Zoltan Danji
Bezverni rekvijem

"Smrt naše bake zadesila nas je poput neočekivanog praska koji svojom oštrinom ozleđuje uvo usamljenog čoveka koji čita." (Rekao je moj otac dok smo noću putovali ka granici.)

1)

Mene je progonio onaj isti stari osećaj koji sam po prvi put osetio kao 4 - 5-godišnjak, napolju na salašu, za jednog decembarskog mraza pod zvezdanim nebom. Osećao sam se užasno usamljenim tada, u hladnoj noći, premda je i moj otac bio tamo sa mnom. Pokušavao sam da mislim na to kako kod kuće, u gradu, na nas čeka moja majka, u dobro zagrejanom stanu, sa sveže pečenim prženicama, samo što ni od toga nisam uspeo da se smirim, a neodređena teskoba još me je više dograbila. Od tada je ovaj neprijatan osećaj s vremena na vreme iznova gospodario nada mnom i to uvek tada kada bi bilo najmanje verovatno da će nahrupiti na mene, kao i sada, na putu ka granici u dobro zagrejanim kolima. Bilo je, dakle, vrlo dobro to što je moj otac počeo da govori, pošto mi je odvukao pažnju sa mene samog, tačnije sa neobjašnjivih osećanja koja su se komešala u meni.

2)

