Katalin Ladik: Travnati kavez

Jednom pacovu peščaru

Jednom pacovu peščaru koji je pazuha
prepustio mlakom korenju cveća.
On je bio ta junost, ta slatka šolja mleka.
Sada drema u peščari ispod jabukovog stabla,
nadomak reke s ribama zelenog stomaka,
u zadahu obale ispucalih usta.

Sve to beše mu ispod pazuha
još kada beše trave, ptica i anđela.
To sve bejaše on, i biće, u naduvenim ribama,
on - muva strvinarka, on - kivni žuti cvet
u loncu punom crva.

Zelena zunzara sedi na nebu.
Leto je, sa zadahom iz usta.
Zloslutna tišina.
Nema zrikavaca.

Skorene haljinice,
šišmiši vise sa drvca jabuke.
Već davno je zaboravio ko je i zašto je ovde.
Zakačio se na pecaljku kao neki cmizdravi crv
i ostao da visi u sušnom pejzažu Bačke.