Radmila Živković
Vrata su bila otškrinuta

Dva čoveka sa cigaretom u ruci, devojka koja čita, nekoliko žena koje posmatraju izloge obližnjih prodavnica... autobuska stanica kao toliko drugih. Ti analiziraš boju trotoara jer, već nekoliko meseci, ne pušiš, ne čitaš, i naročito, ne gledaš lica prolaznika. To ti je nekada bila omiljena razonoda. Život je sada postao prebrz, čini ti se da bi oni koji se odluče da pogledom slede užurbana tela morali da se onesveste, toliko su promene izraza lica, boja, koraka, vrtoglave. Te osobe koje prodiru u tvoj život i odmah izlaze iz njega te užasavaju.

Eto, upravo si definisala ono sto te muči. Te osobe koje prodiru u tvoj život i odmah izlaze iz njega. Pomisao da verovatno više nećeš sresti neznanca čiji ti je osmeh ulepšao posle podne ti je nepodnošljiva. Kao i činjenica da nikada nećeš saznati zašto je devojka preko puta tebe plakala. Nećeš imati priliku da sretneš hiljade zanimljivih ljudi, da ih čuješ kako pričaju o njima važnim događajima ili da, jednostavno, učestvuješ u njihovoj tišini. To ti izgleda tako nepravedno. Postoji toliko misli, sudbina, istina koje ti nećeš otkriti.

Obeshrabrena, odlučila si da više ne obraćaš pažnju na ljude koje srećeš. Uspostaviti kontakt, ma koliko površan, i izgubiti ga nekoliko minuta kasnije ne vodi ničemu, to je samo gubitak više a ti, ti si ih dovoljno imala. Tako, naterala si se da više ne vodiš računa o svom okruženju i u tome si na kraju i uspela: po izlasku iz restorana, ne bi znala da kažeš da li je bilo drugih ljudi u njemu, napuštajući bioskop, ne sećaš se da li je veliki broj gledalaca prisustvovao projekciji.

Ali čoveka u sivoj jakni sa crvenim detaljima, njega si primetila, mada ne znaš kako i zašto. Hodao je brzo, spustio pogled na tebe, usporio, počeo da se udaljava, zaustavio se, vratio se i stao da čeka autobus. Čim je prikovao pogled za tebe, okrenula si mu leđa. Više ne podnosiš da dodirneš ta postojanja koji ti izmiču.

Ušavši u autobus, misliš, ponovo, na Svetlanu. Osamnaest godina je prošlo od njene smrti, što ipak ne znači da si uspela da je zaboraviš. Zbog nje izbegavaš ljude, ne želeći da ponoviš istu grešku.

Svetlana je bila stara, bolesna. Ti - previše mlada, previše egocentrična - smatrala si je, u najmanju ruku, čudnom. Njena opsesija cvećem ti je bila preterana, skoro nenormalna. Katalozi koji su joj stizali iz raznih zemalja, kesice sa semenom, bašta u kojoj je provodila najveći deo dana... Sve ti je to delovalo idiotski. Neoprostivo čak. Više nije spremala ništa za jelo, nije prala veš, preokupirana cvećem koje je trebalo polivati, brati, stavljati u vaze, mirisati satima. Taj miris od koga nije moglo da se pobegne, koji je ispunjavao sve prostorije njene kuće, te užasavao. Verovala si da se Svetlana iz inata tako ponaša.

Svega se dobro sećaš: njeno se zdravstveno stanje pogoršalo, i dok su lekari insistirali na ostanku u bolnici, ona je odbijala i da razmotri tu ideju, pričajući, svima koji su hteli da je saslušaju, kako će njena bašta jadno da izgleda ako dopusti da je odvedu odatle. Mrzela si njenu tvrdoglavost, prezirala si je, nazivala je matorom budalom, smejala joj se. Naravno da te ta sećanja danas proganjaju. Smejala si joj se.

Čovek u sivoj jakni sa crvenim detaljima sedi blizu tebe i, iako si okrenula glavu, osećaš da te posmatra. Da mu se osmehneš, da razmeniš nekoliko reči sa njim i da se posle pitaš ko je on bio, čemu je težio, u šta je verovao... ne, to ne želiš. Nikada između ekstrema, priznaješ postojanje samo Svega i Ničega. Ono što se nalazi u sredini te ne privlači, to jednostavno više ne primećuješ. Ako ne možeš da upoznaš tog čoveka, da ga upoznaš do kraja, nema razloga za beznačajnu razmenu reči. Još jednom biraš "ništa" jer boli manje nego "malo". Uostalom, da si svesna njegovog prisustva, to te čudi. Od kad si shvatila da nikada nećeš ući u sve svetove koji te okružuju, njihova blizina te vise ne dotiče. U trenutku kada tvoj pogled želi da se podigne, da se stopi sa čovekovim, zatvaraš oči.

To se dešava toliko često da je trebalo do sada već da se navikneš: čim spustiš kapke, Svetlanina slika se pojavljuje. Jasno vidiš njenu bolničku sobu, mrak koji je unutra neprestano vladao (kasnije si saznala da je jedna medicinska sestra dolazila uvek pre tebe i tvog oca da zatvori roletne, na staričin zahtev), dobro vidiš to telo koje je postalo malo, mršavo i slabo, telo koje je ona pokušavala da zaštiti od tvoje ljubopitljivosti, koščato telo čije si nestajuće konture, uprkos pokrivačima, slutila...

