Balkán Magyar Irodalmi Klub – Balkanski klub mađarske književnosti
Arpad Kolar
Voda za krštenje

Svetu Kantianilu otac obezglavi u Akvileji
jer nije se odrekla Boga, što u vinu i krvi
vaskrsava, kao Mesec uoči vetrovitih dana –
rođeni otac joj skloni s temena gipke uvojke
da sečivo britkoga oruđa ne sklizne.

Ja, u ulozi mladog oca, ovom obuzetom biću
kćerku zavetujem, dok joj čelo orošujem vodom,
onoj, što prezrev paganske bogove, sebe prinese u žrtvu;
Kantianili sedam šaka svoga mesa zavetujem, malenu Vile,
jer lak je život, vrbovo pruće savitljivo.

Tovarimo li u pesmu sve same važne stvari –
neće da se drži, provaliće se, ta suva vrbova kotarica,
kao kad idemo na pijacu po zreli sir, po karaša u ribarnicu,
gde jedva da ima mesa na hrskavoj kičmi
ukrašenoj voćem, začinima, vinom iz peščare.

Pevamo istrajno, jer jezike zaboravi da nam iščupa otac –
Kantianila, oh, mahnita Kantianila, zaseni sobom
božanske zaštitnike dubokoštovanih rimskih građana,
propadni umesto naše kćeri, pasliko užarena,
slamnata lutko što sama u sebe se kruniš.

S mađarskog prevela Draginja Ramadanski