Atila Balaž:
Barat pred ogledalom

Moto-citat:

"Ferenc Barat je rođeni konstruktivista: deset ga godina znam, ali ga razbarušenog još nikada video nisam. U kosi mu razdeljak besprekorno prav, kao trag mlaznjaka na nebeskom svodu. U džepu vazda nosi visak, kako bi precizno znao, kada je u vodoravnom a kada u uspravnom položaju".

Gornje dobro pogođene rečenice napisao je Ištvan Domonkoš, u Švedskoj nastanjeni (vojvođanski) mađarski pesnik, džez muzičar, teniski trener i povremeni drvoseča još davne 1973. u Novome Sadu. Kasnije ih je Oto Tolnai naveo ispred svog teksta. A meni su se, pak, do te mere dopale, da ih ni otad ne mogu izostaviti. Eto: grafičar Barat u ogledalu poete prijatelja. Smesta se može ustvrditi, da se Feri (prema supruzi Ferenc) ni od onda nije bitno izmenio, jedino se čini kao da je nekako osedeo - malo više. U međuvremenu je ispod nas iskliznula jedna čitava zemlja i stropoštala se malo dalje. Odnosno, mi smo došli malo bliže. Svejedno, i sada živimo u istoj zemlji, Barat i ja, čak i ako u drugoj (stvar ostaje unutar familije, zar ne?). Samo što ovde nedostaju njegovi plakati. Ne viđam ih ovuda po stubovima. Druga vremena, drugi stubovi?

U Baratov istorijat u zemlji mađarskoj spada, uvek hitam da to kažem, kako je po promeni sistema - čuh negde - rođena bila zamisao, shodno kojoj bi bilo zanimljivo izložiti dostojni presek plakata rođenih dok se odvijala promena. Elem, nadležnici Nacionalnog muzeja - možda rukovođeni idejom neutralnosti - donesoše dotične zadimljene zore odluku, da radi ocenjivanja pristiglog materijala zamole jednog poznatog inostranog stvaraoca, a takođe i da izradi "plakat nad plakatima". Nakon izvesnog premišljanja njihov je učeni izbor pao upravo na Feriku (na Ferenca) Barata, novosadskog grafičara i umetnika plakatasamlaznjačkimrazdeljkom. (O visku nisu govorili.) Ali zato:

"Srp i čekić to je znak / zgnječio nas napredak" - recitovao je negde - poskočivši na stol - treći prijatelj pesnik, već mrtvi Janoš Siveri. Barat se, pak, prihvatio srpa i na referentnom plakatu ga jednostavno rasprsnuo čekićem. To je bio njegov TOVARIŠI, KANJEC.

Ali je deo istine, da Barat nije politički razarač, fabrikator viceva, nego obožavatelj umetnosti - praktični vizuelni esteta. U slobodnom vremenu srpljivi ribolovac, uz to vodoosmatrač majstorskog stepena, koji kao artista traži i nalazi zamišljene skupove motiva sa odgovarajućim strpljenjem. od grizuće šolje za čaj - preko gradske kuće izmeštene na strnjiku, na primer - do kroz prozor viseće velemačke, što repom briše po licu itd. Svoje uzbudljive papirne čaršave Barat je iskonstruisao vezano pre svega za pozorište. Nije ih je konstruisao izričito čak ni privrženo političkom pozorištu, premda se mestimično nađe prostora i za političko. I to je u špilu, baš kao i erotičko. Mada se vezivanje čini neraskidivim, pozorište je tek polazna tačka, povod za kreiranje jednog posebnog plana, "drugog dvorišta", sa kojim se dragi gledaoc sreće pre - već prema voznom redu - nego sa samom predstavom. Ono što je opet činjenica jeste, da se drugi gledaoc ponekad duže seća nekog plakata, nego li poneke predstave - vele baratolozi. Među njima i slaviteljski himničar Ja.

(Tako nekako glava vrti rep, ali samo u starovremenim glavama.)

