Mihail Epštejn
O dinosaurusima

Amerika nas dočekuje dinosaurusima, tim priglupo izbekeljenim ponavljačima iz magareće klupe evolucije. Ma kuda se osvrnuli, ovi klipani se cere na nas: sa filmskih plakata, televizijskih ekrana, bulevarskih listova, majica, etiketa, privezaka, iz dečjih slikovnica. I odlikaši iz prvog reda istorijske evolucije, prilježni Amerikanci, nagnuti nad vežbankom 21. veka, svaki čas se krišom osvrću, kikoću i namiguju ovim punoletnim debilima, u nadi da će uspeti da od njih preuzmu dovoljno štetnih navika.

Teško je pojmiti da je u najrazvijenijoj zemlji sveta tako razvijen kult ovih predistorijskih životinja. Dinosaurus je isto takav simbol Amerike kao neboder ili kosmički brod koji je stigao na Mesec. On pleni fantaziju. On prevazilazi sve ljudske predstave o veličini. On pobeđuje vreme i prostor. On je – kolosalan! Zar nije o tom čudovištu rečeno u Bibliji: „Diže rep svoj kao kedar, žile od jaja njegovijeh spletene su kao grane; kosti su mu kao cijevi mjedene, zglavci kao poluge gvozdene. On je prvo izmedju djela Božijih...” (Knjiga o Jovu, 40: 12-14). I zar nije u tome odgonetka tajanstvene, skoro trenutne, propasti svih dinosaurusa, koji su carovali na zemlji milionima godina? I uzalud naučnici pokušavaju da izna đ u prirodan uzrok takve katastrofe: samo njihov Stvoritelj mogao je da nadnese nad njih mač Svoj.

Svaki mali Amerikanac zna osnovnu razliku između brahiosaurusa, brontosaurusa i tiranosaurusa, između vertikalnih mesoždera ogromnih čeljusti sa majušnim ručicama i horizontalnih biljojeda, čiji je vrat duži čak i od fantazije natčoveka o sveopštoj premoći.

U knjizi za najmlađi uzrast opisuje se kako je dečak Deni otišao u muzej i video Indijance, medvede, Eskime, puške i sablje. Citiraću samo jednu kratku rečenicu. „I onda je ugledao...DINOSAURUSE”. Ta zadihanost izražena sa tri tačke, i ushićenje koje se propinje uz velika slova - sve se to odnosi jedino na dinosauruse. Dan proveden sa dinosaurusom bio je najsrećniji dan u životu Denija i njegovih prijatelja.

Školska anketa namenjena roditeljima moli iste da navedu omiljenu razonodu svoga deteta, nabrajajući sledećim redosledom: dinosaurusi, automobili, sport, TV, čitanje, pripremanje hrane. I ovde su dinosaurusi na prvom mestu, pošto su potisnuli uobičajene američke hobije. Da su dinosaurusi privlačniji od bilo koje knjige, pa čak i od knjige o dinosaurusima – ne treba ni pominjati.

Zašto su dinosaurusi tako po ukusu i po volji Amerike? Kako se kult ovih fosilnih čudovišta uklapa u kulturu i samosvest nacije koja je zaokupljena potragom za budućnošću?

Samo pitanje krije mogući odgovor. Amerika je nastala u raskolu sa povesnicom, prekrivenom, kao vodama potopa, Atlantskim okeanom, koji se sklopio nad istorijskom prošlošću prvih američkih doseljenika. Ali baš zato Amerikanci tako drže do svakog svedočanstva svoje američke prošlosti – ako ne istorijskog, onda predistorijskog, prepotopskog.

Zakoračujući u budućnost, nacija mora da se jednom nogom na nešto opire. Željena ravnoteža postiže se upravo tim uzvratno rudimentarnim inicijativama unutar besomučno futurističke američke kulture. Imamo, tako, američki Jug, u znaku pokreta ratara i zemljoradnika, koji je po mnogo čemu srodan ruskom „počveništvu” i koji na isti patetičan način napada vaseljenski “neukorenjeni” katolicizam (ali sa protestantske a ne pravoslavne tačke gledišta), revoluciju, pad morala, bezdušni tehnički progres i dotok novih imigranata. To vam je naše antizapadnjaštvo, ali usmereno protiv Istoka odakle kuljaju stranci u Ameriku.

Imamo, konačno, i ekologiju, najmoćniji svetski pokret za očuvanje prirode koja je za Amerikanca nešto više nego samo priroda. Za Evropljanina je priroda – ne-istorija, ne-kultura, relativno mali segment postojanja, odelit i reliktan. Za Ameriku je priroda – upravo najvažniji deo kulturnog i istorijskog nasleđa. U odsustvu socijalne istorije pre doseljavanja iz Evrope, priroda čini najveći deo istorije Amerike. Prirodna istorija postala je nacionalna istorija. Doseljenici iz najrazličitijih istorijskih svetova, Amerikanci stiču osećanje svog amerikanizma upravo spajanjem sa prirodom američkog kontinenta, čije prostranstvo i raznolikost uveliko prevazilazi kratku, mada burnu, američku istoriju. Prirodnjački muzeji su u Americi omiljeni baš kao što su istorijski muzeji u Evropi.

