Ildiko Lovaš
S narom u vreme posta

Prigodni napis

Dreždali smo pred ulazom jedne galerije, kao da drugog posla nemamo. Možda ga i nismo imali. Bilo je subotnje prepodne, sjalo je aprilsko sunce. Razgovarali smo o tome da proleće još nikada nije besnelo kao ove godine. U krošnjama drveća praštalo je zeleno. A po ulicama se slivalo žutilo glavica mlečike. Poput kakvog virusa, on izaziva žuticu - možda sam upravo to rekla Bošku. Donekle se razume u prirodu, šta bi inače tražio u poeziji iz Japana. Mumlao je. Zavukao je u zemlju i pronašao za sebe baš mlečiku, znaš koliko jak, žilav koren ima, može da ima. Hoće da se namesti na dugi rok. Božik me je pogledao, shvata me ozbiljno, znam. Dugo vremena? - upita - virus straha? Treba ipak da postoji nekakvo objašnjenje što je ove godine tako mnogo mlečike, rekoh. Iscurila je iz ljudi, iscurila i prelila ulice, ulila se u kanale, odatle se širi. Iscurila? - zamumla. Drugačije se nije moglo desiti, bilo je već previše od nje i previše je odavno delovala. Otuda se od žutice nisu razboleli ljudi - postali su otporni -, već ulice. Ali je zato lepa, dodah, mlečika je lepa. A struk joj je tako fino slab, i venac bi se dao plesti od njega. Ali pre ili kasnije treba očistiti kanal, jer se voda za piće može zaraziti. I tako se ponovo vrati u čoveka, može ga razbiti. To je već da bude virus mutant, rekao je.

Nad tim sam se zamislila. Onda stvar ipak nije sređena time što je virus straha iscurio iz ljudi u formi strahom izazvanog znoja, suza i proliva, jer može da se vrati. Nemilosrdnije. Na ubitačniji i podliji način.

O takvim smo stvarima razgovarali dreždeći pred promajnim ulazom galerije. Možda smo i klimali glavama - tako je to. Trebalo bi napisati. Ipak. Ako bude prilike. U prigodnom napisu bi trebalo izvestiti o tome da je mlečika prekrila u žuto pojas kraj puteva, ali i parkove i livade oko grada kao i proplanke šuma. Potom mi je izvetrilo. Zacelo ni Božik nije mislio na to premnogo, u svakom slučaju nisam pročitala od njega tekst koji bi govorio o tome da je virus straha dospeo u mlečiku, pod čijim je dejstvom počela da se množi na abnormalan način i zavila okolinu u žutilo.

