Akoš Kormanjoš
Tehnika disanja

Sve se zbiva iznutra
u sferi mentalnog.
Zatvaram oči i
primećujem da se
i tama nalazi u prostoru.
Ne zurim u naličje kapka,
već pogledom zavirujem u dubinu.
I iza zatvorenih očiju
vidim sobu, zidove,
mentalnim očima vidim
krevet pod sobom.
Osećam svoje telo u prostoru.
Krevet mi pritiska leđa.
Leva noga mi počiva na desnoj.
Dlan mi pritiska jorgan.
Pojavljuju se u prostoru zvuci, odjeci, ptice.
Osećam kako se privijaš uz mene.
Tvoja desna ruka sleva gura mi grudi,
glava ti pritiska moje desno rame.
Čujem kako snažno, duboko udišeš vazduh
i po vratu mi se širi vazduh što izdišeš kroz nos.
Tvoje slatko disanje okiva mi pažnju.
Nestaju zidovi, nameštaj.
Samo osluškujem tvoj ritimični dah.
Onda slušni podsticaji čile.
Ne čujem više ni vozila, ni ptice.
Poslednji nestaje osećaj sopstvenog tela.
Ne osećam više da sam u prostoru,
ne osećam da me krevet žulja, da mi se dodiruju delovi tela.
Još osećam tvoju ruku na svojim grudima i tvoju glavu na svom ramenu,
Ali je samo pitanje trenutka kada će nestati granica međ nama.
Nestaće telo i neće preostati ništa drugo, samo buka tvog disanja.
Polako ni ono nije tvoje, već običan zvuk koji odnekud stiže.
Možda i ne stiže, jednostavno postoji, tek tako ga čujem.
Vodi nas. Disanje nas vodi, koje više nije ničije,
a moguće da ni nas više nema.
A onda odjednom tišina. Časovnici staju.
Prostor se prazni, stoji sam za sebe, i nije drugo nego prostor.
A nas pak nema.
Nestaju pojmovi, reči.
Tako se doživljaj naknadno, kao u jezik, uređuje u neku falš strukturu.
To su izostavili iz svojih učenja jogini.
Može se i povodom tuđeg disanja meditirati.

Sa mađarskog prevela: Draginja Ramadanski