Bele trave
Aleksandar Genis
Beli pejzaž – Letnji sneg

Ustavši pre izlaska sunca, da bih se vratio pre njegovog zalaska, lakomisleno sam se uputio ka blještavobelom vrhu koji me je mamio kroz prozor našeg hotela. Put je, kao i uvek u planinama, vodio duž potoka, u vidu blatnjavog puteljka. Ali što sam se više uspinjao, put je postajao sve suvlji, baš kao i vazduh. Lakše je bilo hodati, disati – teže. Sunce je peklo sve jače ali od toga nije postajalo toplije. Najzad, pojavio se i stidljivi riđi sneg. Tek tada sam primetio da je put ka mojoj planini vodio – baš kao u bajci – između dve provalije. Trudeći se da ne gledam u njih, hteo sam da ubrzam korak, ali mi put prepreči kompaktni oblak. U njemu je neko glasno disao.

„Jeti”, – pomislih, ali nisam pogodio: iz oblaka se promoliše rogovi. Kako sam po vaspitanju materijalista, nisam bio spreman za ovaj susret, ali priznajući neizbežnost očevidnog, učinio sam korak ka polaganju računa. Rogovi se takođe približiše, otkrivši pogledu zdepasto telo kozoroga koga su kod Žila Verna, sećam se, zvali muflon.

Obradovavši se odlaganju neumitnog, pozvao sam životinju miroljubivim gestom. Ona mi zdušno priđe, opasno isturenih rogova, uvijenih kao na slikama Pirosmanija. Nije baš bilo neko mesto za koridu: sleva je ležala Italija, zdesna – Austrija, ali do svake po kilometar u vazdušnoj liniji. Staza poda mnom je bila široka tri šake, u poznavanju terena ni četvoronoške se nisam mogao takmičiti s muflonom.

Krenuti nazad značilo bi izložiti leđa životinji nepoznatih namera. Zaobići je – nije dolazilo u obzir. Setivši se Mcirija, odlučio sam da prihvatim bitku i prvi sam bacio kamen.

Kozorog se naroguši. Uplašeno odloživši klasiku, dočepao sam iz ranca sendvič s kozjim sirom. Nanjušivši nešto rođačko, muflon smaza moj ručak i krete svojim putem. Pokorno se zaputih za njim. Rastali smo se tek na vrhu, gde me je muflon ostavio da se na prazan stomak divim panorami koja, uostalom, nije toliko otvarala apetit koliko je podsticala zamišljenost.

Za jedan dan sam, kao u vremeplovu, dotakao sva godišnja doba. Mogao sam ih obuhvatiti jednim pogledom, još stojeći u podnožju. Pretvarajući prostor u vreme, ona čine i da nespojive stvari postanu očigledne. U podnožju je zagušljivo, žene u lakim haljinama jedu sladoled. Ali treba samo podići pogled, pa da otpočine na sočnim (i sam bih ih jeo) livadama, punim prolećnog cveća, čiji nektar čini slasnim alpsko mleko. Još višlje je – pojas večite jeseni. Šuma s pečurkama koja prelazi u večnost kamenitih pristranaka. Siva i sumorna, ona priprema putnika za zimu, kao decembar – za Novu Godinu. Kod prevoja se pojavljuje sneg. Još pomalo rovit i rastresit, razjeda leto metastazama zime.

Planine su - kalendar osovljen na noge. Uspinjući se, odričemo se niza raznobojnih dana, zarad ukupnosti svih njihovih boja, svedenih na belinu alpskih vrhova. Belina sve prekriva: kao seda kosa glavu, kao kamilica grob, kao sneg krov. To se naročito odnosi na alpske seoske kuće, koje čak i leti podsećaju na smetove. U planinama su kuće podešene prema zimskom pejzažu. Prostrani jorgani krovova vise nad tremom s takvom rezervom, da bi zaštitili domaćine od ledenih lula. Njihovi portici su omiljeni ukras ledene alpske arhitekture. Odstajala na planinskim vrhovima, ona ih ponavlja sopstvenom zašiljenošću.

Planinski gradići, kao muškarci koji ćelave, uvek imaju na umu, kako izgledaju odgore. Arhipelag prizemnih kuća vodi ka vertikali crkve, koju okrunjuje lukovičasta kupola, kao na ruskim hramovima. Ona je, s obzirom na klimu, neizbežni danak snegu, koji može da provali manje duhoviti krov. Crkva se, pak, ne završava krstom nego vetrokazom. Ne spasavajući od nevolja, on bar ukazuje odakle ih treba očekivati, jer u ovim krajevima vremenske prilike ili zamenjuju ili predstavljaju religiju.

