Gdje god bila, bila je bjelina i toj bjelini nije bilo kraja. Dovoljna je samo jedna bilježnica. Usred bjeline uhvatila me Dora. Pocrvenjela sam. Spustila olovku i osjećala se kao onda kad mi je našla cigarete u sušilici za rublje. „Što to činiš?” rekla je. „Stojim ovdje već pola sata i promatram te.” Začudo, svi odgovori koji su tako jasno postojali u mojoj glavi, uspravni kao kameni miljaši nisu se dali izreći. Čim bih pomislila da ih izgovorim glasno, čak i šapatom, postajali su budalasti i ni nalik sebi kad ih mislim. Svejedno, tišina je prekinuta. Tajna, ako je uopće bila tajna, je otkrivena. A nije bila tajna. Bilo je nešto moje najmoje, nešto između mene i mene, na što imam pravo. I točka. Samo joj nisam mogla to reći. Iz njenog kuta sve to izgleda drugačije, tamo za stolom sjedi mama i piše olovkom koja klizi po zraku a ne papiru, centimetar nad bjelinom papira i tako danima i danima i danima.

Ta bjelina nema kraja. Po njoj misli idu kao transibirski vlak u vedroj noći. U njoj se može pisati na bilo kojem jeziku, a napisano je bistro kao i sama misao i donosi nekakvo olakšanje. Slično je pričanju priča kojima se uspavljujem svake noći od kada znam za sebe. Čak i prije no što su me naučili da pišem. Slovima me naučila mama, jednog ljeta u Selcu, napisala ih je na oblucima, slagale smo riječi, nije mi bilo dosta slova, moje uho čulo je i ona za koja su se smijali i rekli da ne postoje. Ali to je druga priča.

Nevidljivo pisanje nema veze sa nepostojećim slovima. Ima veze, ali ni to Dori nisam mogla reći, s mojom odlukom. Rekla sam Branku, onog groznog jutra pred knjižarom Bogdan Ogrizović, onog jutra kad su mi javili da mali Mio ima dijabetes. Tada sam rekla Branku: „Kad god moja knjiga izađe dogodi se nešto veće, važnije, nešto nezamislivo, nešto što knjigu učini potpuno nebitnom. Prestati ću pisati”. Branku nisam nabrojala, tebi mogu: umrla je mama, bila je djedova sahrana, rat, rat, rat i onda na kraju taj nikom potrebni dijabetes. Javili su mi u trenutku kada sam u Kölnu ulazila u avion, na putu za Zagreb, srušila mi se aerodromska zgrada kao u matrixu. Sjedila sam u avionu i željela da se avion sruši i da se time za mene napokon sve završi. Nesretan čovjek je sebičan. Sreća za pedesetak putnika koji su bili u tom avionu je da se avioni ne ruše snagom volje.

Ali reći Dori to glasno, bilo bi nešto kao objašnjavati utjecaj crnih mačaka ili dimnjačara na naše živote. Nevidljivo pisanje ima veze i sa jezikom. Ne sjećam se točno kad, ali bio je jedan trenutak u prošlosti kad se staza priča razlila u deltu i svaki krak je išao nekim svojim putem i svojim jezikom onako kako su ti jezici postajali dio mog svakodnevnog života koji se, eto tako se zbilo, događao u četiri jezika. A među njima su se gubile granice važnosti, mamin blizak koliko i tatin, Andrejev koliko i moj i dječji, Antoinettin koliko i svi prethodni. Samo u nevidljivom pisanju moguće je lako i bez otpora papira pisati i ne zamarati se u kojem jeziku se piše. Nalik snu. Puno prije no što sam s Antoinette ili Andreom mogla razgovarati lako i bez greške, ja sam to činila u snovima i uostalom da nije bilo tih snova u kojima sam na primjer govorila lako i prirodno kao materinji možda njihov jezik nikada ne bih ni naučila. Ovako, činilo se kao da ih oduvijek znam, ti snovi vraćali su me u neko predbabilonsko stanje u kome nema nikakve jezične norme i u kojima se svi razumijemo.

