U Kotoru je pazarni dan. Skuplja se narod sa svih strana. Tu su, pored Bokelja, Cetinjani, s Njeguša, Mlečani, Dubrovčani. Više je onih što posmatra i zapitkuje no kupaca. Gospar Ivo Pima se sprema za trgovinu. Žena ga uči šta će i kako će da se ponaša u trgovini.
- Pazi, pogledaj bisere sa svih strana, nemoj da te prevare.
- Ja ću. kod šjor Šima. On mi neće...
- I od njega se pazi. Trgovina je trgovina.
- Ne kaštigaj se Mare.
- Znam te, tebe će dijete prevarit.
- Oli prestat...
- Oću ako ih dobro pogledaš.
- Pogledaću ženska glavo, neću žmurit.
- Neko bi bolje i žmureći... Da odem s tobom.
- Ne! Stoput ne. Šta će reći svijet, gosparu Ivu žena bira... Nemo mi tu bruku, e ću te za vazda...
- Idi, idi... Neću više nijednu prozborit.
*
Vidio šjor Šime gospara Iva, izlazi iz kujundžiskog butiga.
- Čestitam, čestitam moj gosparu. Cijela Boka zna. Dobri glasi su ponos Boke, a za darove, moja butiga je... znaš gosparu... od Kotora do Dubrovnika... malo je takvih... i Mlečani govore...
- Bez fale, Šime, Bez... ako ja pogledam i uzmem...
- Ti si u pravu gosparu (pokazuje na đerdan bisera), pogledaj očima i rukom.
- Eee... tako. Jesu fini (divi se). Da vidimo šta će reći Gracijela. Ne zaboravi, zet je iz Padove. Iz Padove! Šjor Šime.
- Iz Padove !?
- Grofovske palače! Sin grofa Serđa Marinija, moj šjor.
- Čuvene loze, gospar Pima. E, i naša Gracijela je ponos Boke. Vila gorska. Takve ljepote... što jes jes.
Pretrčaše dva pacova, gospar Pima se zapanjeno prekrsti.
- As ti gospe, šta će ovi nepomenici, pu, pu, pu (pljunu tri puta).
Kada je, ne daj bože, da ne kažem... I to baš danas... žalija mi se i Marko od Karampane, u njegovoj krčmi, šetaju ovi crni, pi, pi, pi... Praštajte gosparu.
- Nije ovo dobro... Nije šjor Šime. Ovo Kotor nije doživio.
- Jeste li odabrali?
- Ako se dopadne Gracijeli.
- Znam ja njen ukus gosparu. Neka je srećno. Ako je nevoljna, neka vrati.
- Kako kaže Gracijela.
Gospar odnese ogrlicu, sa željom da obraduje svoju miljenicu, kćer Gracijelu. Zabrinulo ga je ono šetanje po butigi. Neće na dobro... ne, mislio je u sebi. Gracijela ga je čekala s nestrpljenjem. Dopala joj se ogrlica, to ga razveseli. Sa olakšanjem ode da se odmori.
*
Ivo Pima je poštovan i uvažavan. Nikome se nije zamjerio, pomogao je sirotinju. Nije se upuštao u prevare ili bilo kakve sumnjive poslove. Tek što ga obori prvi san, ču se lomljava. Cigle su padale sa krovova, a kuće su pucale na pola ili se potpuno ururšavale.
Na zemlji se pojaviše pukotine. Kuće na obali odjednom nestadoše, potonuše u more. Gospar se probudi od velike tutnjave. Portreti njegovih predaka popadaše sa zida. Čuo se zveket porcelana i stakla.
- Kakva sotona razbija i ruši.
- Gosparu, Gracijela! - zapomagala je služavka Stanica.
- Što je ta vriska - još bunovan od spavanja, zapanjeno pođe prema sobi odakle je zapomagala Stanica. Gracijelin krevet bješe zatrpan kamenjem od ruševina. Virile su joj samo ruke. Gosparu Pimi oduze se glas, lice mu se grčilo. poblijeđe i pade. Stanica je vrištela, zvala u pomoć. Grad je ličio na pakao. Bol, smrt, prašina, dim, vatra, glasovi (slomljeni, moleći).
*
Sljedećeg dana, probudi se gospar Pima. Drugi potres je zatrpao Stanicu. Sa polusrušenog zida, Pima uze mač, podiže ga u vis.
- To su oni! Pretvorili su se u sotonu. Oni izviru iz butige. Ja ću njih! - Išao je sa uzdignutim mačem, tražeći pacove. Nisu obraćali pažnju na njega, svako se zabavio oko svoje nesreće. Dok su neki živi bili srećni, drugi nisu htjeli da žive bez najdražih. Skraćivali su sebi život, vješanjem ili oružjem. Na kapiji grofa Zarića visjelo je njegovo tijelo. Žena mu i troje djece bješe ispod ruševina.
Na Trgu od pjace naiđe na grupu ljudi. Pima mačem pođe na njih.
- Vi ste sotone donijele pakao. Vi, crni, repati!
- Gospar Pima, to smo mi, zar nas ne poznaješ?
- Sotone, na komade ću vas-jurišao je na njih. Snažni Vidak steže ga iza leđa, prodrma ga, pade mu mač.
- Gosparu, ja sam, Vidak.
- Ti si pacov, ti si njihov. Kolika ti je glava? Svi ste vi... Koje pretvaraju u konjske i svinjske.
Bježi. On ih vidi sa pacovskim glavama. Trče za njim da ga ubije de, da ga uvjere da su oni njegovi prijatelji, komšije, Kotorani. Još luđe bježi. Pope se na zid. Odjednom stade, kao da se sjeti
- Gracije, moja Gracije! Gracijelice... Gracije.. kočije...
Niko, brže Niko, kočije za moju malu Graciju... da dočekamo Đovani Marinija. Tvog Đovanija. Eno ga... dolazi. To je on, njegov brod Đovani jaše na veliku ribu, okreni se, požuri, jure te pacovi. Brže... brže... Poješće tebe i ribu. Maši mu Gracije, vjeverice moja...
- Gosparu. siđi sa zida, daj mi ruku...
- Pacovska glava ti je ka brdo. Iš! Iš! Koliko ih je? Idu na mene-koraknu, i pade sa visokog zida.
Na obalu. doplovi brod. Posada se prekrsti, vidjevši ruševine. Na brodu je vijorila zaatava sa natpisom "Gracijela".
More se smirilo. Poput violine jankala su zvona sa svetog Tripun i svetog Luke. Nježna koprena tuge obavi Kotor. Čuli su se krici, ljudski i životinjski. Lutale su spodobe, stvarne i nestvarne. Postojala je samo strpljenja i nada opstankom. U strahu i strijepnja svi su bili jednaki, ljeta gospodnjeg 1667.