Radivoj Šajtinac
Mala letnja procesija

"Crvena kao zvezdani oluk, ljubičasta kao heruvimski la vor, crna kao opsena, žuta voćna, semenska i oker pećinski a tako post-urbani da se boji ne sluti ni početak ni kraj, ni povod ni is hod."

Godine 1805. nakon "Noćnih pevanja" za Helderlina, nje gov lekar kaže da je "njegov jezik, nalik smeši nemačkog, grčkog i latinskog, nemogućno razumeti". To je sve nakon poseta "Par ki" gde on moli "još samo jedno leto" "Zrela da bude mi pesma." Vaznosi se na pragu letnjem, juna sedmog, u Tibengenu a smeša jezička kaplje darodavnim znacima. IDEJA LETA, ideja leta i procesije, ideja vilendorfske pramajke u ekumenskoj tinkturi neislikanih nebesa za običaj iskušenja i izdržavanja života; staze mita, more, kože, čula, uma i mistike večnog trenutka. TU SEŽE OBOJENA CRNA OGREBOTINA DOBRIVOJA RAJIĆA. Drobi civilizacijski sled, likovnom implozijom dovodi Dušu i Oko u eros veličanstvene obratnosti, neprepričljiv kapričo transcenden talnog dekodiranja van svih sistema. Ovde su reči van krsta, van potkožne fotokopije iz koje se nazire Novi prapočetak, pa leon to lo ški otisak svih vekova unazad gde se svet ne beleži kroz logiku događaja i religiju apsurda. Rajićev TUŠ je na istrošenom ro kov niku predviđene budućnosti, paučinasto prenapregnut iz među klica-volumena i epizodnih svetovnih, kolokvijalnih, vizu elno-li terarnih uzoraka. Procesija dotiče sazvežda, kontekste, me ta li kovnost, starinsku meru Razuma samo na izbočinama gde se, mimikrijski, javlja trunka asocijacije ali pravac se ne vidi u po znatim koordinatama, (Početak-Kraj) već, nevidljiv, odaje počast divljem spektru Crnila koji Novoj umetnosti bliži, sopstveni, No vi Svet. Rajić nije, zato, na pragu leta već je Leto na tragu Rajića. Ovde se, nedostižni, dostižu.