Milovan Miković
Vrijeme kao prostor igre
1.
Ovdje se nećemo baviti vremenom koju Opća i specijalna teorija relativnosti Einsteina svodi na četvrtu dimenziju onog prostora što ima dužinu, širinu i visinu. Unatoč tomu što je ono "dimenzija slijeda bića jednog nakon drugog, bivanja stvari u promjeni njihova nastajanja i nestajanja" zbog čega se vrijeme najbolje očituje kroz kretanje. Ispitivaćemo vrijeme u književnom djelu i pisca naspram njega, dok pisanjem verbalno, (ma i kroz igru, i nje radi) nastoji pokazati da vrijeme nije "indiferentni slijed točaka-trenutaka bez unutarnje veze". Ili, dok slijedeći Heideggera koji naspram "vulgarnog" shvaćanja vremena ističe iskonsko vrijeme kao obzor razumjevanja bitka, ispitujući povijesnost ljudskog opstanka kroz simultanost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
2.
Budući da je vrijeme u funkciji nespoznatljive tajne kraja, usuđujem se ustvrditi da će njegova primordijalna uloga dobivati na značenju kod dolazećih naraštaja pomnih spisatelja, erudita, istraživača, citatologa, kompilatora i inih majstora nositelja crnog pojasa književnog aludiranja i stiliziranja.
3.
Tome na ruku ide "aleksandrijski" karakter na kojem je utemeljena bilo koja web tražilica, svaki internet pretraživač cyber bespuća prepunog suvišnih informacija i dok (nam) štedi vrijeme da ga možemo trošiti na surfanje Internetom upućuje nas na mogućnost nastanka posvema novog istraživačko-intelektulanog i komunikacijskog koncepta književnosti, (sukladno tomu i njene prostornosti?). Je li ovogodišnja nešto drugačije postavka Kolonije književnika u Kanjiži potvrda toga? Možda. Ali ipak ne bi trebalo prevideti da se iz tog cyber diskursa i dugog elektronskog putovanja, jednako može završiti i u sobi s pogledom na onu istu "mračnu tvrdoglavu stvarnost", o kojoj Krleža piše daleke 1933. godine.
4.
Već djetetom igrao sam se pisca, što je na svoj način u kući podržavalo prisustvo jednog polovnog pisaćeg stroja. Budući da mi je majka bila tipkačica nije nedostajalo ni bjeličastosivo-smeđe hartije i mada sam bio dosta brz s tim polovnim tipkalom, stalno sam maštao o stroju kojim bih biljezio misli, slike, prizore što su me opsjedali dok sam pisao. Krajem 1968. godine zadesio sam se kod osnutka Radio Subotice i uskoro dobivam polovni magnetofon.
Bože, te sreće! Glasom piskavim od bola, žalosti, tuge, čega li? sprava marke Cvilidreta odrađuje mi golem posao. Učinak je tisućostruk, ali ni nalik zamišljenom stroju što bi bilježio emocije u riječi i slici.
5.
A prije tjedan dana vidim da su dva njemačka znanstvenika učinila važan korak prema spajanju ljudskog mozga s računalima. Peter Fromherz i Gunther Zeck s minhenskog Max Planck instituta za biokemiju uspjeli su spojiti živčane stanice puža s ćipom. Električni impulsi nakon toga su se normalno prenosili između živaca i sa živaca na čip.(1)
Ako sam dobro shvatio, njihov puž več može ono o čemu ja maštam od vremena svog dječaštva i još uvijek ga nisam uspjeo dosegnuti i ne mogu svoje stanice spajati sa čipom, ali mogu svojim računalom na nervaturu Interneta, njime surfati i sanjati.
6.
Nasuprot spekulacijama o zaustavljanju njegova rasta najnovije istraživnanje pokazalo je kako se promet Internetom udvostručuje svakih šest mjeseci. Istraživanje je proveo dr. Lawrence Roberts, jedan od osnivača Interneta i njegova tvrtka Caspian Networks. To je prvo sveobuhvatno istraživanje prometa Internetom od 1997. godine, kada je promet njime rastao 280 posto.(2)
7.
Živimo u prijelomnom razdoblju u kojemu se doista zbivaju temeljne promjene. Gdjekad se posljedice pojave Interneta, koje povezuje računare širom svijeta omogućavajući brzu i preglednu integraciju različitih vrsta podataka, uspoređuju s kulturnim prijelomom što se zbiva u staroj Grčkoj oko 8. i 7. stoljeća prije nove ere, kad se iz usmene kulture postupno prelazi u kulturu koja se služi pismom. Književnost dotad čuvana u bespreglednom bespuću nesigurnog pamćenja, čuva se otad u napisanim tekstovima. Ovo je odlučujuće utjecalo na pojavu filozofije, ne-mitskog načina mišljenja i diferencijaciju kulture na područja, nastajanje znanosti i umjetnosti s njihovim osobinim jezicima, i da dalje ne nabrajamo.