Ni to joj naravno nisam mogla reći. Jer je bilo jasno i jednostavno samo u mojoj glavi i nigdje više. Odgovorila sam joj onime što mi se činilo najbliže nekakvoj istini. Rekla sam: „Pišem”. Ona je rekla: „Promatram te već pola sata pišeš s olovkom iznad papira. Jesi li ti mama luda?” Pocrvenjela je i po licu su joj izašli bijeli pečati. Znala sam da je istovremeno uplašena, ljuta i na rubu da zaplače. Rekla sam joj: „Ma nije to ništa, vježbam ruku za buduća pisanja. Pogledaj koliko treba napisati”. Uzela sam veliku crvenu bilježnicu, u njoj pišem Teophano. Pogledaj, pokazala sam joj neispisanu bilježnicu, ovdje treba napisati priču o desetom stoljeću i o jednoj djevojčici koja će vladati svijetom. Onda sam uzela crnu bilježnicu s tvrdim koricama, ovdje su, rekla sam joj, Kapetanova polja, priča o nama, odakle smo krenule, gdje idemo. Mala crna teka koja se da urolati i koju rado nosim u džepu, tu su pjesme a naslov im je Cyntija ne želi nova putovanja.

Veliku plavu japansku bilježnicu nisam joj pokazala. U njoj osim par prešanih cvjetova nema ničega. Pod cvijećem je zapisano, stvarno zapisano: K., Bosna, najtužnije mjesto na svijetu. Ubrala sam ih prije par godina na livadi na kojoj je ubijeno sedmoro djece. Sedam priča za njih nisu se dale napisati ni nevidljivim pisanjem. Ta bilježnica se zove tišina i ona je opomena i podsjetnik na ono što neću moći napisati. Od te bilježnice počelo je nevidljivo pisanje.

Listala je prazne bilježnice u tišini. „A što je to u toj koju si netom zatvorila?”

„U ovoj?” pitala sam i spustila ruku na netom zatvorenu bilježnicu. U ovoj je jedna dugačka priča koju ni sama ne razumijem, u njoj su misli koje ne mogu držati u glavi, u njoj je sve što me buni i što mi ne da dišem. U njoj je malo nas, a mnogo svijeta oko nas. U njoj ništa nije izmišljeno kao u Teophano bilježnici u kojoj je sve jedna velika fantazija kako je moglo biti nešto što nikada neću znati kako je bilo. Tu su priče koje nisu lijepe već istinite, ova teka je gorka kao pelin i kad bi se pisanjem mogao promijeniti svijet, o da, ja bih je napisala. Ovako, ona služi samo meni i donese ponešto mira jer u njoj završi sve što mi je u glavi, a bez čega je lakše živjeti.

„Svejedno”, rekla je i sjela kraj mene, „svejedno mama, sve te bilježnice su prazne, kako ti mogu vjerovati?” Slušaj, rekla sam i uzela Teophano bilježnicu i počela joj govoriti onaj dio s početka prije no što će je barka odvesti od kuće zauvijek, da se nikada ne vrati:

Ja sam porijeklom iz zemlje Armenske u kojoj se nalazi Ararat, na kojem se zaustavila Nojeva barka. Moj djed zove se Elimaid i on je još kao dijete napustio Erevan i došao u Grad. Moj djed je moj učitelj. Svakog dana, poslije doručka sjedim s njim u knjižnici, sve dok crkve ne zazvone podne. On govori, ja slušam. Onda on pita, ja odgovaram. Što su stari koristili za pisanje? Ploče od kamena i drveta. Što su koristili Apostoli? Skupu membranu pravljenu od teleće kože i jeftiniji dufter od jareće kože. A od sredine srči kalema koji raste uz rijeku Nil u Egiptu i Eufrat i Tigar u Babilonu, pravili su papir. Kako su izgledali rukopisi starih? Bili su smotani u cilindar. Stari su pisali bez točke. Apostoli su upotrebljavali knjižice veličine četvrtine i osmine i pisali su Apostoli u stupcima. Po čijoj je naredbi Evsevije pisao Crkvama poslanice? Po Konstantinovoj. Kako su Stari pisali knjige? Pisac je govorio brzopiscu. Krasopisac je prepisivao ono što brzopisac napiše. A preglednik je onda popravljao greške. Kako se na latinskom kaže prst? Uncijal... A kad zvona zazvone podne, djed Elimaid odlazi u vrt koji je uvijek u hladu, jede smokve koje je Petrus nabrao rano ujutro. Ja gledam da što prije nestanem, jer ako ne nestanem čeka me Nana i češalj i nardovo ulje od koga mi je zlo. A ponekad sjedim s djedom u vrtu i onda ja pitam, a djed odgovara. Gdje je početak i kraj svijeta? Početak je Alfa, kraj je Omega. Je li Bog iza neba? Bog je svugdje. I u pčeli? I u pčeli. A zašto onda pčela ubode? Samo one što mnogo pitaju, a vole ići bosi ... I tako sve dok se ne pojavi Nana i postavi kraj djeda stolčić sa ubrusom, voćem i vrčem punom sikera ...

