Draginja Ramadanski
Arheolog

u praznoj bašti
čučeći
na kolenima
pobočke
golih tabana
predano
isključen iz vreve bilo kojeg dana
traga
prebira po grobnici isluženih stvari
broji tufne otpalog danca
domišlja grimiz emalja
sa uškom odlomljenog krčaga na dlanu
presamićen poput berača
nežno pohranjuje u ranac rumene plodove prolaznosti
od pregršti hrhotina spaja pitos od devet hiljada leta
priča o zrnevlju koje je čuvano u davnom granariju
o Turcima što na obali Tise ispijaju iz fildžana svoje jutarnje kafe
dok pućkaju iz malih emajliranih lula
na osnovu jedne opeke podiže čitav hram
na osnovu zagonetne šare tvrdi da je hram templarski
na osnovu u temelj utisnute vučje šape sluti blizinu Rima
priča mi o majci sa detetom u naručju
koje u ruci drži gvozdenu kravicu
na drvenom štapu
evo
grumen stakla boje akvamarina
tek malo zamućen
na dlanu
polulopta sa odbijenom polovinom
šta li je moglo biti to stakleno jaje
šta se iz njega izleglo
šta se ispililo pitam ga
to nije jaje
to je stakleno đule kaže
austrijski patent
puni se zrnastim barutom
ispaljuje u visini glave
u neprijateljski rov
zariva se u vrat i oči neprijatelja
stakleno đule
muzej omaklica
čitanka kraćušnih zapisa
oslepljujući bridovi poraza
okrnjena htenja
prekinute kretnje
na pučini preprslog stakla još traju davne zdravice smrti
evo ga
usađeno u novi pokret
u novu nameru rasta
stakleno đule
kao savršeno lep nalaz