Zoltan Danji
Elegija za večni život

U početku sam u očevo selo išao dvonedeljno, vicinalnom železnicom koja se zaustavljala pred "Cifra" čardom, a odatle sam pešačenjem od dobranih tri četvrt sata stizao do kuće mog dede, koja je stajala na suprotnom kraju sela, iza koje su sledile samo talasaste oranice, kao i jedan beskrajno dugi zemljani put, za koji su, istina, govorili da vodi do jednog isto ovakvog sela, samo što sam ja to teško mogao da zamislim.

Kasnije, kada su me već puštali da idem biciklom, mog dedu sam posećivao češće, on bi tada uvek sedeo pod kestenovim drvetom koje je stajalo u kraj bašte, pio crno vino, iskusnim okom žmirkao prema suncem obasjanim poljima, napunio svoju lulu duvanom ("dobar mađarski lulaš"), otpio gutljaj iz svoje nataloženim vinskim kamencem obložene čaše, te nadlanicom obrisao svoju od neobrijanosti posivelu bradu i osmehnuo se, pri čemu su se mogli videti njegovi istrošeni, požuteli zubi, koji su valjda više od pola stoleća grizli kamiš.

Mnogo sam voleo da posedim sa njim i da ga slušam kako priča, no kod njega mi je bilo dobro i onda kada se satima ne bi ni oglasio - ja sam voleo njegovo ćutljivo raspoloženje, a i on mene - valjda - nije rado viđao samo zbog toga što sam bio njegov jedini, poslednji unuk.

O debelu, povijenu granu kestena bila je okačena kosa, alatka tamnomrke drške, te od duge upotrebe i mnogog oštrenja istanjenog sečiva - kada bih se peo na drvo morao sam da pazim, jer sam se njome lako mogao poseći, a pod drvetom je bilo i jedno bure, u njega je krajem leta moj deda sakupljao kominu, a tokom dugog niza godina ispreliveni sok nataložio se na zidove bureta poput debele, crne kore.

Koliko li je gutljaja šljivovice, koliko li je jutara pokošene deteline za sedamdeset, osamdeset godina?

Suze su mu navirale kada bi se prisećao "Kraljice čardaša": njegovog oca, odnosno mog pradedu Kalmana, koji je bio prošao oba rata, pominjali su kao pijanicu, tvrdoglavog muškaraca tvrda srca, a moj deda je, međutim, bio neobično osetljive prirode, a pored toga i hrom na desnu nogu, te se zbog ovog potonjeg na svoju sreću spasao od vojne službe, jer bi se njegova elegična duša sasvim sigurno obogaljila tokom trogodišnjih strogih i besmislenih iskušenja.

Koliko li je kilograma duvana moguće popušiti tokom jednog ljudskog veka i koliko li samo listova sa grane na zemlju pada?

Vino je stajalo na stočiću u jednom belom bokalu, ujutru bi ga sebi napunio, a potom bi do večeri posisao te tri čaše crvene pijače - tri čaše - nikada više od toga, budući da nije pio zarad opijenosti, već zarad arome, polagano ga guckajući. Bokal koji se praznio i čaša podsećali su ga na prolaznost - naravno, elegičan je bio i u pogledu ispijanja vina.

Najvažnija, a ujedno i najtrajnija poputnina koju sam od njega dobio nije bila ništa drugo do njegov osmeh, onaj osmeh koji je prosvitao kroz sve, poput jesenjeg sunčevog sjaja kroz kukuruzno lišće što žuti - najvažnija od njega dobijena poputnina, dakle, beše taj osmeh, kao i jedna razglednica koju mi je poverio zadnjeg leta kao posebnu porodičnu relikviju, a koja je sada tu, preda mnom, kada pišem prisećajući ih se.

