Robert G. Tilly
– ŽIVOT
OPIS
SMRTI –
Gospodine, uvedi me u svoj raj
Hicima dažda prostrijeljen
Moj kraj.
Andrej Bjeli: NAZNAKA SMRTIUspomeni na brata, Gustava –Tibor Tilly-a (Buenos Ayres, Argentina 1966. – Varaždin, Hrvatska 2006.)
*
Molite se, mrtvi moji, za me!
Augustin Harambašić: TUGA
Manje se užasavamo onih ljepota života, svijeta strašnoga, te beznadne i beskrajne doline, močvare i kala /od/suza, koje su nam znane, jer strah je od ne/spo/znanoga gori, i najgori je – nepoznat strah /nam/.
Svačija stvarnost sastoji se tek od neiskušanih molitvi i davno predestiniranih /mu/ prokletstava, po hramovima novima sa savršeno jednakim, starim, provjereno pouzdanim ceremonija/ma i ceremonija/lnim zabludama: Smrt je jedina preostala /mi/ još avantura, kao što, uostalom, svima nam je život.
*
Reći ću vam riječ koju o istini , o «životu», o Smrti, i svemu između tih redova: bekk-ha lakk-ha sal-lla bi-hm.
Iznimno bih rado kazao vam i razjasnio potanko i podrobno što bi to imalo značiti i na što se spomenuto ima konotirati, ali je to drevna izreka, iznimno stara, te-ne umijem.
*
Stvari od najveće važnosti valja uzimati olako, a najmanje važne stvari su istodobno-najbitnije.
*
Čitav život, tek-tok je trenutaka…Ako to shvatite, nema se što pratiti. To da sve stvari označavaju Ništavilo znači jedino to, da praznina ima ob-lik .
*
Čaša crnog vina, kriška raženoga kruha, roj svetih krava i pokojeg bivola beznadnoga, jato umornih planeta, krdo vila, kohorte, legije patuljaka, irskih i cirkuskih, dobrohotnih i bogo/ne/zajaznih, parče sira kozjega, snjegovi lanjski, ljeta buduća koja nikada /p/ost/v/ariti /se/ neće, uspomene na /pro/ljetne sutrašnjice, nade u bolju prošlost, dostatni su za jest/anje/, za početak svako/liko/ga divnoga ob/r/eda** : tko pršutu voli, voli život, mora, žalove bremenite plimama, račićima, školjkama što pjevaju napjeve posejdonske s ovoga i inih svjetova, bremenite dusima i prahom predaka sviju nas , djece posrnulih anđela, kolateralnih šteta velike kozmičke revolucije, ustanka anarkoliberalno-ljevičarske provenijencije, a tko pršutu voli s maslin/k/ama/blago nama/, voli i sunce, i ljubav, i voli voljeti, i biti voljen, i katkad bocu ili butigu cijelu dobroga vina uza se imati, i, da,da, nikako to ne smijem izostaviti- meda, uvijek-meda, jer, kada se kad-što putnik umoran probudi, nakomn nemirna, iskrzanog alkoholizanoga sna, mamuran, ili tek nakon ružnoga snivanja, ružan ten on tada ima, i valja mu se malo napudrati, umiti se – medom.
Eto, sve to je tek početak k-Raja cjelokupne, suvišne i beznadne raspre, koja za deduktivnu konkluziju ima tek iluziju kako svaki je početak tek- prvi korak k neuspjehu …Pomislite samo: i ja donedavna mišljah tako…
U Konavlima, svibnja 2006.
**s lutkama…Jer tako jedino svi mi i objedujemo….S lutkama, uvijek, svugdje…
*
Puno se toga da od pljuska naučiti: kada stane kretati , ti trčiš s polja pod kakovu nadstrešnicu i svejedno, opet pokisneš.
Djelaj uvijek na vrijeme- jer skrovišta, jer su skloništa daleko, kao nikada ponovno pronađeni put k davno izgubljenomu domu , ne samo stoga što isti nije s ovoga svijeta , Ero moj beznadni, onoliko su blizu koliko hitro, najsporije što je mogućno, što ti je dano, što si u stanju,
jer-sklo-ništa , ako ne vode – u ništa , skrovita skloništa
onoliko su daleko ili blizu koliko hitro, lagano, najbrže što možeš, staneš kre/ke/tati se k istomu, pa makar i mokar.
Hoću reći kako je nedaća mahom u tomu što zna se što se želi, ali se ne umije stići do toga, tamo. Ja, opet, znam put, cilj, ja znam kako stići, umijem naći put , ali nemam cilja, a ako ga i iskonstruiram, spekulativno, gnostički, ja, jednostavno, ne znam što ću, niti gdje- na cilju, ili, što je još beznadnije, ali i točnije, najbliže istine što je moguće: ovdje …
U Tunisu, veljače, 1998.
*
Prozirno ponizan a/li i/ ponosan s/ r/am/otan sam poput samostana monaškoga / sna svojega/: tijelo, vjera mojih je- h- ram . Okvir kičasti.
*
Osoblja i sva predvorja, aule, svih ćumeza svijeta, znadu me bezobrazno i bezobzirno dobro, a ja, opet, nisam još niti na pragu prve Smrti – a ne bi naum roditi /mi/ se…Tata je htio samo oralni seks, možda bi se zadovoljio i manualnom zadovoljštinom od strane djeve mentalne što me po/d/baci: per aspera ad cactus…
*
Nema beznačajnosti: sav je i cio «život» neprekinuti niz beznačajnih trenutaka, ali i « beskraj » je takozvani jedna velika Ništica .