Što je siker? To je piće koje Petrus pravi od korijena i ploda finike. Što je finika? Finika je palma žarko crvenog cvijeta koji se ne smije mirisati... …Kad cvijeta finika djeca mirno spavaju kraj otvorenih prozora. Kad pije siker djed Elimaid šuti i gleda u nebo, a onda i on zaspi. Vjetar prevrće listove , sunce zalazi, sve šuška, iz vrtova se čuju glasovi, netko pjeva i neko u daljini svira sviralu i dolaze sa svih strana mirisi kadulje i maslina i oleandra i mente i bosioka, sunce nestaje i evo i prvih krijesnica. .. Teofano stoji bosa na tremu, Grad se puni svijetlima, mjesec je išetao, netko se smije negdje naglas, nestaju Elimaidove geografije, a desetogodišnjoj djevojčici baš u tom trenu sasvim živo otkriva se slika svijeta i ona ne može dočekati da u sliku zakorači...

Dobro, vjerujem ti, kaže Dora. Hajde sad iz ove bilježnice i pokazuje na Kapetanova polja. Opet uzimam praznu bilježnicu u ruke i počinjem da govorim i ne otvorivši je: Poslije je postalo priča, a bilo je ovako. Nešto sam petljala po kuhinji, između plinske pećnice i vode. Nešto sam kuhala, nešto je ključalo, pušilo se, što li, kad su počela da zvone zvona sa crkve Sv. Servasa za večernju službu. I ne znam što mi bi, sve sam ostavila, ogrnula kaput i odjurila preko trga do crkve. Sjela u prvi red. Zvona su i dalje zvonila, ali drugačije kad sjediš unutra. Crkva se punila ljudima. Zvona zvonila. A ja odjednom, sjedeći na drvenoj klupi, odjednom vidjela, sve vidjela: i meštre koji su klupe pravili i meštre koji su crkvu dizali i one koji su kamen vadili iz kave i drvodelju koji je iz velikog komada drva istesao Isusa. I kako tog drvenog Isusa okače na zid. I krojača koji je šivao popovu odoru, sve. Sve je oko mene bilo napravljeno ljudskom rukom. I mene je uhvatila neizreciva tuga od tog saznanja i potekle su mi prave suze niz obraze. Kad sam se trgla, svećenik je širio ruke, bio je lijep tako bijel i zlatan, bila je to lijepa scena, kazalište, svaki pokret uvježban, kao djevojčice na sletu. Poslije sam o tome uglavnom šutjela. Pa sam ispričala priču Ivanu i Siniši, u jednom Kölnskom stančiću, u zoru. Sjedili smo za kuhinjskim stolom, svi su već spavali pokošeni kajsijevačom koju je iz Pešte donio dobri Arpad. Nas troje smo otvorili flašu ledenog bijelog rizlinga i čuvali mrtvu stražu. Siniša je rekao: Pad u materiju! Ma ne, rekla sam ja. Nije to. Jednostavno sve se prevrnulo na glavce i ja sam se vratila tamo gdje pripadam, u svijet ljudi. I htjela sam da razvijem nekakvu rano jutarnju metafiziku i baš kad sam otvorila usta Jof me pogledao i rekao: Okani se toga....

