Gilbert Keith Chesterton
Pozorište lutaka

Odrasli ljudi se ne igraju igračkama samo zbog jednog, sasvim razumljivog razloga: nemaju vremena i snage za to. Igranje, onako kako se igraju mala deca, najozbiljnija je stvar na svetu; čim nagrnu prve sitničave obaveze i brige, moramo se odreći tog veličanstvenog, drskog izazova. Imamo dovoljno energije za politiku i trgovinu, za umetnost i filozofiju, ali nemamo više dovoljno snage za igru. To je istina koju će priznati svako ko se kao dete igrao bilo čega, svako ko se igrao kockama, lutkama ili olovnim vojnicima. Moj novinarski posao kojim zarađujem novac, ne traži toliko istrajnosti kao igra, za koju se, eto, čak ništa ni ne plaća.

Uzmimo slučaj sa kockama. Ako sutra objavite, kao što i priliči, u dvanaest tomova, knjigu o “Teoriji i praksi evropske arhitekture”, svi će znati da ste se pošteno potrudili, ali niko neće reći da je vaš rad bio ozbiljan kao rad deteta koje slaže kocke jednu na drugu; ako je vaša knjiga loša, niko nikada neće moći da vam to i dokaže. Ako je pak ravnoteža kockica loša, zamak će se neminovno srušiti. Mada ne znam mnogo o deci, siguran sam da će dečak ozbiljno i tužno ponovo prionuti na posao. A autora, ako imam iole pojma o njima, ništa neće navesti na ponovno pisanje knjige.

Uzmimo sada slučaj sa lutkama. Mnogo je lakše razglabati o vaspitanju nego se brinuti o lutki. Napisati članak o vaspitanju, o karamelama, tramvajima ili bilo čemu drugom isto nije odveć komplikovano. Ali voditi računa o lutki skoro je isto toliko teško kao i brinuti o detetu. Devojčice koje srećem na ulicama Betersija obožavaju svoje lutke na način koji vas pre podseća na idolopoklonstvo nego na igru. U nekim slučajevima ljubav i brižljivost prema umetničkom simbolu postaje važnija od realnosti, koju, bar tako pretpostavljam, treba da simboliše.

Sećam se jedne devojčice iz Betersija koja je ugurala svoju sestru u kolica za lutke. Kada sam je upitao zašto to radi, odgovorila mi je: “Nemam lutku, pa se igram sa bebom.” Priroda je, kao što se vidi, ponekad sklona da podražava umetnost. Najpre je lutka bila zamena za dete, zatim je dete postalo zamena za lutku. Smisao ovoga jeste da ljubav prema lutki, kao i ljubav prema detetu, zahteva sve naše vreme i sve naše snage. Autor članka o materinstvu samo je puki prosvetitelj, dok je devojčica koja se igra lutkom - prava mama.

Pređimo sada na slučaj sa vojnicima. Čovek koji piše članak o vojnoj strategiji nije drugo do člankopisac. Ali dečak koji vodi bitku olovnim vojnicima je – ratni general. On mora, već prema svojim mlađanim sposobnostima, da sve misli usredsredi na bitku, dok ratni dopisnik to uopšte ne mora. Se ćam se primedbe jednog ratnog dopisnika posle zarobljavanja Metjuina: „Jedinice Delareja su obnovile dejstva; verovatno zbog nedostatka zaliha.“ Isti vojni kritičar pomenuo je nekoliko paragrafa pre toga da je Delareja žestoko pritisnula vojna kolona pod komandom Metjuina. Metjuin se dao u poteru za Delarejom, a Delarejeva aktivnost izazvana je manjkavošću u zalihama. Inače bi stajao potpuno mirno dok ga progone. Jurim Džonsa sa ratnom sekirom, i ako se on okrene i pokuša da me se otarasi, jedino moguće objašnjenje jeste da ima mali saldo u banci. Ne mogu da verujem da bi ijedan dečak koji se igra vojnicima bio takav idiot. Prema tome, svako ko se igra bilo čega, mora da bude ozbiljan. Ako pak pišete članak, imam dobar razlog da to znam, možete u njemu napisati sve što vam padne na pamet.