I ja sam se prisetila samo slučajno, dok sam išla kući, kažem to tako, kao neko ko je koračao, premda sam zapravo vozila kola s bučnom napetošću, istina, kući. Pre no što sam krenula, telefonom sam razgovarala sa jednim grafičarom o tome da bi njegovi radovi ulepšali onaj broj časopisa u kome će se pojaviti i ovaj napis. Kojeg pišem upravo sada. Zarad toga je u meni bućala napetost, vozikam se tu, premda bi trebalo pisati, završiti jednu uspomenu grafičarovog detinjstva, jer smo se tako dogovorili lane u aprilu dreždeći u promajnom ulazu jedne galerije. Tada još nisam primetila, da je mlečika i ove godine zatrpala sve, prekriva grad poput neispletenog venca. Nije mi palo na um čak ni to da smo tog aprilskog prepodneva govorili i o tome sa Božikom. Sećala sam se samo našeg smeha, toga da na Božikov beli triko kaplje kap vina, da su Barat i Tolnai u sakou boje beža. Smejali smo se Baratovoj priči iz detinjstva a onda je neko, možda Božik rekao da bismo to trebali svi napisati, klimnuli smo, tako je. Zatim je svako išao dalje. Upravo pre godinu dana. Dotle smo stigli kada sam se dovezla do kuće, izašla sam iz kola i pod tabanom mi je nešto zašuštalo štrcavo, pa ipak meko. Razgazila sam glavu mlečike. Bio je to loš osećaj, a kada sam zatim podigla glavu, vide, puna je ulica. Baš kao lane. Datom prilikom ću napisati Božiku. Zatim sam zaboravila, zaokupilo me je petljanje oko Baratove uspomene. Nije joj se htelo završiti. Reči su nadirale, o svačemu drugom. Mada baš o tome, to sam tačno osećala, ako tekst i ne uspe, osećaj ne greši, niti se negde povezuju, isprepliću, treba samo pustiti, zatim rasplesti. Na rukavu sakoa bež boje jedna bora, na belom trikou kap vina. Žućkasti bljesci. Neko nas je fotografisao. Čak i snimio na film. Pred nosevima nam se pomera video kamera, ona vrsta koja ima ekran, može se odmah gledati. Vidim, kako smo se dva minuta ranije smejali jednoj priči koju je ispripovedao Barat. Sa Božikovog brka kreće kap vina. Toga već neće biti na fotografiji. Samo naš smeh. To je stvarnost. Ovako napisano bila bi laž, veća obmana nego da se nije odigrao niti jedan detalj. Izbrisala sam Baratovu priču. Odustala sam od nje. Pomislih, pokušaću da mu objasnim da se nije sklopila. Božiku sam napisala da je mlečike isto toliko kao lane. Odgovorio je toliko: "zaista?" Odmah sam znala da se ne seća našeg razgovora. Doista se nije sećao, tačnije odlučno je poricao da smo prošlog aprila navodno pričali o takvoj budalaštini. O strahu da, toga se sećao, ali tada se uglavnom i nije govorilo o drugom, samo što nije svako izrekao, ili ne tom rečju, a i svejedno je, svejedno, ionako ne menja na suštini, na tome, da se u meni opet smislilo nešto.

U poslednje vreme ih je pomrlo tako mnogo. Sedela sam na klupi i šutirala travu. A mnogi su se i razboleli. Pas je grizao travu, zatim je naglo počeo da kiše, pregrizao je jednu mlečiku, od toga. Stres je uzrok. Oslabi otpornost organizma i može se desiti sve. Kožno oboljenje, Bazedovljeva bolest, žutica. Čula sam o takvim stvarima. Rasprostro se strah, kao mlečika. Neuništiv. Nema više ni mirisa ni zvuka, ne vezuje se za događaj, gest pa ni za vreme. Samo ga ima. Pre no što je ta moderna kamera zabeležila naš smeh, razgovarali smo o tako nečem. Imam i jednu fotografiju na kojoj je i video kamerman, to je zacelo bio onaj žuti bljesak, fotografisali su ga kako naš smeh dospeva na video traku, stvarnost se uvila u dvostruki povoj, postojano i čvrsto poriče moje sećanje, po kome nismo bili dobre volje. Otuda nije moguće jednostavno samo napisati taj mili događaj, izostaviti sve što je rečeno pre toga. Čega se pak svako seća drugačije.

