Andraš Bakoš
Fotografija

Tamo unutra kao da su se provalile sićušne krvne žile, ili kao da je pak popucalo nekoliko tanušnih, ogrevnu tekućinu transportujućih kapilara. Toplota se rasprostire u njegovom desnom ramenu. Nije teško vući, nego nakon povlačenja podići veslo i iznova zaveslati. Neprijatan osećaj, premda ne i bolan. Međutim, kada pak stignu do peščanog spruda on ne može da desnom rukom pusti držalje vesla. Zarije lopatu vesla u pesak i svlači svoje prste sa držalja, a sitne koščice pak krckaju. Stari. Otkako radi sa ribarom može da se osvedoči o tome posredstvom mnogih sitnih znakova. Čak i time što ga iz dana u dan ribar počinje oslovljavati sa "vi".

Ranije je ribar i njega, kao i ostalu decu, oslovljavao sa "ti", a osećao je i da ga voli više no ostale - verovatno ne zato što su dalji rođaci. Pokazao mu je na kom mestu vredi pecati morune, drugi put ga je odveo do dece koja su pecala sa obale, zatražio je od njega udicu, a potom je pak o nju okačio jednu oko kilogram tešku kečigu. "Izmori je, bratac!" - rekao je smešeći se. Riba je tad već bila samo teška, nije vukla, bila je potpuno izmorena dok se praćakala između tankih struna meredova. Dečak je trčao svojoj kući. Da, slagao bi on da je to njegov ulov, no čim je ušao otac nije ni sačekao da se on oglasi. "Striko Toni je poslao ribu? No, konačno."

Osećao je da se poigravaju sa njim, i to već poodavno.

Njegova majka mu je jednom uz prazničnu trpezu pričala kako je dve nedelje pre porođaja prislonila merdevine uz stablo višnje koje se nalazilo na ulici. Već se bila i popela, te gro voća već i pobrala, kada je iza sebe začula fini prasak, te - onako gledavši unazad - u svome strahu umalo što zaista nije pala, pošto je njen mlađi brat, koji je učio za fotografa i nakon Beča boravio ovde za vreme njegovog letnjeg raspusta, u potaji stao pod drvo zajedno sa stativom i bezobrazno je fotografisao - kao i gotovo svakoga u gradu - a kada ga je ona pozvala na odgovornost, njen bratić se branio time da malo straha ne predstavlja preveliku cenu za večni život...

Opet se poigravaju sa njim, pomislio je dečak onda kada mu je otac predložio: tokom leta stvarno može da isproba kakav je posao ribara, može da ode da pomaže čika Toniju. A ako i posle toga, u avgustu, kaže da mu se taj zanat sviđa, može i da napusti gimnaziju. Hteo je da upita da li se sa tim slaže i čika Toni, no od uzbuđenja glas mu nije izlazio iz grla, a to je, mišljaše on u kritičnom trenutku, opominjući znak. Nije rekao ni reči, klimnuo je glavom.

Ootkako rade zajedno ribar ga pozdravlja sa "dobro jutro", a i tokom dana mu se obrati sa svega nekoliko tihih reči, kao da se ljuti na njega. On pak iščekuje kada će se neko konačno nasmejati: ribar ili njegov otac Voleo bi da veruje tokom dana kako njegov otac skrivajući se u grmu žutog bagrema svojim durbinom prati svaki njegov pokret. Napatio se on čak i sa onim što je mislio da će ići lako, pošto bi se stideo da prizna poraz. Potom je došlo i nekoliko promašaja, no njih se nije mnogo stideo, pošto je u međuvremenu, umesto oca, motrio samoga sebe: bilo je to tek toliko da mu je srce jedanput-dvaput zalupalo pod grlom.

Ribar mu za vreme rada uopšte ništa nije objašnjavao. Izgledalo je kao da eksperimentiše sa njim. Hoće li uistinu sam dokučiti kako šta treba raditi. I bilo je toga što je tokom par trenutaka nadahnuća i dokučio. Malu ribu treba ispod leđnog peraja probosti prevezanom udicom, tada se bolje praćaka i privlači ribu-grabljivicu pre no što se izmori. Pritke vrše mogu se zabadati u muljevitu obalu i jednim jedinim pokretom, no one se mnogo dublje zabadaju ako se povlačenjem unazad dva - tri puta zarivaju postepeno.

Veslati pak kilometrima bez zastanka moguće je pak tako ako čovek s vremena na vreme ustane u čamcu i stojeći vesla dalje, protežući noge i leđa. Tada kao da koristi neke druge mišiće, te prolazi i utrnuće u rukama. Nakon toga, ako mu se noge zamore od sagibanja, može da sedne nazad na dasku i iznova koristi odmorne mišiće.

Kada je prvi put posegnuo u barku kažiprst mu je rasekla škržna ploča jednog smuđa. Ranije je on više puta hvatao smuđeve, čak je nekoliko njih i očistio, no samo se smeškao kada ga je otac upozoravao na oštricu škržne ploče. Nije ga uplašio štipkavi bol, već saznanje da je moguće da zaista niko, čak ni u mislima, ne motri na njega. Zaista, ribar mu nije rekao da pazi, ali kada je ugledao krv na dečakovoj ruci, pogledao je u stranu i besno se osmehnuo. Dečaka je to više prestrašilo negoli rana. Odavde već nema povlačenja - pomislio je teška srca.

Iznova posegnuti, izvaditi jednu plavorepku, položiti je na tas kantara, a potom obazrivo spustiti u kotaricu mlade žene, obrisavši krv pri tome. Iznova posegnuti u slinavu vodu i za ljubav gospodina profesora Tota izvaditi najveću štuku, koja - za nadati se - ima i veliku džigericu, poludeti već i od samog neočekivanog dara što ga gospodin profesor ne pita šta on tu traži, ozbiljno slušati dok gospodin profesor eksplicira šta je dobro u džigerici, budući da je čak i o kralju Matiji zapisano da je on dugo mnogo voleo štukinu džigericu, koja je uistinu kraljevsko jestivo, a potom mu se odjednom smučilo od nje, pošto je u jednoj čardi, u koju je prerušen svratio, bio svedok tome kako se dva dobra druga tuku oko pržene štukine džigerice i kako jedan drugoga na smrt ranjavaju zarad jednog jedinog zalogaja te poslastice.

Kada jednog sunčanog prepodneva oni pristaše na suprotnoj obali kako bi se odmorili, te kada on sede na pesak, leđima okrenut suncu, nešto tamo gore, povrh spruda, sevnu. Dečak opazi fotografski aparat, a srce iznova snažno stade da mu lupa. Tada se ispostavi da je sve to samo jedna neslana šala!

Čak se ispod plašta koji je prekrivao stativ i pojavi njegov stric - majstor-fotograf. Otkada li ga je samo mogao posmatrati? Dečak podiže svoju ruku, majstor mu osmehnut odmahnu, potom podiže stativ i nesta iza grmlja.