I naravno – dinosaurusi, kao najveličanstveniji akteri ove prirodnjačke istorije, kojima pripada svenarodna američka slava. Prema njima se neguju ona ista kontroverzna osećanja ushita, užasa, ponosa, privrženosti i ustreptalosti kakva evropski narodi gaje prema svojim istorijskim titanima. Onako kako se, na primer, Rusi odnose prema Ivanu Groznom i Petru Velikom ili Francuzi – prema Robespjeru i Napoleonu. Osećanja su to pomešana, tegobna, iskonski-iracionalna.

Američke istorijske figure lišene su organske utemeljenosti u dušama Amerikanaca. Bez svake sumnje, svi poštuju Vašingtona, Džefersona, Linkolna, ali to su sve bezuslovno pozitivne, jednoznačno vrle figure. Izloženi kao na dlanu, izabrani od strane naroda i za narod koji o njima sve zna, osvetljeni, kao rentgenom, zracima demokratije, pojavili su se u veku razuma i progresa da bi učvrstili trijumf razuma i progresa. Oni ne odišu slikovitim i skoro nevinim, egzistencijalno punokrvnim krvništvom, ne zrače jezovitom tajnovitošću poput junaka evropske antike, srednjevekovlja, Preporoda. Pa i našeg 20. veka, veka progresa, tako organski izdnedrenog, zakićenog Lenjinom i Staljinom, Hitlerom i Musolinijem. Američki heroji nekako kao da nisu sasvim istorični, oni dele naše današnje moralne ukuse i demokratske strasti, što je, nesporno, njihova zasluga: iskoračili su iz 18. na kraj 20. veka ne zagubivši pri tome ni jedan paragraf svoje Konstitucije.

A šta ćemo sa istorijskim mrakom? Sa krvavim tajnama? Sa bujnim procvatom istorije i njenom sudbonosnom crvotočinom? Kako, na čijem iskustvu, iznova da preživimo istoriju, i da se zgrozimo? I da nam krv udari u glavu? I da se parališemo od nepojamnog, nezamislivog?

Istorija dinosaurusa koji su vladali zemljom 160 miliona godina, duže nego bilo koja egipatska dinastija, pomaže Amerikancima da iznutra učvrste iracionalno osećanje istorije, bez koga bi istorija bila sasvim nemoguća; bez koga bi predstavljala puko i transparentno carstvo logike – bez careva, bez fatuma, bez intriga.

Titanskih li strasti! Urlik ženke brontosaurusa iz maglovite džungle – alosaurus joj proždire jaja, njeno potomstvo, slavni rod brvnovratih i testerozubih. Stado alosaurusa utvrđuje u bici sa stadom tiranosaurusa svoje istorijsko pravo na priobalje prvobitnog okeana – dakako istorijsko pravo, jer ono određuje smisao i duh dolazeće epohe na dobrih deset miliona godina. Šta je u poređenju s tim jadna smena kraljeva mode, političkih i estradnih zvezda, koje sanjaju o blesku na istorijskom svodu makar u dve-tri sezone?

A koliko krvi! I koliko roktanja! I besa, i strasti, i sudbonosnih bitaka u gigantskim čestarima prvobitne šume! I koliko zagonetki, zauvek za nas izgubljenih, baš kao i pisma Ivana Groznog! I ona glavna zagonetka – o iznenadnom iščeznuću sa Zemlje roda titana, koji su se predali bez bitke, gordo se povukavši sa scene, i ustupivši mesto kržljavim, patuljastim sisarima...

Ne, bez ovog pira bogova na drevnoj zemlji, bez tog iracionalnog korena koji šiklja pravo iz prvobitnog haosa – kako bi i mogao Amerikanac da se utemelji u svom osećanju istorije? Tako naklonjene njemu i njegovim titanskim apetitima – ali isto tako krhke, isto tako opasne, isto tako bremenite katastrofom, kao i istorija dinosaurusa što je. Istorije, koja dopušta ako ne naučne prognoze fatalnih dešavanja, ono bar moralnu pripremu na njih.

Ni dinosaurusi ni Amerikanci ne mogu da se smeste u okvire socijalne istorije koji sasvim udobno okružuju, na primer, jednog Francuza. Socijalna istorija je za Amerikance, koji su nedavno proslavili dvestogodišnjicu, i suviše prostrana i suviše tesna. Njima je bliža kosmička istorija, u kojoj dobitna mesta dele sa dinosaurusima. Ako ne po obliku onda po suštini utakmice sa njima – u gigantomaniji, u konturama svojih gradova i raketa, ustremljenih naviše i napred.

