Dobrica Kamperelić:
Na oštrici sna do novog svanuća

"Somnia ne cures, nam fallunt plurima plures."

(Ne brini o snovima jer oni naj češće većinu ljudi prevare.)

Gde svrstati Zvonka Sarića, pesnika, romanopisca, signalistu, performera, a uz sve to, i pevača i tekstopisca subotičke r'n'r' grupe "Sherbet Underground", a možda u lokalnim/subotičkim okvirima najpoznatijeg kao voditelja radio emisije "Žuta podmornica", a ne ogrešiti se pritom, ne zapostaviti ni jedno od njegovih umeća i svojstava?

Kao pripovedač on se ne dâ nedvosmisleno umestiti u poznatu tipologiju pripovedača, zapravo u njegovim proznim ostvarenjima. "Ukrotitelji" (priče, 1995.) i "Anđeli na oštrici sna" (roman, 1997.) i sudeći samo po njima, Sarić spada u tzv. autorske pripovedače sa polimfornom perspektivom, njegovo gledište prolazi kroz svest nekoliko ličnosti, mada se može reči da se oprobava i kao fiktivna osoba koja registruje sopstvene aktuelne doživljaje i događaje u svom okruženju, služeći se tehnikom "toka svesti".

Povodom njegovog romana prvenca "Anđeli na oštrici sna" napisao sam pre nekoliko godina nekoliko zapažanja od kojih, naravno, ne odustajem, naprotiv mogu uz ta, napisana, dopisati i neka nova... Tako sam, recimo, Sarića doveo u blisko duhovno srodstvo sa Bukovskim, Keruakom i Normanom Majlerom, a prividnu lakoću pripovedanja protumačio kao "zavođenje" čitaoca, kome se ta saga o Subotičanima može učiniti površnom: sa pričama o lokalnim vagabundama, sibaritima, grculjama, kulizama, perzekutorima i majorenima, kao neka zavodljiva furtla dakle, a zapravo to nepojamno događanje metastazira u burlesku.

U tom romanu, kao i drugim proznim i poetskim ostvarenjima Zvonka Sarića, prepliče se realno simbolično i uobraziljsko, oni su međusobno povezani i čine boromejski čvor, a na raskršću simboličkog, kao kanona, i uobraziljskog, kao slobode, niču fantazmi i čim se jedan krug prekine ostali se oslobađaju i postaju nezavisni. Oživlaju, u stvari, okamenotine silnih zabluda i tabua s ovih prostora, pa i one literarne, a Sarić katkad sa gađenjem opisuje stvarnost onakvu kakva ona jeste.

Zvonko Sarić je autor i tri knjige pesama: "Operi zube i kreni" (1989.), "Želite li da besplatno letite?" (sa Ilijom Bakićem, 1997.) i "šinjel do svanuća" (2001.). Kao i u proznim ostvarenjima, njegova je poezija (beskompromisno) ironična i istraživačka, okrenuta svemu onome što spada u signalistička istraživanja, a jezik te poezije oslobođen je lirskog patosa preterane metaforičnosti i uobičajnog jezičkog, a i poetskog, šifrarnika, koji uobičavaju piščine i pesničine s ovih prostora. Tu se, dakle, ne mogu naći tamarike, surumice, biserci, tuje, gerberi, zebe, prepelice, fazani, gambuzije, amuri, deverike... a ako se nađu - onda ih treba čitati i tumačiti kao posprdne nusARTikle haosa i beznađa koja ovde caruju.

U mnogim je to njegovim pesmama uočljivo, recimo, u pesmi "Kulturne potrebe" iz najnovije knjige pesama "Šinjel do svanuća":

bez mača

a u nedostatku

konja vranih

uključim

na - vrat

na - nos

ventile za

smeh:

Jezički signali skreću pažnju na "vanknjiževno" poreklo poetskog teksta, na sklonost modeliranju poetskog teksta izborom sekvenci iz tzv. vlastite realnosti, uprizemljenjenjem dramskih situacija, signalizacijom prostora i vremena simboličnim mešanjem pojmova i imenovanih stvari i događaja. Ovde nema mistične slikovnosti, oneobičavanja trivijalnih prizora svakodnevnice, kritičke distankcije naspram nekih drugih kojima su pesme posvećene; ne, u Saričevim pesmama nema ni otkrivanja neoartističkog raja, niti novog obzorja tehno-ere iskazane na nov poetski način... Jednostavno, Zvonko Sarić, kao i Ilija Bakić, šalju jasne signale postmoderne ere pesništva, sopstveno promišljanje života, s temeljnim ontološkim temamama i dilemama, događanje i nedogađanje, komunikativnost i hermetičnost pesničkih poruka i poduka. Sarić neguje i foničku poeziju, i još u većoj meri, vizuelnu poeziju, on, zapravo, nudi urbane "lirske" medaljone pesničkim sladokuscima, koristeći jezik svakodnevnice i sleng, ne izbegavajući ni jezik tehno-ere, zapravo, intelegentno se zezajući s njim.

U njegovim književnim snoviđenjima nema setne sage o prolaznosti života, on ne odgonetá misterije Sveta i Bića kroz priču, izlizanu i davno ispričanu priču o Sudbi, o Karmi, o Neminovnosti tog i takvog života tamo i tada. Ne, njegov je prilaz ontološkoj tematici lukaviji: on o Bitku i Životu samom priča tako što ukazuje na epifenomene Stvarnosti, kao pratioc važnih procesa i tokova života. U tome je, kako ga ja razumem, osobita emfaza u njegovom književnom stvaralaštvu, u tome je snaga prepoznatljivog umetničkog izraza Zvonka Sarića. Ja je tumačim dijalektički, kao otvoren proces, ne kao tempus clausum, kao zatvoreno pripovedačko i životno vreme. Uostalom, i njegovo uključivanje u mail-art network (međunarodnu mrežu umetnosti komuniciranja) jasno ukazuje da je reč o živom, otvorenom duhu umetnika, o znatiželjnom i kreativnom umetniku, koji ne prihvata nacionalne i ine međe baš kao ni "svete" misaone opkope umetnosti i literature.