Snežana Bukal: Spremna na dugo čekanje
Kartolina

Kada me pitaju da li vjerujem
U boga
Odgovaram i sa da i sa ne
A ponekad i sa ne znam
To pitanje nerješivo je
I ne vrijedi lupati glavu nad njim

Kao što možemo
Raspravljati do sudnjeg časa
Ostat će nejasno
Da li je ona kanta
Na konopu kolotura
Na jednom od sjenovitih
Bočnih zidova manastira
U času kada smo je
Bezbrižni
Fotoaparatom zabilježili
Išla gore ili  dolje

Ne razmišljajući uopće
Gurkajući se
I ljubakajući pomalo
U tom sunčanom pjegavom vrtu
Ogromnih drveća
Posle smo
Daleko odatle
U svom stanu
Na trećem katu
S pogledom na vječito sivo nebo
Noćima i noćima
O toj kanti raspravljali

Postoji na toj fotografiji
– gotovo se ne usuđujem da spomenem
ionako je sve dovoljno zamršeno –
No ipak
Postoji
I izdužena crna sjenka nekoga
Ko je to tada bio u vrtu
Kako ga nismo vidjeli
Zašto smo se osjećali onoliko sami
Sjećam se samo da smo se mnogo smijali
I sjećam se gdje ti je ruka bila

Ostalo je poznato
Manastir se zove
Tako i tako
Bili smo tamo
Ljeta tog i tog i vrlo smo se lijepo proveli
Ja sam sve vrijeme
Pisala i slala kartoline
Jednu čak i na svoju adresu
Nalazi se sada pored slike
U albumu
Ali je tekst na pozadini
Akvarelski nečitak

Pisana je tintom
A kartolina  je prošla
Sedam gora
Dok me nije ponovo našla.

<| 5. Putnička |