Uopšte govoreći, odrasli se ne pridružuju deci u njihovim igrama ne zato što u njima ne nalaze zadovoljstvo, već jednostavno što za njih nemaju vremena. Oni sebi ne mogu da priušte trud, vreme i razradu jednog tako velikog i ozbiljnog plana . Nedavno sam pokušao da sam postavim komad u malom pozorištu lutaka, za koje sam svojeručno crtao i bojio likove na sceni. Nisam morao da se podvrgavam ponižavajućoj obavezi plaćanja ulaznice od penija ili dva; trebalo je samo dati šiling za čvrst karton i još jedan za kutiju loših vodenih bojica. Ta vrsta minijaturne pozornice verovatno je svima poznata; u stvari, bio je to neosporni napredak u odnosu na ono pozorište koje je lansirao Skelt, a proslavio Stivenson. Mada sam na pozorištu lutaka radio napornije nego na ijednoj priči ili članku, nisam mogao da ga dovršim, izgleda da je taj posao za mene isuviše težak. Morao sam da prekinem i pređem na lakše zadatke, kao što je pisanje biografija velikih ljudi. Pozorišnom komadu „Sv. Đorđe i aždaja“, nad kojim sam noćima okapao (morate bojiti pri svetlosti lampe, jer će komad tako da se gleda), još uvek, teško meni, nedostaju dva krila sultanove palate, kao i razuman i funkcionalan način podizanja zavese.

Kada se setim toga, obuzima me osećanje kao da sam dotakao pravi smisao besmrtnosti. U ovom našem svetu nema čiste radosti. Delom zbog toga što je opasna i za nas i za naše bližnje, a delom i zato što je povezana sa isuviše mnogo briga. Ako ikada dospem u neki bolji svet, odvojiću mnogo vremena samo za pozorište lutaka; i nadam se da ću imati dovoljno one divne, nadljudske energije da bez ikakvih prepreka izvedem ceo komad.

Vredi razmotriti filozofiju pozorišta lutaka. Suštinske moralne vrednosti koje savremeni čovek mora da nauči, mogu se izvesti upravo iz igračke. Posmatrano sa umetničke strane, ovo minijaturno pozorište nas podseća na glavni princip umetnosti, na koji će, plašim se, uskoro svi da zaborave. Mislim na činjenicu da se umetnost sastoji od ograničenja, da je i sama sušto ograničenje. Umetnost potrebuje svoj ram. Umetnost oivičuje stvari, baš kao što i ja makazama izrezujem trapave figure Sv. Đorđa i aždaje. Platonu, koji je voleo svet ideja, svakako bi se svidela moja kartonska aždaja, jer iako to stvorenje ima i neke druge odlike, ipak je i zmajoliko. Savremeni filozof, kome je omilela ideja beskonačnosti, sasvim je dobrodošao da se ogleda na prostom parčetu kartona. U pozorišnoj umetnosti najvažnija stvar je da gledalac zapravo sve posmatra kroz prozor. To je tako čak i kod pozorišta koja su u poređenju sa mojim manje važna, recimo Kraljevsko pozorište Njenog Veličanstva; i ono se gleda kroz prozor; doduše kroz neobično veliki prozor. Prednost malog pozorišta sastoji se upravo u tome da gledate kroz prozorčić. Zar niste primetili kako iznenađujuće lepo izgleda svaki pejzaž kada se posmatra ispod nekog svoda? Č etvrtasti oblik pozornice koji isključuje sve ostalo, ne samo što doprinosi lepoti, nego i sam predstavlja lepotu. Okvir je najlepši deo svake slike.

To je posebno tačno za pozorište lutaka: smanjujući razmere prizora, ono može prikazati i najveće događaje. Baš zato što je malo, lako može predstaviti zemljotres na Jamajci ili sam Sudnji dan. Sve dok je ograničeno, dotle se može lako baviti razrušenim gradovima ili zvezdama padalicama. U velikim pozorištima takve scene bile bi skupe i zato neizvodljive. Kada budemo razumeli tu činjenicu, razumećemo unekoliko i zašto su male nacije te koje prve inspirišu svet. Ogromna grčka filozofija lakše se može smestiti u malu Atinu nego u prostrano persijsko carstvo. U uskim ulicama Firence Dante je imao dovoljno prostora za čistilište, raj i pakao. Britanska imperija bi ga načisto ugušila.Velika carstva su neminovno prozaična, jer je iznad čovekovih moći da odglumi veliku poemu u tolikoj razmeri. Velike ideje možete predstaviti samo u malom prostoru. Moje pozorište lutaka je duboko i mudro, kao grčka tragedija.  

Preveo sa engleskog jezika
Milan Ramadanski