Đorđe Kuburić
Sećanje na sećanje

Čuvam ovaj trenutak. I nastojim da ga odnegujem. Taman mi je toliko godina koliko je potrebno za raskošno krstarenje kroz meandre sećanja (koje doseže i po nekoliko decenija unazad), ali i da budem posve spokojan glede skladišćenja potonjih uspomena; imam, naime, vremena i prostora i za jedno i za drugo. I ovo ovde i sada nije ništa drugo doli građa za sledeće seanse memorijskih radova.

Volim, ponekad, da zatvorim oči i ćutim, najbolje uz tišinu koju produkuje kakva probrana i ekskluzivna muzika, koja može, a ne mora da moju svest pozicionira tamo i tamo, tada i tada. Mogućnosti su beskrajne, ali konačne. Sve se, ipak, negde i nekud završi. Mogu, recimo, dok slušam Debisijevo i Faunovo jedno popodne, da se obretem ispred kakvog Moneovog pejsaža, da budem impresioniran njegovim Izlaskom Sunca. Ili da se vratim u prošlovekovne osamdesete, u Dubrovnik, u tamošnju palatu Sponza, gde, mlađahan, bejah osupnut Čarobnom frulom Pitera Lojda, pripitog solo-flautiste, kao i podrškom koju mu je pružao Londonski simfonijski orkestar. Ne sećam se muzičke pozadine svog prvog poljupca. Ako ćemo pravo, ne sećam se ni poljupca. A muzike, po svoj prilici, nije ni bilo. Ali, mogli, su to, na primer, da budu Animalsi, i - šta bi drugo - Kuća izlazećeg sunca; a što ne Mudi Bluz i Noći u belom satenu. Možda je tu bio Tom Džons sa svojom Dilajlom. A zašto bi to, uopšte, bio sentiš?! Zacelo se famozni Kiss desio u kakvom zaglušenom i zadimljenom disko-klubu iz ranih sedamdesetih, uz Dip Parpl i Smoke On The Water, mada, opet, nije isključena ni nazočnost Kleptonove Lejle. Opredeljujem se, konačno, za najopštije od svih opštih mesta - stari, dobri, zatamnjeni bioskop u mom selu, gde sam, u šestom redu - u završnoj sekvenci nekakve melodrame, potpomognut amplifikovanom filharmonijom što obično podržava filmski, dugoočekivani poljubac - krnô žvalu lokalnoj kurvici. A kada sam opalio prvu ribu? To se zbilo avgusta 1969, na Vudstoku, kada sam, sa svojih devetnaest intenzivno pušio marihuanu, a nisam smeo da uzmem LSD, koji se, tamo, valjao u zastrašujuće velikim količinama. Do Vudstoka sam, uzgred, stigao iz svoje sobe, intenzivno slušajući live album snimljen na istoimenom festivalu. A '69. nisam imao devetnaest, nego sedanaest godina.

Ovakve uspomene ne plediraju za melanholijom izgubljenog vremena. Doživljaji, bili oni stvarni ili imagimarni, produkuju jednu metarealnost, svojevrsni hipertekst čija je egzistencija posve autentična, i postvaruje se u korelaciji projektovanog sećanja i momenta njegovog aktiviranja. Ja, naime, ponovo doživljavam već jednom doživljeno vreme; štaviše, mogu da se sećam i svog sećanja. Ako, na primer, zazovem svoj boravak u Amsterdamu, posle izvesnog vremena sećaću se kako sam se prisetio svog boravka u Amsterdamu, što, opet, neće biti tek prosto prisećanje, već nepatvoreni doživljaj, koji će integrisati sve relevantne pojedinosti (okolnosti, ambijent, raspoloženje, predmetnost). Kad smo već kod Prusta, nije zgoreg podsetiti se kako ovaj vrhunski znalac teme o kojoj je ovde reč obrazlaže zašto je nesvesno sećanje validnije od svesnog: "Ta sećanja su nehotimična, zato što se oblikuju sama po sebi, podstaknuta sličnošću istovetnog trenutka, ona sama imaju pečat autentičnosti. Ona nam, takođe, vraćaju materijalne predmete u jednoj pravoj meri sećanja i zaborava. I najzad, pošto nam omogućavaju doživljaj jedne iste senzacije u potpuno različitim okolnostima, oslobađaju je svake eventualnosti, daju nam njenu suštinu u jednom potpuno novom vremenu, koja je, pored suštine lepog stila, ona opšta i potrebna istina koju lepota stila sama tumači". Posredstvom tog i takvog sećanja spoznajemo još jedan svet, svet više.

Uspomene upepeljenih večeri. Uspomene na život kakvog ga se sećamo, a ne na onakav kakav je bio. Posle večeri nahrupljuje noć. Dok je veče melanholija, noć je utvara. Jedina realnost dostojna pisca.