Razglednica prikazuje jedan prizor na obali Tise, no fotograf je na neobičan način, rukovođen ko zna kakvom kapricioznom idejom, grad fotografisao sa druge obale reke, te tako konverzirajuća gospoda, te dobro odevene figure, prilično neobično deluju na muljevitoj obali. Na sredini reke može se videti jedan mirujući šlep, a iza njega pak jedna ukotvljena dereglija za pesak i kej u izgradnji, dok u nešto daljoj perspektivi, negde oko sredine slike, vidimo visoki toranj katoličke i vitki toranj pravoslavne crkve. Premijernim planom slike pak dominira jedan brkati arslan, koji u isti mah animira dve dame.

Gospodina sa polucilindrom i dve dame dobro poznajem, čak vrlo dobro - o njima sam od mog deke čuo škakljivo uvijenu priču. Prilikom pripovedanja on je često svoje usne kvasio crnim vinom.

Sada se naginjem bliže slici jer sam, izgleda, ugledao nešto što do sada nisam, nešto što do sada nije postojalo na slici, ili što možda samo ja nisam video - neko je, ili nešto, zbog nečega to skrilo od mene.

Neshvatljiva teskoba ovladala je nada mnom, osećao sam kako mi odjednom stotinu buba počinje da gmiže po koži glave.

Ono što primećujem zaista me dovodi u nepriliku: na palubi šlepa koji miruje nasred reke nalaze se jedne tamo ne pripadajuće merdevine, a pride tomu na prvi pogled, kao i na drugi, te, štaviše, i na treći, izgleda kao da se te merdevine, koje sve do sada nisam ni primetio, oslanjaju o nebo, te mi se od toga još više vrti u glavi - jer koliko li sam samo puta gledao ovu fotografiju tokom tih od tog davnog leta minulih jedanaestak godina, a da nikada nisam obratio pažnju na ovaj mali, ali nezanemarljivi detalj. Možda ranije on nije ni bio tamo, možda ga je neko naknadno namontirao u sliku kao opasnu, po mene u svakom slučaju veoma opasnu šalu?

Nagnuvši se još bliže, čini mi se da vidim čak i to kako neko, jedna proćelava figura, čuči onde u podnožju merdevina, verovatno spremajući se da se upravo popne, no pre nego što bi se, međutim, popela, ista nešto neodložno mora da pribeleži, nešto veoma važno mora brzo da stavi na papir.

I premda je ovo mnogo manje razlučivo negoli merdevine i obrisi pri njihovom podnožju čučeće figure, vidim da ona u svojoj ruci drži i jednu jedva vidljivu beležnicu sa u nekoliko redaka započetim tekstom, te će onaj ko se bude dovoljno koncentrisao, ko bude prilično snažno fokusirao svoju pažnju, moći da sriče ono što proćelava figura zgurena u podnožju o nebo oslonjenih merdevina piše, ono, dakle, što stoji na prvoj trećini u krilu držanog drhturavog lista hartije, ono ispisano sitnim slovima, sasvim malim, bezobličnim slovima i krivudavim rukopisom sličnim tragovima u Tiskome pesku koji ostavljaju rakovi, rakovi muljevite arome u sivom, muljevitom pesku: "Po priči moga dede, u leto devetsto četvrte moj čukundeda, pokojni D. Demeter - nakon što mu je sin, odnosno moj pradeda, pokojni D. Kalman pobegao od kuće, pošto nije mogao da podnese to što je roditeljski dom nakon smrti njegove drage majke, odnosno moje bivše čukunbabe, za njega ostao tek očeva kuća - svo svoje blago, dakle svu zemlju, stoku, kuću, svu pokretnu i nepokretnu imovinu, uključujući i salaše u Molskom Gunarašu i Alđi, nakon nepune dve nedelje pretvorio u novac, iznajmio zapregu kod najprestižnijeg staromoravičkog džambasa i odvezao se do grada Segedina, gde je u to vreme, tačnije približno mesec dana ranije, bio otvoren kasino za gospodu Eme Rek."