Pal Bender
Dagerotipija

Beše tu svega.
I više od toga.

Behu čisti, beli zidovi,
ruke zauzete radom,
u prizemljuši miris jela,
niz slika u ramu srebrnom:
baka, deka, Devica Marija.
Čipka, poneka vašarska drangulija.

Ne brzaj.
Ima vremena.

Behu dobri i od njih bolji,
behu gazde i nadničari.
S jedne strane okupljeni živi,
sa druge pokojni stanari.
U gonku se suše listovi duvana.
Na javnim mestima, uključujući
školu, posvuda vonj
karbola.

Šta beše još?
Nekakav sto. Viljuška, kašika, nož.
Još postoji. U letnju kuhinju je sklonjen.
Na njemu piše se pismo:
Kako smo dobro, što avaj baš i nismo.
Beše i jedan ključ ispod otirača,
ali o tome i sada u pola glasa.
I tupi behu žileti, i flaster
na vratu mladića vitkog stasa.
Iz Trsta švercovan šuškavac
isto beše. Na psovku, na žalbu
na sve se sećam kao kroz maglu.

Beše tu svega
između dva bombardovanja (četrdeset peta,
devedeset deveta.) Beše i ljubav
kao takva, i konkretna. I beše milosrđa,
uslovno makar. Šta više,
kao da je i budućnosti bilo.
Dućan s ćoška nekako beše bliži
mada je svet bio mnogo veći.
I? Beše još mnogo toga.
Zamaglila se slika sveta
šezdesetosme, što nam danas
zvuči nepojmljivo – u tome je čar –
mada ta slika nije potpuna ni sada.
Bezazlenog li dečaka sa željom
sam sebe na svet da donese.
Ali beše bioloških smetnji onoliko,
i društvenih nekoliko.
Niente
far dolce? Nije nam bilo lako.
(gde li je samilost ona)
Samo smo rintali kao marva.
Zvonila su, drugima, ne samo zvona.

Da li je moglo drugačije?
Beše ovako. Grubo, s malo ljubavi.
U zadnjih šest decenija svet
nije postao nimalo bolji. I, mustro cvetna,
il’ šta si već – to je samo do tebe.

Uzmite k znanju, piše
u levom uglu dagerotipije.
Na poleđini pak mastiljavom olovkom
nekakav tekst, koji nema veze
sa ovim – ja mislim bar:
– Dobar dan.
– Dan dobar.
– Da li se ovde, vrli pesnici i pesnikinje, prodaju kaljače?
– Kaljače?
– Kaljače.
– Nažalost ne.
– Šteta.
– I jeste šteta, ako bolje razmislimo.
– Onda doviđenja.
– Doviđenja, dragi čitaoče.

S mađarskog prevela Draginja Ramadanski