Iznad mog novosadskog radnog stola dugo je stajao Baratov plakat proizveden za monodramu Bayer Aspirin pisca Ota Tolnaija, režisera Mikloša Janča. U njegovu čudotvornu snagu mogao sam se uveriti ubrzo, čim je dospela onamo, možda još s proleća 1981. Naime, tableta koja balansira na vrhu palacavog ružičastog jezika isturenog iz profilno prikazanih usta razjapljene pozorišne umetnice Ladik Katalin smesta je privlačio na sebe svakoga ko bi stupio u moju sobu. I to toliko, da je na taj način više njih govorilo ovoj slici, nego meni što sedah ispod nje. Korist od toga se ogledala u tome, što sam u međuvremenu mogao obaviti još par poslića (mirno sam petljao sa aparatom za kuvanje kafe, morao sam da zasednem na onu izvesnu šolju, ili da činim bilo šta). Baratov plakat je oko sebe zgusnuo, u isto vreme usporio vreme. Izvodio je neku sasvim opčinjujuću stvar. Kada sam svoju primedbu saopštio autoru, on je lukavo žmirkajući počešao izbrazdanu vilicu, zatim se nasmešio.

- Pa to ni nije Katikin jezik - uputio me je u otfikarivačku tajnu. - Katikin jezik se pokazao prekratak.

Zaprepašćujuće... Da baš Katikin... I tada je Barat ispričao ono, što je pomenuti Tolnai zapisao u svom pomenutom tekstu, kako je otfikario pravi fini jezičak Kati Ladik i namestio onamo drugi. - - Tada sam došao do zapanjujućeg saznanja - počešao se po glavi Tolnai -, koliko je rada, manipulacije potrebno, da bi se Baratovi jednostavni, čisti prizori, slike, znakovi uzdigli do apsoluta. Oto Tolnai, čijih je više drama Barat pratio plakatima, konstatuje još i to, da ova dela imaju zapravo vrednost grafika. Održavaju srodničke odnose sa herojskim dobom slovenačke moderne grafike i Benešovim (Jozef Beneš slikar i grafičar) ranim linorezima i sito-štampama. Trebalo bi ih samo numerisati, snabdeti potpisom. Istoričar Zoltan Šebek nadovezuje, da autor ne koristi nikakav onosvetski slikovni jezik. Baš naprotiv: povremeno ne preza čak ni od izrazito tradicionalnih simbola. Upotrebljene elemente ne opterećuje suvišnom stilizacijom, a njegove aluzije na istoriju umetnosti i kulture su jasne i razumljive. Ipak ostaje jedan mali procep, kroz koji kao da otiče preostala jednosmislenost stvari.

Barat ima između ostalog - pada mi na um jedne oblačne noći dok upravo guckam pečujsko Salon pivo -, ima meni baš jako privlačan "jednostavan" pozorišni plakat, pripremljen 1985. za Prosjačku operu beogradskog Ateljea 212. Crni list hartije sa tankim belim okvirom. Sa minimalnim tekstom i kojekakvim njuškajućim pacovom u desnom gornjem uglu. Tamo je ovaj odurni glodar, domaća životinja bede, biće budućnosti, četvoronožnočovečanstvo budućnosti, kako se uvlači u žalobno crnu sliku. Ova besplodna smrdljiva neman je u Baratovoj viziji žuta. Po boji tako različiti rep se uvija poput crknute gliste u bari. Povrh svega još je i prugast ovaj bastard, kome slično nije vizionirao ni delirični stvaralac australijske faune. Postaje očito, da ovde može biti reči o nekakvoj velikoj zloj slutnji: ovaj plakat ne kačimo iznad svoga kreveta, jer bi se još i skliznuo na nas. Pre ga vešamo na ulaz, kako su to učinili u Ateljeu 212, gde mu se onomad zadivilo tako mnogo njih. Kada je još malo ko među nama osetio u vazduhu zadah nesreće koja se sprema.

Elem, za kraj, tako može da bude pomalo i prorok jedan mnogostruko nagrađeni majstor plakata, koji je ranije boravio i u Sarajevu. Držao predavanja i ostavio neke svoje radove. Sudbina tih sela je - po mom saznanju - nepoznata. Rasplinula su se u ništa, ako ih je pogodio najveći - od srpa proizvedeni - cepač plakata. Ali što se toga tiče, Barat će popuniti manjak, jer kako kažu: za njega je neaktivnost ravna propasti.

Obratimo pažnju... (Hvala.)

Prevod: Mirko Gottesmann