Pre posete, tvoj je otac u cvećari kupovao ruže, lale, petunije i gladiole, ulazio zatim u sumrak u kome je Svetlana živela i hvalio joj lepotu cvetova ubranih u njenoj bašti. Ona je međutim znala da je u pitanju laž, da njena bašta više nije ličila ni na šta. Svaki put kad je tvoj otac pokušao tako da je prevari, Svetlana se pravila da je zaspala da bi vas naterala da je ostavite na miru. Jednog dana, kad si se vratila da uzmeš naočari zaboravljene pored njenog kreveta, našla si je uplakanu. Rekla ti je, prigušenim glasom, da cveće koje joj donosite, za razliku od onog koje je ona odgajala, ne miriše. Nisi našla ni jednu jedinu reč da je utešiš.

Autobus se približava tvojoj stanici. Jedva čekaš da izađes, sunčevi zraci na tvojoj koži će znati da obrišu sećanja. Sukobićeš se sa stvarnim svetom bez oklevanja, čovek u sivoj jakni sa crvenim detaljima će biti daleko, nećeš se više plašiti susreta koji ti neće pružiti sve što tražiš. Doći ćes kući, utonućeš u neku knjigu i zaboraviti sve promašene prilike, sve svetove čiji ti zvuci, pokreti i boje neće nikad pripadati.

Izašavši iz autobusa, duboko dišeš. Konačno više ne osećaš miris koji je ispunio tvoje nozdrve ovog jutra, koji je naterao prošlost, još jednom, da se sruši na tvoja ramena. Kao njegova majka pre osamnaest godina, tvoj otac danas naručuje kataloge, kesice sa semenom, gomile i gomile cveća. Samo, ovog puta shvataš zašto, vidiš njegovo telo koje se smanjuje iz dana u dan, koje polako nestaje, se pretvara u kostur. Miris koji prati užasnu dezintegraciju je jak i neprijatan i tvoj otac, kao Svetlana pre njega, misli da će prisustvo cveća uspeti da ga udalji. Nemaš hrabrosti da mu kažeš da ga ono samo pojačava, ne usuđuješ se da mu priznaš da se gušiš, ne nalaziš reči koje bi mogle da mu objasne da ne treba da se stidi svoje bolesti, da ti nijedna od njenih manifestacija ne smeta. Tako, ujutro kod njega ćutiš a posle nastojiš da zaboraviš. Što više pokušavaš, to su življa tvoja sećanja. Sećaš se da si ismevala svoju baku i njenu opsesiju. Ona, koja ti je bila tako bliska, je umrla a da ti nisi shvatila poniženje koje je svakodnevno živela, a da nisi saznala kakvim su košmarima bili ispunjeni njeni dani. Pažnja koju ukazuješ svom ocu danas ne umanjuje tvoju krivicu. Nikad se više nećeš usuditi da ostvariš kontakt sa ljudima. Nikada, jer ćeš biti okrutna i ne želeći to. Nikada se više nećeš interesovati za njih.

Blizu tvoje kuće, čovek u sivoj jakni sa crvenim detaljima te stiže. Analizirajući boju trotoara, priznaje da je išao tim autobusom zbog tebe. Nije imao razloga da dođe u ovo naselje, stanuje na drugom kraju grada ali je, kada te video, pomislio da bi bilo grozno ako te nikada više ne bi sreo, kao da se sva krv sliva u njegove obraze, oni postaju purpurni, ne mora da prizna, to je tako očigledno, ova situacija mu je užasno neprijatna, ne bi voleo da izgleda bezobrazno, želi samo da ti kaže da si lepa i šarmantna, želi da čuje tvoj glas, da hoda malo sa tobom jer mu je pomisao da neće imati drugu priliku da te upozna nepodnošljiva, pita se da li možeš da shvatiš, da li hoćeš, a ti se osmehuješ, ono o čemu priča ti izgleda nekako poznato, izgovaraš nekoliko reči zahvalnosti pre nego što nađeš izgovor da se okreneš i pobegneš od njega a onda, onda shvataš da je neko ušao u tvoj život, da nije hteo odmah da ode iz njega, da ti je pružio mogućnost da ga otkriješ ali si ti, uplašena greškama koje bi mogla da počiniš/ nerazumevanjem koje bi mogla da pokažeš/ povredama koje bi mogla da naneseš njemu i sebi, opet reagovala na pogrešan način. Shvatajući da ti neki svetovi neće nikada pripasti samo zato što se ne usuđuješ da uđeš u njih čak i kad su vrata širom otvorena, okrećeš se da mu se izviniš, da ga pitaš za ime, da ga pitaš da li voli drveće i pesmu vetrova i vidiš ga kako trči, kako ulazi u autobus, kako se udaljava.

Dok hodaš, čuješ, svaki put kad tvoje stopalo dodirne asfalt, čudan zvuk koji liči na tresak nekih ogromnih drvenih vrata, vrata koja su bila otškrinuta a koja su, zahvaljujući tebi. ponovo zatvorena.