Očevu baku, odnosno moju prababu, svako je, shodno legendi, poznavao kao otelotvorenje predanosti: u očima oba ogranka porodice ona je bila neko ko je svoj život uvek žrtvovao za druge, prevashodno, naravno, za našeg pradedu, čak dva rata prošavšeg D. Kalmana, koji doduše ne beše lak čovek, no koji uza sve to imađaše - kao štono kažu - dobro srce i osećajnu dušu. Moj pradeda je kao dvadesetogodišnjak bio pobegao od kuće dva dana nakon smrti svoje majke. Trajalo je dugih i borbom ispunjenih godina dok mu nije uspelo da utemelji jedan življivi život, jedan u sigurnosti življivi život, u kojem su shodno planovima svoja mesta što pre trebali da dobiju i jedna ženica i, naravno, troje ili četvoro sinova, a i žensko dete. Konačno, na mog se pradedu osmehnula sreća. Uspeo je da kupi jedan salaš na Orompartu, a baš tada se upoznao i sa našom prabakom, koju je nakon par meseci uzeo za ženu. Sve ovo moj pradeda Kalman mogao je smatrati za istinski dar sudbine, da tkalje što zavezanih očiju sudbu tkaju od srećnog porodičnog života njima tek nesigurni i potanki odrezak ne odsekoše. Dogodilo se, naime, to da su mog pradedu tačno na dan rođenja njegovog prvog deteta pozvali za konjanika u carsku i kraljevsku vojsku, te blagodareći njegovom dobrom zdravstvenom stanju i muskuloznoj mu konstituciji njega već drugoga dana na front uputiše, a odatle mu je tek nakon mučnih i gorkih meseci uspelo da do pozadinskih delova dopadne, a i to posredstvom neprijatne povrede prouzrokovane jednom bliskom eksplozijom bombe, sledstveno kojoj je sluh na jedno uvo zanavek izgubio. No, barem se spasao od frontovske službe, odnosno iz čeljusti sigurne smrti. Kada se on vratio kući iz rata njihov prvorođeni sin već je bio napunio svoju treću godinu života. Ovaj dobroćudni nasmejani momčić nakon mnogo godina postaće moj deda, naravno, samo ako i nebesa budu tako htela. Mom pradedi i njegovoj njega verno volećoj supruzi činilo se da će konačno - teskobno bolnim materijalnim teškoćama uprkos - oni umeti da nastave njihov miroljubiv i srećan porodični život, što bi se valjda i dogodilo da trinaest meseci nakon pradedinog žudno očekivanog povratka šarlah u drugom mesecu njenog života ne odnese njihovu prekrasnu malenu devojčicu za koju bi sve svoje dali i da nakon isteka narednih godinu i po dana ne umre njihov prvorođeni sin, sa čim pak jednovremeno moja prabaka, ta draga, dobra žena, u zadugo se povlačeću tešku žensku bolest pade. Mome pradedi tad preli se gorka čaša. Mrkla seta zavladala je njime, duša mu beše otupela, apetit mu beše presahnuo, danima on ni ne mrdnu iz kuće, ne znade on čak ni da li je jutro ili pak veče. Plačevno dugim mesecima potraja ovo uistinu sve - i dušu i telo - obogaljujuće stanje. U svom krajnjem ogorčenju, kao što kažu, moj pradeda se pokupio i jedne nedeljne zore - koja se od svih nedeljnih zora u njegovom životu činila onom najbeznadežnijom - dopešačio do Sente i na prvom godišnjem vašaru - odnosno, ako porodično sećanje ne vara - na prvom vašaru u 1921. godini, strahovito se napio. Sve do kasnog popodneva dremao je pod ponjavom prčvarnice, sve dok i nju nisu počeli da rasturaju. Tada je pak pijane glave, spotičući se u ranovečernjem martovskom sumraku, sa nepokolebljivom odlučnošću krenuo ka Tisi da se zanavek baci u talase što brige rasteruju, nameravajući da na taj način pribavi olakšanje moru nedaća svojih, koje podneti - osećaše to - on slabo više da može. Samo što se sudbu ravnodušno tkajuće kćeri umešaše: umesnijim one smatrahu da na ovom mestu sasvim drugačiju mustru unesu u grubu tkaninu života pradede mog. Zato se, dakle, zbilo tako da je delirijumski umor ovladao mojim pradedom još dobrano pre no što je on mogao da dopre do grgoljeće vode, a koji se sledstveno tome poput džaka sa brašnom beše izvrnuo među žbunje Ribarske ulice, mrtav pijan, bez svesti, no u svakom slučaju iznova se spasivši od smrti - ako dobro računamo već po drugi put. Spasao se, dakle, od smrti, no duša njegova pak - pa bogme, ta nakon toga više nikada nije bila ona stara. Kao što je u ratu bio izgubio desno uvo, moj pradeda Kalman tada je izgubio i bolju polovinu svog osećajnog srca. Premda se nedugo nakon vašarske avanture sa srećnim ishodom njegova supruga, ta draga dobra žena, beše oporavila od svoje bolesti na način koji se graničio sa čudom, te se za jedva par nedelja beše u potpunosti prolepšala - lice joj beše isto tako povratilo svežu i lepu, okruglastu životnu punoću. To je tako i trebalo da bude, budući da su mnogo toga - u podjednakoj meri i dobrog i lošeg - Parke čuvale za nju, onako, je l' da, kako su one i navikle. Moj pradeda, međutim, nije umeo da ceni svoju dobru sreću. Počev od tada iznova se i iznova opijao, u početku samo krajem nedelje, a potom već i tokom sedmičnih večeri, da bi na kraju već svako jutro započinjao sa dva decilitra blagoslova. Bezbožnički grubo je postupao sa blaženo dobrostivom mu ženom: nju je optuživao za sve brige i udarce sudbine koji su ih oboje pritiskali, sve muke i boleštine olupao je o prababinu glavu, priređivao joj je ljubomorne scene, našu prabaku nazivao je pasjom flandrom, smrdljivom kurvom, bednim dronjkom, u gađenju je pljuvao na nju, a tada bi je, bogami, još i udarao. Jednom prilikom je - neka se sveci smiluju njegovoj smetenoj upokojenoj duši! - dograbivši je za kosu do kraja vukao po dvorišnoj prašini bez glasa plačuću ženu. U časovima trezvenosti pak sledilo je najdobronamernije pokajanje, beskrajno iskreno zaklinjanje, a naša prababa mu je pak - samo otelotvorenje dobrote - uvek opraštala, pošto nije mogla ni da zamisli šta bi se bez nje dogodilo mom pradedi Kalmanu, koliko bi on duboko potonuo u smradni bezdan bunara razvrata svog, i ko li bi to tada bio pokraj njega ako ne ona, ko bi odbranio nesrećnog čoveka od njegovih vrištećih demona kada oni sa bezumnim besom i rešenošću navale na njega nakon pokojeg prokafanisanog, na rakiju bazdećeg sedmičnog blagdana? Dabome, zacelo niko. Mislim da je moja prababa tu stvarno imala pravo. Nakon svega ovoga i uprkos svemu ovome, tri Parke, te tri bludnice sudbine, još su se jednom smilovale mome pradedi i mojoj prababi. No, naravno, ni tada ne zauvek, već samo na par godina: pre drugog rata darivale su ih sa tri-četiri srećne godine. Tad im se rodila njihova devojčica, Piroška, to čarobno bajno stvorenje, čije su godine detinjstva poput sunčevih zraka zasijale u sve sivlje svićućim danima mojih praroditelja. Piroška je bila nesebičnije, predanije i ljubavlju ispunjenije stvorenje čak i od svoje majke. Valjda je upravo zato u dvadesetoj godini i postala opatica. Sebi je odabrala ime Justicija onda kada je stupila u službu kao Histova verenica. Kažu da je od nje nastala veoma lepa časna sestra, najlepša u široj okolini. Crna svakodnevna opatička odežda stajala je na njoj poput svadbenog vela na Grejs Keli. No i pored svega toga njen otac, moj pradeda, to nije doživeo, kao što na sreću nije doživeo ni to kada je jedno zapušteno zapaljenje pluća odnelo moju jedva tridesetogodišnju prelepu tetu opaticu. Pradeda Kalman je, naime, po povratku iz Drugog svetskog rata - u kojem je tri godine bio nemački, a godinu i po dana pak ruski kvartirmajster - usled teškog proliva pao u postelju i nakon četvoronedeljnog strahovitog litanja konačno "odušio" svoju umnogome napaćenu i nemirnu dušu.

