Ceduljice sa krilima

DEDA. Delovao je kao iznenadno naoblačenje naših manje-više vedrih dana. Mama i ja nismo krile da nam smeta olujni oblak u kome se pojavljivao na našim vratima, sa starom đačkom torbom u ruci. Izveštačeno bismo mahale rukama ispred lica, tobože rasterujući dim. A on je delovao i srećno i usrećiteljski. Došao je da vidi svoje potomke, ne krijući da na to ima puno pravo. Nije ispuštao torbu iz ruke sve dok mađioničarskim pokretima ne bi oslobodio dunstflašu sa medom, umotanu u novinski papir. Bagremov, uvek je trijumfalno dodavao, siguran da je time raspršio neke naše sumnje. Trebalo je potom naći mesta za dedin železničarski šinjel i šapku. Sve je pomalo ličilo na inspekciju. Mamu je oslovljavao sa snajo, nikad po imenu. Ne bez čuđenja posmatrala sam kako se ona sve više ispravlja dok tata postaje sve manji. Deda je preglasno srkao i mljackao, hvaleći jelo. Ukusan ti je melšpajz, snajo – rekao bi pošto bi dva puta sipao. Onda bi krenuo u obilazak. Uz zviždukanje i pomalo prezriv izraz, zavirivao bi u kokošarnik, pomilovao psa, mačku. Na kraju bi tražio čekić da učvrsti neku dasku ili šarku (eksera je uvek bilo u njegovom džepu, skupljao ih je hodajući prugom, i posle pažljivim kuckanjem ispravljao). Ćutke bi odbijao dimove iz šake sa nevidljivom cigaretom. Noću je imao napade kašlja, tako da niko od nas nije dobro spavao. Kroz zidove čvrsto zatvorene hladne sobe dopiralo je hripanje i iskašljavanje. Ujutru bi mama i tata rano otišli na posao, pa sam ja preuzimala ulogu domaćice. Radovao se vrelom bureku za doručak, pravio šale, i zaverenički mi namigivao.

< deca | donje rublje >