Laslo Kirti
bakarni šraf

bojao sam se da neću imati prilike da se oprostim
od njega. nisam išao po njegov oproštaj, nimalo
sentimentalne privrženosti nije bilo u meni.
želeo sam još da vidim starog iz doboša,
makar poslednji put, ali živog. kada sam ušao
u sobu, sedeo je na ivici kreveta, petljao se
sa jednim magnetom i sitnim maticama. stavio je
matice na sto, zatim ih je podigao sa škart
magnetom iz dinama za biciklove, da bih video
šta znači porodična pripadnost. bilo je besa u ovome,
i do dan danas ne znam tačno, da li su to prostrujale
istančane radosti ljubavi, mešale se
u sjajni trenutak podizanja, ili je samo,
kao lopovska ruka u polumraku, s hladnokrvnošću
pokreta prstiju hteo je da sakrije još neki
čudan jed.

ako mu priđem, udariće mi šamar ili ću ga zagrliti.
oba gesta su početak oproštaja,
ali već odavno nisam znao, koliko može da podnese
moja poniznost ili lična privrženost.
između gvožđurijom bio je i jedan mali bakarni šraf,
nikako nije mogao da ga zalepi uz ostale.
postoje veze, prostori, energije, koje je
nemoguće opisati rečima, formulama.

ostao je da sedi, i mada je prihvatio ispruženu ruku,
moj zagrljaj podneo je odmereno, muški,
odbijanja nije bilo u dodiru. bilo je sumnje,
zabune, nesigurnosti. naklonost duša
između slomljenog muškarca koji prašta i prkosnog,
uvređenog dečaka. nisam umeo da razlikujem,
koji je gest njegov i koji bi trebalo
da bude moj.

postoje šamari koje je šteta prikrivati
milovanjem. za prihvatanje odgovornosti potrebna je
prisutnost duha, a ne samo pružano dečije lice.

nadao sam se da nećemo morati da polemišemo
o književnosti, a ni o crnom mirisu
magnetnih polja. ipak je ispričao da ni njegov deda
nije bio Ciganin, ni on sam nije, i kao dip-
lomirani čovek, vrlo dobro ume da analizira pesme,
bolje da ništa ne objašnjavam, njemu je sve jasno:
prevario sam ga, ponizio, upropastio.
očima je pokazao na stoćić za pušenje:
na njegovu ostavštinu, na moju sramotu.

Sa mađarskog prevela: Jolanka Kovač