Ušutjela sam. Dora me posmatrala onim pogledom kojim sam ja njih posmatrala kad su bile djeca. Provjeri mi nos, rekla sam joj i obje smo se zasmijale. Kad je bila dijete, kad sam htjela provjeriti da li govori istinu, stavila bih joj prst na početak nosa, gledala je u oči i povukla bih prst niz nos. Ako je govorila istinu, prst bi kliznuo niz nos, ako ne, skrenuo bi ka obrazu.

„Hajde mi sad čitaj iz one bilježnice u kojoj su pjesme”. Nisam ni uzela bilježnicu u ruke. Sjela sam kraj nje na krevet i počela recitirati prvu koja mi je pala na pamet:

Pre nekog vremena sam bila u Beogradu
Bio je mesec Etanim pun zlata
Navečer bih ležala u krevetu uz otvoren prozor,
Blagi vetar je svirao lišće topola
ššššššš
Mislila sam:
Ovo nije grad, ovo je knjiga
Mnogo puta pročitana
Stranice se okreću i okreću samo za mene.
I zaspala sam poput janjeta
Pod prozorom neka su deca pričala
O politici o crnim rupama u svemiru
I glupavoj nastavnici istorije
Tako sam naučila
Da je odsustvo jezika
Uzrok moje večne nesanice.

Hodala sam gradom bez razmišljanja
Sledila vlastite noge
Koje nisu zaboravile ni najmanji ulicu
Kojom sam nekada prolazila
Par prijatelja koji su i dalje tu
Uglavnom je gunđalo o niskim platama
Licemjerju i godinama koje su prošle uzalud
Te o ružnoći grada
Što sam im mogla reći
Ništa
Biila sam mirna: uživala u domaćoj kuhinji
I smešila se
Ne događa se često da pijem vino
Iz vinograda u kome sam u detinjstvu brala groždje

Pre desetak godina otišla sam u rano jutro
Grad je bio sav plav od zore
Hladan, dalek i izvan fokusa
Ili je to bilo zarad suza
Činilo mi se autobus i ja u njemu ostajemo
A Grad odlazi.
Ta slika mi ne da mira godinama
Taj osjećaj das sam zamrznuta u vremenu
Zauvijek ostala tamo

Pre par meseci rekla sam Basta!
I napokon ponovo posetila grad.
Bilo je miholjsko ljeto.
Grad je bio zlatan zlatan zlatan
I moja potraga je mogla početi
Na trgu kraj fontane neko je svirao frulu
Ali nitko nije obraćao pažnju na svirača
Nešto dalje Inka Indijanci
Isti oni koje sam slušala godinama
Na trgu Leidse u Amsterdamu
Imali su svojih pet minuta
Nasmešila sam se sviraču
Pitao me je znam li koje kolo svira
Rajko Kukurajko rekao je
I oboje smo prasnuli u smeh
Kraj fontane je sjedio i nekakav hodočasnik
Analizirao je pomno svoje bose noge
I propustio lepotu trenutka.

Nastavila sam dalje bulevarom
Neki starac prodavao je ikone
Prodavao je stotine svetaca
Uzela sam jednu nasumice
Bio je to svetac Mina
Malo lepo čudo
Deo porodičnih tajni
Zaštitnik izgubljenih

Obišla sam sva svoja mesta,
Fotografisala i pravila u glavi
Priče o tim mestima koje ću pričati svojoj deci
Znajući da će pričama nedostajati
Nešto što se događalo dok sam hodala
Zvuci i mirisi i miris vremena
No nije me bilo briga
Bilo je to moje putovanje
Otišla sam tamo
Da razbijem sliku
Da vratim sebe sebi

Dora je ležala s glavom u mom krilu. Mislila sam da je zaspala. Bilo je lijepo tako s prstima u njenoj kosi, bilo je kasno, noć je uvelike odmakla. Pokrila sam nas obje dekom, čulo se more kako udara o stijene na Zakrjanu. Tonula sam u san kad je rekla: „Obećaj da ćeš prestati s tim ludorijama”. Rekla sam: „Obećavam”.

Svibanj 2010, Westland