Žarko Đurović
Singalistički doživljaj sveta

Poezija signalizma je poezija individualizacija svijeta. U njoj možemo naći kosmogonijske teme sa filozofskom konotaciom, ali i teme intimnog lirskog naglaska, sa izmjenljivom strukturom u smisaonim n foničkim zahtjevima. Nekad je u pitanju poezija konkretnih, a nekad simbolističkih sazvučja. I u jednom i u drugom slučaju uočljivi su ukrštaji naglašenih slika i zvukova. U njima se misao ponaša deverzivno i oslobođeno balasta izražajne tradicije.

U poeziji Zvonka Sarića, posebno u zbirci "Šinjel do svanuća", diverzivno označava pomjeranje granice u iskazanoj sferi, koristeći i princip inplatacije jednog smisla drugim, a u svrhu "razgolićavanja" stvarnosnih i imaginativnih elemenata od kojih se tvori signalistička umjetnina.

Sarićeva poezija otkriva bezgraničnu raznolikost svijeta. Iza jednog simbola ili slike navješćuje se cijela lepeza doživljajnih kodova, koji klobučaju neslućenim sementičkim bogatstvom, otkrivajući pri tome mnoge lubine i paradokse života. On ih uzdiže na tron igre, jer se samo kroz igru može iluminirati njen asocijacijski kontekst. Sarićeve pjesme imaju karakter baladičnosti u svokaciji, koja na pokretnosti slika gradi ispovjesnu datost. Ona se ponekad uzdiže i do filozofeme, kao u izvanredno izvariranoj pjesmi "Rođendan" gdje je jedna od glavnih okosnica sadržana u "varanju straha".

U ovoj pjesmi se poetski markiraju složene slagalice života u gradskom miljeu, koji je pun tajni koje su čudesno "uknjižene" u čovjekovom psiholavirintu. Sama činjenica da smo izloženi gradskoj kolotečini, mi smo ujedno i pred dilemom kako sačuvati ne(mir) sred najezde reklama, ideja, novina, instinkata, skranizovane razonode. U suštini urbanog bespuća. Na pjesniku nije da razrješava konflikte. On ih belježi, a čitalac ih kroz asocijacije dočitava.

Dakako, za to je nužna predispozicija onog ko to čiji. Ovo je pozija kultivisani dio čitalaca onih koji umiju da pitaju simbole, i da se snalaze u bujičavom poigravanju jezika. On je savoleksilozivnog punjenja. Uostalom, moderna poezija smanira se ubrzim, ritmovima i jeziku tenzičnog naboja. Reklo bi se da samo takav jezik može da hvata sa uskovitlane trake života njegova skrivina značenja. A ona se mogu izraziti adekvatno kroz singalističke repere, budući da neuralgija svijeta ičiskuje i neuralgiju jezika, a signalizam zapravo inicira prečiju takvog sklona i dejstva.

Sarić je taj i takav jezik shvatio kao nasušnost vlastite vokacije. Za nju možemo reći da je osobena, smislio prodorna, jezički inovativna, Drugim, riječima, da se toj vokaciji može vjerovati kao pjesničkom činu i komunikaciji.