Dražan Gunjača
I nakon rata - rat

Ljeto je, sparina guši a more blizu - rješenje se nameće samo od sebe, zar ne? Trebalo bi samo par koraka da bi umorni duh u još iznurenijem tijelu prepustili hladnim valovima; nečemu što većina civiliziranog svijeta naziva godišnjim odmorom. Međutim, nije to tako jednostavno. Treba se i odmarati znati.

Sjećam se mutno kako je to izgledalo prije ovog zadnjeg petogodišnjeg rata koji je protutnjao ovim prostorima na koje me je Bog i moja nerazumljiva ljubav prema njima osudili. Sjećam se tako vremena kad je i ovim prostorima hodao čovjek. Onda je stigao rat. Onako, iznebuha, do nepodnošljivosti arogantan kao i svaki neželjen gost, koji tu nepoželjnost ne prihvaća. Dapače. I onda preko noći nestadoše neki ljudi s kojima sam se znao veseliti, potom dođoše neki drugi čije veselje nisam razumio, ma koliko se trudio. Da se ne bih osjećao izopćenim, zamolio sam novodošle da me upute u razloge svog veselja, na što su oni, na moje zaprepaštenje, ostali zatečeni. Čovjek bi ipak trebao znati čemu se veseli, zar ne? No, nakon nekog vremena neki se od njih pretvoriše u moje drugo ja, a drugi me počeše izbjegavati.

Jeste li ikada vidjeli kako se ratnici odmaraju? Nikako. Kad ne pucaju, piju da zaborave zašto su i na koga pucali. To se čak i meni činilo spasonosnim rješenjem prvu godinu rata - ali moj rat nije završio na vrijeme. Kao što nijedan rat nikada ne završi na vrijeme, ma koliko trajao. Nakon nekoliko užasavajućih triježnjenja, shvatio sam da to nema veze s odmorom.

Kažu da svi ratovi moraju jednom završiti. Jeste li sigurni u to? Ako je tako, zašto se ratnici i nakon rata "odmaraju" na isti način?

Pustimo ratnike u njihovom svijetu koji ne razumiju ni oni, ali drugi još manje. Ratnici nikad neće razumjeti zašto su protekom vremena od heroja postali moderni gubavci od kojih drugi bježe, a svi oni koji od njih bježe nikad neće razumjeti zašto su za te "gubavce" još nedavno mislili da su heroji?

Tako je teško biti mali, obični čovjek u ratu, ma gdje te on zatekao. Povijest interesiraju samo oni koji su po njenom formatu. Mali čovjek nije.

Možda bi se sve to nekako ipak uravnotežilo u podnošljivu razinu postojanja i jednih i drugih, kada ne bi postojali treći; oni kojima je taj rat trebao dok je trajao, ali im još više treba nakon što je "završio". Hijenama rata. Oni ne razumiju ni ratnike ni patnike, niti to žele. Njima je rat potreban kao automehaničaru pokvaren automobil - da bi živjeli od njega. Ako pokvarenih automobila nema, tim gore po njih. Od nečeg se ipak mora živjeti, zar ne? I zato su oni najuspješniji u svojim "misijama". U svakom pogledu. I zato rat ne prestaje dok god su oni na sceni, gdje se osjećaju savršeno, gdje s nepodnošljivom lakoćom od izgubljenog jadnika ponovno stvaraju ratnika, a od preplašenih patnika nojeve koji se od silnog straha cijeli ukopavaju u pijesak, a ne samo glavu. Da ne bi slučajno jedan od ovih za njih zapeo.

Što će se desiti ako ipak podigneš glavu? I oni to primijete. Možda i neće pucati jer je rat ipak formalno završio. Ali će te za to svim snagama gurati natrag, tjerati da se ponovno ukopaš u usijani, krvlju i suzama preliveni pijesak. S otvorenim očima. Da ne bi više nikad zaboravio poduku. Ako nekako uspiješ ostati na površini, drugi te neće vidjeti. Neće im dopustiti. Ako te slučajno ti drugi patnici ipak primijete, onda je krajnje vrijeme da odseliš ili pak počneš žurno popunjavati rupe u vjerskoj izobrazbi.

Ne vjerujete? Nemojte. Vaše pravo. Ali onda, za svaki slučaj, popunite vlastite rupe iz poznatih i manje poznatih molitvi; možda vam zatrebaju? Mislite da su vaše hijene civiliziranije? Možda uglađenije? Možda ih retorički ne prepoznajete? Ali to ne mijenja suštinu.

Ah, da, možete pokušati i nešto jednostavnije. Primjerice, glumiti turistu u upravo "oslobođenom" Iraku. Provesti odmor tamo. Zašto ne? Zar ga nisu oslobodili? Družite se malo s oslobođenima. Podijelite s njima radost oslobađanja. Jedinstven doživljaj, vjerujte mi na riječ.

Ali, kad se vratite iz Iraka, nemojte se nikada upitati: što je to sloboda? Jer to pitanje vodi samo u jednom smjeru, u - ludnicu. Znam mnoge koji su poludjeli zbog "slobode".

Kad malo bolje razmislim, ipak je najbolje da zaboravite ovo što sam napisao i uživate dok možete. Ionako ne možete promijeniti ništa, osim.

Dražan Gunjača (1958, Sinj, Hrvatska, www.drazangunjaca.net) pisac je više nagradjivanih antiratnih djela, kao što je roman BALKANSKI RASTANCI (internacionalna nagrada Premio Satygraha 2002, Italia) i drama BALKANSKI RULET (povelja Europskog parlamenta na internacionalnom natječaju ANGUILLARA SABAZIA CITTA D'ARTE 2003 (Italija), nagrada za kazalište na natječaju IL VIAGGIO INFINITO 2003 (Italija), te nagrade na natječajima CESARE PAVESE-MARIO GORI 2003 (Italija) i PREMIO CARVER 2003 (Italija)).