Negovani ukus Evropejaca orijentisan je pre na skromne proporcije elegantne sabraće-sisara. Amerikancima više odgovaraju po dimenzijama daleki preci – druge, predistorijske razmere srodstva. Ako već ne dinosaurusi, onda kitovi, jedini do danas sačuvani uzorci prvorodne kolosalnosti koja je u knjizi Jova proslavljena ustima samoga Boga.

Tamo su opisani jedan do drugog, Begemot i Levijatan, kao poricanje taštih jadikovki Jova nad ljudskim patnjama – kao primeri nepokolebljive prirodne moći, koja je uvek Bogu na radost, nikada na muku, koja je lišena ljudskog samozvanog samopozleđivanja koje se tako gadi Amerikancima. I ako je Levijatan car-riba, čudo-kit, onda ni Begemot nije današnje mlohavo i lenjo stvorenje, nilski konj spreman samo da svojom težinom istiskuje glib, nego, sudeći po repu “kao kedru” i gorama koje mu „donose piću” nekakav brontozaurus od trideset metara dužine, pokretna planina mezozojskih ravnica sa stotinom tona uzbibanih mišića.

Ali, zašto se čuditi kultu dinosaurusa kada od sredine 19. veka glavna američka knjiga i mit postaje Mobi Dik, džinovski beli kit, koji je upio u svoje skoro neranjivo telo svu jarost prirode i tajanstveno zlo istorije – što je Amerikancima nedovoljno jasno i zato privlačno, kao što je i Mobi Dik za kapetana Ahava. Dinosaurusi su iz iste familije gorostasa kao i kitovi, i ako nisu mogli da preplivaju okean, izronili su iz vremenskog potopa – iz jure, iz krede. I u njima ostavili neporecivi, kraljevski trag.

I zato neka se ne diče evropski narodi svojom drevnom istorijom. Njihovoj istorijskoj prošlosti mogu Amerikanci da suprotstave svoju, još dublju, predistorijsku. I to tako očigledno da je možeš dodirnuti. U dolinama Konektikata, jednog od najnaseljenijih industrijskih gradova Amerike, mogu da se vide i dodirnu fosilni otisci dinosaurusa na planinama koje su prošarane savremenim višesmernim autostradama. U Koloradu i Juti podignut je jedinstven u svetu nacionalni rezervat dinosaurusa – naravno, njihovih fosila – na površini od 80 hiljada hektara. Mlada civilizacija nije uspela, a zatim nije ni htela da zatre tragove svojih prepotopskih predaka.

Gde da nađeš tragove dinosaurusa u Evropi? Ako i postoje za nekog iskusnog arheologa, za prosečnog Evropejca, za evropsko društvo oni su odavno zaklonjeni iskopinama nekakve rimske bazilike ili keltskog staništa, mnogoslojnim pokrovom ranije, a u stvari poznije civilizacije. Ispada, tako, da Amerikanci žive u dubokoj istorijskoj jami, čije grobno dno dolazi u dodir sa vrevom njenog vrha: 21. vek i 225 miliona godina pre naše ere.

Ali, napokon, iracionalne pretpostavke ne smetaju Amerikancima da iz istorije dinosaurusa izvuku sasvim racionalne zaključke, da u tim miljenicima mezozoika vide svoje učitelje važne nauke preživljavanja. Naposletku, Amerikanci se spremaju da dugo žive. I ma kakva da bude naša planeta kroz mnogo hiljada godina, oni se spremaju da budu njeni naslednici. A niko od živih bića ne pruža bolji nauk preživljavanja od dinosaurusa.

I zato, prelistavši knjigu sa krvožednim, potresnim prizorima i sasvim utolivši potrebu za užasnim, američka deca čitaju na zadnjoj strani pitomi savet. Zamislite, deco, čovek živi na zemlji tek nekoliko hiljada godina, i svakog trena mu preti propast od sopstvenih namernih nasrtaja. A dinosaurusi, mada su i grizli i razdirali jedni druge, živeli su na zemlji 160 miliona godina – daj bože, što se kaže, svakome. I biće da su za to vreme otkrili neku tajnu dugovečnosti, neku strategiju preživljavanja, jer su sa Zemlje otišli neporaženi. U čemu se krije ta tajna? Da nije razlika u tome što čovek sve vreme prilagođava prirodu sebi, dok su dinosaurusi umeli da se prilagode njoj? Prilagođavaj se prirodi, druže moj mali, ako hoćeš dugo da živiš. I narašćeš veliki-preveliki, jak-prejak...

Ostaje mi da se nadam da će moja deca uspeti da zavole dinosauruse – i da ipak neće, uvek i u svemu, slediti njihov primer.

Januar 1991

(S ruskog prevela Draginja Ramadanski)