3)

O svemu ovome moj otac sada nije prozborio ni jedne jedine reči. O ovim stvarima sam znao odranije, valjda od večitih vremena. Valjda je to počivalo u meni od početka. Putovali smo ka granici jedne tegobne, kristalno čiste noći. Kroz vetrobran su se mogle videti zvezde, bile su male i drhturave. Otac mi je rekao da je njegovu baku, moju prababu, tu dragu, dobru ženu, sa kojom mi se nikada nije dalo da se susretnem, u pola pet ujutro našao njihov kočijaš na tavanu salaša. Moj otac je onda imao upravo onoliko godina koliko i ja sada. Tog jutra probudio se na onaj prigušeni udar koji je sa užeta odsečeno telo napravilo na plafonu. O tome je sada pričao moj otac, pošto smo upravo išli da se oprostimo od moje babe. Njegova baka nije umrla onako kao što je moja. Svaka smrt se ne razlikuje od druge, no smrti očeve i moje bake se razlikuju. Na koncu je valjdda i svejedno da li je čovek umro prirodnom smrću, ili je pak sopstvenom rukom učinio kraj svome životu - u odnosu na krajnji rezultat to je, čini se, svejedno. Palo mi je na pamet da je smrt upravo ono što nas povezuje. A porodica upravo i nije drugo do oni pokojniku pripadajući.

4)

Noć nakon sahrane usnio sam neobičan san: posvuda sam onamo gde idoh nosio sa sobom ljudske kosti. Kosti su čegrtale u jednoj drvenoj kutiji, a to baš ne beše prijatno. No u tom snu sasvim sam pak jasno osećao da ne mogu da ih zakopam - još ne - jer one još žive. Jer ja još živim.

5)

Sveta liturgija je završena, raziđimo se u miru.