Jolanka Kovač
Venac

moja majka doživela je
istinsku ljubav u osamdesetoj
ležala je u metalnom bolničkom krevetu
oduzeta
jedva svesna
samo u pelenama
pokrivena tek belim čaršavom
krevet beše kratak bolničarke su joj
bezuspešno nameštale noge
u sobi ih je bilo ukupno osmoro
među njima tri starija čoveka
bilo je mnogo
bolesnih u to vreme
nisu mogli
da ih smeste u odvojeno odeljenje
pacijent Janoš Babuško osamdesetpetogodišnji
seoski gosa azurnoplavih očiju pojio je
i pokrivao nekoliko puta na dan
izvinjavao mi se zbog toga
često levom rukom
zbacuje čaršav sa sebe
rekao je ne želi da ona dvojica
bilmeza pilje i ismevaju je pa
je pokriva mogu li moliću lepo da dobijem vaš broj telefona
sutra me otpuštaju mogu li da je nazovem ponekad
kad joj bude bolje mogu li da posetim Ilonku

*

moja majka se nekim čudom oporavila posle četiri meseca
kada sam otvorila njenu kapiju čipkasti listići tuje
nežno brujahu dirljivu mađarsku romansu i dok smo se približavali
letnjoj kuhinji koliko te volim ne voli te niko preplavi dvorište
zvuci violine iz kasetofona na zelenom kredencu
kasete na stolu na šamlici jedan
pomno očuvani stari radio majka pocrvene
nikada nisam videla da se tako srećno smeši izvukla je ruku
iz ruke vremešnog seoskog gose sa azurnoplavim očima
ustala je sa starog kauča gde su sedeli privijeni jedno uz drugo
i usplahireno me zagrlila dok sam se ja čudom čudila da nikada nisam osetila tako
kadifastu jednostavnu harmoniju
kao tada u letnjoj kuhinji
tvoj otac beše dobar čovek i ti znaš da je radio samo za nas
ali sa Janošem je moj život jednostavno procvetao ni sama ne znam kako
rekla je dođi za par nedelja pokazaću ti nešto
odvela me je u unutrašnju sobu gde je bio razmešten krevet
ne misli ništa loše rekla je stidljivo
samo ćemo malo prileći predveče
sada kod kuće betonira biće umoran primetila sam
da šlingovana posteljina s lalama doprinosi lepoti kreveta
mogla sam samo da je zagrlim kao neku zaljubljenu devojčicu čista srca

*

moja majka je već ležala u kovčegu
s uvoštanjenim licem
sklopljenih cvetnih očiju
kada je Babuško Janoš stigao
s ogromnim vencem crvenih ruža okačenim o korman svog prastarog masivnog bicikla
naslonio ga je i pohitao prema kapeli sve bržim koracima
trčao je starački naprosto grleći
džinovski venac obema rukama
i zakukao
još pre no što je stigao do otvorenih vrata
Ilonka moja draga Ilonka
kao da je došao izdaleka
i sada trči
očajnički van sebe trči
pitajući se da li ga moja majka još uvek zaljubljeno čeka
u letnjoj kuhinji

ožalošćeni su zgranuto zurili

Prevod: Draginja Ramadanski