U planinama je vreme tako ćudljivo, da nas vrtloženje snežnih oblaka, magle i oborina tera da promenimo optiku – da pređemo s fotografije na film. Drugačiji – neljudski – ritam ovdašnjih promena otkriva i drugu, metafizičku, perspektivu. Tamo gde se završava zona zemljoradnje, tamo gde ne dopire stočarstvo, tamo gde skupljači pečuraka nemaju šta da traže – počinje božji zabran; tu se ne može živeti, ali se može moliti.

Prikazujući nam planine kao na ubrzanom filmu, atmosfera se trudi da nam saopšti nešto što nismo razabrali u dolini. Pri tome spoj nenarušive monumentalnosti planina s beskrajnim komešanjem njihovog vazdušnog omotača – predstavlja dobronamernu sugestiju.Graciozni ples nepokretnog sa efemernim uvlači nas u beskrajne metamorfoze. Igra postojanog i promenljivog smeta nam da fiksiramo portret planina – one, kao i mi, skoro nikada nisu istovetne same sa sobom. Zbog večitih nestašluka vremenskih prilika, mi uvek vidimo kao različito ono, što se u suštini ne menja. Ovaj paradoks percepcije podvlači iluzornost naše slike sveta, ali i ukazuje na čvrstinu onih njegovih načela, kojima se divimo u retkim trenucima potpune vedrine planinske atmosfere.

Uzalud sam ih čekao na obali jezera koje se uzveralo tako visoko, da ovamo nisu zalazile čak ni neustrašive alpske krave. Sedeći na obali, vrebao sam predele koje su mi obećale razglednice. Ali umesto njih su me, kao sumanutog, okružili zidovi od vate.

Bestelesnost magle čini je tvarnom za oko. Kada gledanje zakaže, magla nas nagoni da se okrenemo unutarnjim znanjima. Verući se ceo dan po planinama, pouzdano sam znao da su tu, ali mi vremenske prilike nisu dozvoljavale da se u to uverim. Čak i kada je vetar načinio rupicu u zidu, kroz nju se video tako mali fragment, da po njemu nije mogla da se sastavi predstava o celini. Planine žive pod strogim režimom i nikada se ne mrse, kao, recimo, kosa. Provirujući kroz sivu brešu, parče slagalice, upoznato sa svojim mestom u opštem ustrojstvu, ništa ne odaje drugima. Istina će nam se, tešio sam se, otkriti sama, kada budemo spremni za nju. Naše je da nađemo sebi mesto i da čekamo.

Umesto istine su, pak, sa neba počele da padaju pahuljice, ravne onima koje smo u školi isecali od hartije uoči zimskih praznika.

Letnji sneg je – oksimoron. (ovom rečju se označava nemogući spoj: pronicljivi slepac, siromašni bogataš, zdravi bolesnik. U stvari, tu nema ničeg nemogućeg, i ako zamislimo da se tu radi o jednom te istom čoveku, onda se oksimoron pretvara u poučnu pričicu).

Sneg je jedino što ruska muza prepoznaje kao svoje, kada dospe u planine. Oduševljena njima, ona slika pejzaž računajući na ravničarske žitelje. Tako se kod Puškina kavkaski vrhunci rimuju sa državotvornom piramidom koja zamenjuje gorje ravničarskoj državi.

O, prizori veličajni!
Prestolje večnih snegova,
I njihovi vrhovi bajni
Svakad oblačnog kova.

U krugu neman dvoglava,
Blista u vencu lednom,
Elbrus ogromni, sjajni
beli se na nebu vedrom.

Egzotični Elbrus, dvoglav, kao imperatorski orao, i ustoličen na nebeskom prestolu kao Savaot, kao da parodira državno trojedinstvo ruske monarhije: „samodržavlje, pravoslavlje, inorodnost”. Čak i „ledeni venac” kojim je Puškin završio sliku, poseduje nešto carsko: led – to je gorska voda, koja se vaznela sa zemlje do neba.

Za njeno dospevanje nazad, trebao je jedan Ljermontov: „Dolina je, – pisao je on o tom istom Kavkazu, – bila zatrpana snežnim smetovima, koji su živopisno podsećali na Saratov, Tambov i druga draga mesta naše domovine”.

Kurziv izražava neraspoloženost autora prema pejzažu, lišenom egzotične koloritnosti. Dospevši u tuđu zemlju, rusko oko žudi za koloritom koji mu nedostaje u domovini. Jedan disident mi je pričao da je, dospevši na slobodu, poručio u staničnom bifeu šest čaša voćnog sirupa. Biće da je glad za bojama snažnija od one obične. Eto zašto je Ljermontovljev Kavkaz šareniji nego sarafan: stene su crvenkaste, bršljan – zelen, strmine – žute, plus – „zlatne rese snega”, „crna klisura” i „rečice srebrna nit”. Ali bela boja ipak potčinjava tropsku raskalašnost.