8.
U romanu Raya Bradburya Fahrenheit 451 ljubitelji književnosti suočeni s vlašću suludih nakana koja spaljuje knjige odluče se sačuvati ih i prenositi na taj način što će učiti književna djela napamet. Bradbury zamišlja proces upravo obrnut od onog antičkog za kojeg se i danas može reći da nije sasvim i dokraja razjašnjen. Kada bi se ostvarile apokaliptične slutnje iz njegova znanstvenofantastičnog štiva možda bi ljubitelji književnosti postali čak i vrsni poznavatelji književnosti, ali nešto bi im, ipak izmicalo mogućnost da je proučavaju. Za njeno proučavanje potrebno je uspoređivati, prosuđivati, klasificirati i sistematizirati književna djela, što su stanoviti postupci proučavanja.
9.
Je li, uopće važno da možemo proučavati književnost i uvijek iznova utvrđivati njeno mjesto u suvremenoj kulturi? Književnost se uistinu počinje proučavati tek kada je shvaćeno da ona prenosi stanovita iskustva, znanja, uvjerenja i osjećaje, društveno potrebne i korisne. Književnost je i komunikacija, što se obično shvaća tek kada nastane kriza prenošenja tradicije, kada je ona ugrožena ili kada se radikalno mijenjaju načini komuniciranja.
Pročuvanje književnosti postaje društvenom potrebom budući da se smatra kako je ona društvena vrijednost osobite vrste i jer ta vrijednost mora biti upravo tako sačuvana da se od nje ništa ne izgubi prilikom prenošenja jer predstavlja i određeni dogovor između pisca i čitatelja. Na ovom mjestu potrebno je podsjetiti i na postmodernističku sklonost prema kiču, posezanju za elementima kiča i njegovu uporabu u proizvodnji djela, u pravilu na uglavnom visokoj tehničkoj razini.
10.
Svaka kultura uistinu uvijek postoji kao alternativa nečemu drugome. Za Drugost. U čemu se ogleda naša otvorenost za Drugoga? Za Drukčija mišljenja i praksu? Kakva je ovdje bila i kakva jeste kultura alternative? Je li ubojica doista u opasnosti?
Tijekom 60-tih i 70-tih, a osobito 80-tih i 90-tih u vrijeme kada vonj raspadajućeg imperija već postaje niezdrživ vjerovalo se i očekivalo da će politička alternativa polučiti društvenu, kulturnu, pa i književnu alternativu, ali se pokazalo da je alternativne kulture bilo dok je bilo alternativnih ideja preuređenja društva. Kada je raspad dug sedam desetljeća dovršen na sceni su ostale krhotine među kojima se s mukom mogu raspoznati nekakva avangarda i neoavangarda, postmodernisti, subkulturni, kontrakulturni, progresivni, ženski, feministički, gay i ne-gay, radikalni i državotvorni, desni i lijevi esesovci, vladini i nevladini, zeleni i ekološki, slamarke i korovarke, antiratni i anarhistički i da ne nabrajamo sve organizacije, udruge, skupine, inicijative, akcije, pokrete...
Zajedničko im je što svaki za sebe tvrdi da je, uistinu jedini subjekt suprotstavljen nekakvom establishmentu, tradicionalnoj, visokoj, elitnoj i institucionaliziranoj kulturi, što bismo po svemu sudeći trebali razumjeti kao buržoasku, građansku, kapitalističku kulturu, odnekuda nametnutu kulturu koja tek što nije mutirala u globalističku kulturu.
Blagi Bože, gdje je taj establishment? Znam da ga ima u Engleskoj, u Francuskoj, u Njemačkoj i Austriji, u Švicarskoj i Skandinaviji, ali ovdje, usuđujem se reći, nikada nije bio baš reprezentativan, pa je zakonomjerno takva bila i alternativa, a i ono što je od svega do danas preostalo, uz plaću od 100-150 eura na mjesec.
Za razliku od establishmenta kojem se odlučno odupiru ljudi ovdje (pa i alternativci) slabo, i rekao bih nerado, zapažaju da su stalno u nekakvoj nervoznoj hitnji i nametnutoj tranziciji. U doba jednoumlja tek što nisu zakoračili u socijalizam, a kada ga je smijenilo bezumlje, tek što nisu zakoračili u kapitalizam.
Sve je to tek obzor laži i obmana. Ljudima se ovdje doima da uvelike učestvuju u vođenju svjetske politike, ali ne zapažaju da ne učestvuju, čestito ni u vođenju vlastita života i obitelji.
Takva je i književnost koja se za njih piše?(3)