Ja se sećam rečenica vezanih za namnoženu mlečiku. Prema Božiku nismo razgovarali o takvoj budalaštini, bili smo samo loše volje i zbog toga nam je jako godina Baratova priča, mogli smo se uhvatiti za nju: može se desiti, čak se može dogoditi i to da ćemo još imati uspomene. Lepe, sjajne, mirne uspomene. I zato je naš smeh na fotosu takav, kao da nije od prošlogodišnjeg aprila, već mnogo raniji, ili baš kasniji. Ne bih ni umela ništa da kažem o tome, kakvo bi trebalo da bude to kasnije, da se smejemo ovako na jednoj tadašnjoj-budućoj fotografiji. Dakle ipak pokušavam ispričati, ionako mi je posao samo to, ispričati, pričati, tražiti takvu tačkicu, poziciju, u kojoj bismo se šljapkajući- kupajući se - čovek ponekad već toliko da bude to: čovek, da se takoreći oseća prasetom, valjajućim groktačem, te i ne zna da li zato jer makar i dotle diše, nešto radi, petlja i muva, dok jeste kako jeste, ili zato, jer ga čini prasetom ono što jeste - dušom okupanom u ružičastu boju smešili na jednoj fotografiji. Zamišljam tako da bismo dreždali u promajnom ulazu jedne galerije i radili isto što i onda, kada je postojeći fotos snimljen. Razgovarali bismo. I pogledali Barata, kako mu je oštar razdeljak, od uvek je bio takav, oštrica. Čak bismo to i pomenuli, na što bi on ispričao da su mu u detinjstvu kosu nameštali češljem sa šećernom vodom, pre odlaska u crkvu ili na fotografisanje, što ne može da zaboravi već ni zato, jer su mu na putu, pre no što je stigao u crkvu ili atelje, muve napale glavu. I smejali bismo se. I tada bi žuto ciknulo. I ovde bi preda mnom stajao fotos, kao ovaj sadašnji, u Božikovoj ruci čaša vina, tren nabira rukav Tolnaijevog i Baratovog sakoa bež boje, a ja začuđeno zijam, kao i uvek, od osećaja, da je toliko dobro stajati među njima.

Jer je stvarnost takva. Ne menja se. Nezamislivo je da Božik ne hrkne u smeh, da to treba da napišemo, treba da svi napišemo, dok mu sa brka kreće kap vina. Kao što ni o Baratovom razdeljku nije moguće ne prozboriti reč, a ni to ne može da bude drukčije nego da Tolnai stoji tamo. A ja bih pak zasigurno bila ganuta, o čemu bih želela i da izvestim zatvoreno u okvire jednog teksta, kakvog prigodnog napisa. Tako bi bilo, ipak kažem, teram, ponavljam, na tadašnjem, budućem fotosu smeh bi bio drukčiji, a kažem još i to, može se desiti da ćemo još imati lepe, sjajne uspomene. Što znači da ovde segmentirana uspomena nije takva. Što je naravno laž, jer jeste.

Teško je proraditi u sebi, utkati u pamet da i loše, bolne, na bespomoćnost osuđene životne situacije imaju svoje lepe, sjajne uspomene. Fotografije s osmehom. Premda, ako kliznem još dublje, moram priznati i to, možda samo iz takvih životnih situacija ostaju lepe i sjajne uspomene. Očaj ih riba sjajnim.

Lane u aprilu, kada smo dreždali u promajnom ulazu galerije i kada su nas fotografisali kako se smejemo Baratovoj priči, sadržaj i forma se nisu uklapali, tačnije da, samo ne onako. Recimo tako, bilo je neizjednačivo, u isto vreme neraskidivo.

Smejanje se nije uklapalo u celinu sa osećanjem straha, bespomoćnosti, nije se to moglo izjednačiti, kao ni proleće sa tim mnoštvom mlečika, premda priliči, prirodno je: u aprilu se žuti mlečika. Samo što joj se u kvantitetu promenio kvalitet. (Zbog virusa, to sam već rekla.) Pa ipak je bilo neraskidivo. Osećanja u nama i smeh. I pored međusobne nepripadnosti. Lane u aprilu namnožene mlečike nisu mogle pripadati proleću, ako se jedna žena - govorimo samo o jednoj jedinoj ženi, ma koliko da ih je inače bilo - gužvajući pod sebe, svalivši pod telo svoje dete licem okrenula među mlečike. Na licu joj se razlila bela rečnost. Dok je noć obasjala protiv-prirodna svetlost. Nije svetleo prozor naše kuće, iz koje smo istrčali, već sama kuća. I kao da se ništa nije dogodilo.

Ko to razume?

I ove godine je isto toliko mlečika i kao da neprestano zarivamo u njih svoje lice. Kada izlazim iz kola i pod tabanima mi šuštavo pa ipak meko zastenje struk maslačka, kao da ležim potrbuške u njemu. Nije se desilo razrešenje.