Ja ne bih ono „ništa" premazivao belom bojom. Tamo, gde se univerzum rašiva po šavovima, otkrivaju se crne poderotine. Tama nerođenog je kao tišina neizrečenog. Ona je veća no svet i dublja od tišine. Crno prethodi boji, a belo sledi za njom. Sklopivši dugu kao dogled, belo je drži pod miškom. Vrednost kojom raspolaže je tako neprocenjiva, da je dovoljno posedovati je, i bez trošenja.

Upivši u sebe spektar, bela boja postaje svetlost. Rišući njom, kineski slikari su sveli raznobojnost sveta na onu njegovu crno-belu verziju, koja ispunjava punoću bitka svetlošću i njenim odsustvom. Posmatrajući zapadnjačko platno, uvek možemo reći gde se nalazi izvor svetlosti. U kineskoj slici je svetlost – iznutra a ne spolja, planine i reke, drveće i oblaci zrače sami od sebe. To nije tehničko već teološko pitanje, koje je puteve Zapada i Istoka učinilo tako različitima.

Navikli smo da Boga smeštamo s druge strane – da on na svet gleda spolja. Ovu tačku gledišta, izmeštenu izvan granica slike, i fiksira zapadni slikar. Ali Kina nije poznavala onostrano. Metafizika je ovde nevidljivi produžetak vidljivog sveta. Spojivši jedno s drugim, majstor slika pejzaž, koji svojom univerzalnošću ne ustupa Božanstvenoj komediji. Kao ni Dante, kineski slikar ne slika s prirode. On ne prikazuje planine nego portret univerzuma, u koji spadamo i mi, ravnopravno sa predelom.

Podsećajući posmatrača na to, slikar često smešta i sebe negde u ugao. Takva kompozicija suspenduje format: beskraj prirode odgovara bezmerju duha koji je u stanju da je zapremi. Da bi se za to oslobodilo mesto, u duši treba da se nakupi podosta praznine. Zato monohromno slikarstvo podražava sneg, prepuštajući veliki deo slike beloj hartiji.Uostalom, snežni predeli, kako je smatrano od davnina, ne slikaju se zarad lepote, nego zarad samousavršavanja – da bi se u sebi vaspitalo "plemenito usamljeništvo i da bismo se oslobodili od vulgarnosti."

U dostizanju toga omeo me je japanski turista, iznikao iz magle sa neizbežnim ali izlišnim fotoaparatom. Ne primećujući me, on je na svoj način praznovao boravak u planinama. Nisko se klanjajući nevidljivim vrhovima, Japanac je zvonko udarao dlanom o dlan, pozdravljajući duhove koji ovde obitavaju.

Navikla na bezljudnost, planinska božanstva ne liče ni na kog. Lišena i životinjskih i ljudskih crta, krstare mrtvim grebenjem, udahnjujući život bezdušnom pejzažu svojim vetropirastim plesom. Ne tiču ih se grehovi i dobročinstva. Teže je od njih dočekati pomoć negoli nevolju. Zauzeti sobom, tek iz daleka dopuštaju da se diviš igri njihovih neizmernih sila. Poneto posmatrajući taj prizor, ljudi se uče svečanoj besciljnosti preobražaja, u čiji niz se i sami spremaju da kroče. Planinska božanstva su nemilosrdna i lepa. Sa njima je lakše umirati nego živeti.

Rođeni u drugim predelima, skloni smo da tuđim bogovima pretpostavimo sopstvene. Dok su planinski duhovi naklonjeni snegovima i stenama, naši žive što bliže vodi. Rečni bogovi, uz to, mnogo piju, nose mornarske majice i nerazgovetno mrmljaju nešto ganutljivo. Ne treba ih, ipak, brkati sa Mićkama – pojavili su se mnogo ranije. Jednog od njih je opisao još Vjazemski:

Prema glupom – snishodljivi,
Prema umnom strašno strog,
Bog svega što krivo stoji
To je, to je – ruski bog.

I dok planinski duhovi ne liče na ljude, rečni se uopšte ne razlikuju od njih. Nezlobivi i bezbrižni oni su, kao mulj, spremni da svakog smatraju ravnim sebi. Plaveći u svojoj dobrodušnoj jednostavnosti sve što štrči, oni nisu ni po čemu slabiji od planinskih duhova.

Ne silom, govorili su Rimljani, nego stalnim padom voda dubi kamen, i pretvara planine u pesak, u bistri plićak, iz koga izviruju riđasti grlići flaša koje se hlade u rečnoj vodi. Ova pomisao mi je pomogla da se vratim pre mraka.