Da bi fotografija, o čemu govorim, ukočeni trenutak smeha govorila samo u Baratovoj priči iz detinjstva, trebalo bi ponovo istkati čitavo tkivo stvarnosti. Što je ipak nemoguće. Šta je onda dakle moguće?

Samo toliko i ne više, kao ovaj prigodni napis. U kome smeh nije dogođen (jer tako, kako jeste, ipak ne), već čežnja. Čežnja za aprilom manjeg broja mlečika. Čežnja da se radi sebe samog dreždi u promajnim vratima galerije. Čežnja posebičnosti jedne dogodovštine iz detinjstva. Čežnja za fikcijom. To je možda još moguće.

Ranije, kada virus još nije dospeo u mlečiku, moglo se pisati o realnosti. Tkati rečenice o dogodljivom, razgranati, mrmljati, učiniti verodostojnim jednu mogućnost stvarnosti. Ne može se nažalost znati ni to od kada je virus počeo da deluje, jer to da su se od prošle godine mlečike umnogostručile ne znači obavezno da virus nije dospeo onamo ranije. Ko zna? Verovatno se već godinama praznio iz ljudi, dospeo u zemlju, ali je vidljiv tek od prošle godine. A ne može se znati ni to da li je već dospeo natrag u čoveka. U mutantnoj formi. I ako jeste, onda kako, kada počinje da deluje. I sa kakvim ishodom. Budući da je toliko toga neizvesno, izvesno je samo to - realno - što napišemo. Sami smo postali fikcija kako bi smo formulisali stvarnost.

Samo tako možemo istkati novo tkivo stvarnosti. Ne može se znati, koliko će dugotrajan biti taj posao.

Ispred mene je fotografija, za koju verujem da je stvarnost, opipavam smeh na njoj. Sećam se priče, kose što se sjaji od šećerne vode, treperave dečje ruke kako bi da odagna muve. Treperi baš onako, kako će kasnije povlačiti linije po hartiji. Tako zamišljam. I ipak ne pišem o tome. Ni o njegovom oštrom razdeljku ni o oštrim mu linijama, što izranja iz ove uspomene iz detinjstva i time stiče smisao. Ne mogu da pišem o tome, jer je to sama stvarnost. Jedina čvrsta tačka za koju mogu vezati to subotnje prepodne. Nenapisljivo. Ali nije samo čvrsta tačka, već i golema, golema kao smeh koji je provalio iz nas, kao Božikova rečenica da ovo treba da napišemo, ovo svi treba da napišemo i golema poput našeg klimanja: da. Ali smeh, rečenica, klimanje nisu stvarni. Čak ni onda, ako jedna fotografija registruje kao činjenicu i neporecivo. Čak ni onda, ako je prisutno u mojoj glavi, ako visim jasno pred sobom, tako jasno, kao dete Barata, šećernu vodu na češlju i muve nikada ne mogu da vidim.

Klimnuli smo, naime, za dve stvari, da bi trebalo napisati, ako se pruži prilika. Najpre za namnožene mlečike, čega se Božik uopšte ne seća, zatim na Baratovu uspomenu iz detinjstva, čega se takođe ne seća. Bio je tu kod mene, pokazala sam mu fotos na kome stojimo smejući se i upitala ga seća li se zbog čega smo se smejali. Rekao je da se ni zbog čega nismo mogli smejati. U čemu je naravno u pravu, to pokušavam da ispričam, uopšte se nismo osećali tako da bismo se smejali, ali smo to uradili, stoga je postao smeh i njime i mi sami fikcija (jer govorim i naglašavam ponovo: nije se moglo dogoditi), kao Baratova priča stvarnost.

Može li međutim postojati takav kvalitet života u kojem se uspomene uzdižu u stvarnost, a činjenice potiskuju pod sebe priču kao fikciju. Možemo li postojati mi sami, ako nam se želje ograničavaju na to da napišemo jedan prigodni napis, ali to ne možemo učiniti, jer mu je predmet stvarnost, koja je nenapisiva. U kakvu se grotesknu predstavu preobražava pisanje, ako prinuđava na takve govorne situacije u kojoj je događaj jedino što se ne može i ne sme napisati, ali se zato sve što je dovelo do događaja mora izreći.

Živimo vreme posta stvarnosti. Svakodnevice nam protiču u mlakoj ružičastoj boji fikcije. Ne bi trebalo da bude obrnuto, budući da ružičasta boja stvarnosti ne bi rezultirala post fikcije, već ni zbog tog jednostavnog razloga što ružičasta stvarnost ne postoji. Ali uskraćena da. Uskraćena stvarnost je post stvarnosti u kome se pretvaramo kao da je podnošljivo (mlako ružičasto fikcije: laž), što je tako. Toliko sam se već privikla ovom posnom životu, kao da je normalan, rekoh malo pre, gotovo da sam već i napisala dogodovštinu za koju je Božik rekao, toliko je dobra da bismo je svi trebali napisati, znači, bila sam poprilično u njoj, mrmljala sam, petljala sa njom, sve dok izlazeći iz kola nisam stala na tu mlečiku i nisu počele da naviru reči o svačemu drugom, premda upravo o tome. O svačemu drugom: o mlečiki, o neizbrisivom, tu- tamo, u ovakvoj-onakvoj formi izranjajućem strahu, što se više ne vezuje ni za kakvo vreme, jesnostavno samo jeste i time baš o tome, to sam tačno osećala, govorim o događaju, pišem ga, Baratov događaj iz detinjstva, samo što ne činim to polazeći iz pravca na fotografiji vidljivog, neporecivog, mada lažnog smeha, već iz pravca posta stvarnosti. Zato je moralo da izbrišem taj drugi tekst. Jer je bila šćućurena u ružičastoj fikciji svakodnevica. Pomalo sam i žalila što moram da se oprostim od njega, a i bojala sam se kada je iz dubine nadirućih reči na površinu počelo da se probija krčanje, krčanje gladno stvarnosti. Sada se više ne bojim. Osećam se kao da je vreme velikog posta i u ruci stišćem jedan klinčićima izbodeni, mirisni nar, da bih ako sam jako gladna mogla da ga pomirišem, podnoseći tako duže gladovanje, post. Od mirisa glad ne prolazi, samo je lakše podnositi je. Što naravno nije sigurno, sada iskušavam.

A klinčićima izbodeni nar, ako dobro slutim, ona priča koju je pričao jedan grafičar stojeći prošlog aprila u promajnim vratima jedne galerije. U priči se radilo o tome da ovaj grafičar, koga svi dobro znamo, Feri Barat, ima kosu vrlo jakih vlasi i razdeljak oštrice, što nije bilo drukčije ni u detinjstvu, kao što se nije izmenilo ni to da je ovakvu kosu teško zauzdati. U detinjstvu je to - intervencijom roditelja - uspelo češljem umočenim u šećernu vodu. Ako su išli u crkvu ili na fotografisanje, uvek su ga češljali tako, čega se on seća tako oštri samo zato jer su ga po izlasku na ulicu napale muve. Može se zamisliti s kakvim je gnevnim očajem i ozbiljnim licem mlatarao.

Sada, kada već znam da ova priča govori u vreme posta stvarnosti, nadošla sam i na to zbog čega se smejemo na toj fotografiji, premda nam nije do toga. Ne samo zato što je Barat umeo da to ispriča tako dobro da smo za trenutak zaboravili sve što je bilo tako bolno - još je i danas to - da nedugo nakon tog subotnjeg prepodneva naše svakodnevice se nisu uvlačile u ružičasto fikcije, ali i zato što smo osećali: može se izdržati.

I to je bila istina. Nismo računali jedino na to da je stvarnost gora i od strave. Post stvarnosti. Ali će možda i to proći. Primetićemo. Ako bude manje mlečike i ljudi ipak ne budu poboljevali, onda.

Prevod: Mirko Gottesmann