Ništa drugo do nepojmljivo duga niska bisera beznačajnih trenova, treptaja, momenata, memento mori-a, koji ništavni su i mrtvorođeni čak i u usporedbi izravnom s mojom ne-egzistencijom …No, tek onih trenutaka kada se / u tomu «sada»/ isti z-bivaju .
*
U haljama ralja /od/života, doživotnoj toj odori krinke, dugujemo što nosimo sve ih spomenute poput križa tuđega, ili onog tesarevog , napose. U predrađima lučkih lukavih urbanih moloha od gradova što odavna su nas proždrali i nesvarene izmetnuli na margine svojih pobljuvanih i ispišanih trgova što imena im se ne zna- ili su to tek imena zaslužnih kurvi toga, ili kakovoga inoga gada od grada, sazdana od raspadajućih lešina koje tek nevješto fuliraju da su « živ/uć/i » , po poleđinama tih naseobina zombija što zgromile su nas odavna prividom svojega « op-stojanja » i postojanja vremena i prostora, lebdimo ponad asfalta pod nebom i kišom tom neprestanom što natapa nam suha stopala slana od hodanja po vodi/ kao juda onomad što po moru koracaše/ i lovimo i vrebamo ne/p/ostvarene i nesvarene, nestvarne nedaće: spašavamo tigrove sabljastih kljova faličnih i zakrpanih pruga i dlake s brbljavih avenija i bulevara, aleja i vrha mauzoleja, ovih i onih, mi, samotni, što korak smo tek od života.
*
Tri su načina spoznavanja: uzmite vatru, primjerice. Nekomu možete kazivati o vatri, netko je vidjeti može, a netko, opet, može ispružiti šaku i pokušati je doseći, te se opeći. Tako i mi, sufisti*, stremimo biti sprženi od strane spoznatoga Boga.
*Sufizam je mistična gnoseološka sekta unutar islama, slična po metodi izravne spoznaje Boga na način sličan onomu u zen-budizmu, primjerice /satori /. Osnivač je ove svojevrsne «frakcije» unutar muslimanske vjere /-derviši/ pjesnik i ezoterist, Rumi, a jedan od najglasovitijih pristalica i članova, veliki pjesnik i mislilac Ommar Khayam /«Rubaije»/…
Masnavi: SASTANAK VATRENIH PTICA
Ako sutra sunce zađe /taman i na istoku/ ako / i na zapadu/ zora zarudi bit će to moj sretan dan. Zalediće se sve vode naše i na skliskoj po/ s /ledici novoga dana otsklizaću negdje gdje me ne- ima . Daleko nekamo odavde , ali ne negdje « onamo », jer to «drugdje» nije dostatno «nekamo», nije dovoljno daleko i drugačije od «ovdje». Nije, u biti, niti jedno ino «ondje»…
Ako sutra osvane novi dan, zarudi rujno vino novoga dana, to bi imalo značiti kako sam ja odista jedno sretno Vrhovno Biće .
*
Hommage A Alfred Jarry -
– Jedinstvo i osama-skupa…
– Uvijek vidi sve i upijaj…
– Pozitivno pristupaj negaciji: apsurd ubija brže i efikasnije od zdrava života. To jednako vrijedi i za paradoks.
– Poraz nije sve, ali u pobjedi baš ničega nema.
– A, zašto mi razmjenjumo, sada, ili, uopće, ove verbalno mentalne stupidne onanije?
*
Hommage A Aleister Crowley –
Umoran od samoće, zasićen ljudskim uštvama od društva, silnih Nigdina, Ništavnosti Ništavila, beskraja riječi/tosti: ah, to si ti ?/…Glazbe tišine, b/r/ojeva boja i njihovih aroma protivu mirisa i harmonija im, melodijskih linija, dobro mi je hic et nunc .*
* Latinski: ovdje i sada.
U Opatiji, 27. veljače, 2006.
*
Svatko tko piše životopis vlastiti, autobiografiju, ma kakove vrsti, je poput tata koji rijetkima tek znanu Bibliju Bezbožnika, najsvet/l/iji spis nevjernika, /život-/ opis Odabranoga .
*
Svijet stvorenog nije i svijet rođenog: žalim sirotu tvar...
E.E.Cummings: ZAUZETA ZVIJERI BIĆU NE-SLIČNA
Krilima Golubice što gdjekud zagubila je maslinovu grančicu/ anije na palubi arke Noeve/, putovima prosvijetljenim, bogomdanim, idemo k Vragu.
*
I najslobod/oum/nija improvizacija interpretacije «života» ima imanentnu sjetnu logiku u nespoznatnomu nam scenariju.
I najtočnije, najpreciznije, najpromišljenije razrađeno i odigrano, otaljano bolje reći, crkavanje, tek je manje-više/-više-manje no: više / uspjela ili ne-improvizacija, gluma/tanje/. *
Ubi tibi placuisti, ibi remansisti. Si autem dixeris: sufficit et peristi. Semper adde, semper ambula, semper
Profice, noli in via remanere, noli retro redire, noli deviare.*
S.Augustus* Gdje si se svidio samome sebi, tamo si i ostao. Ako si kazao-dosta je, propao si. Stoga uvijek dodaj, uvijek hodaj dalje, napreduj. Ne zaustavljaj se na putu, ne uzmiči, ne skreći s puta.
Sv.Augustin
Vidio sam komet, vidio zvijezdu u trku, padu, uspinjanju, preradosnomu, bezrepatomu, bezglavomu, bez ikakovih misli, ili cilja, smisla ponajmanje. Poput proljetnoga ludila što kao zdravo korenje buja svugdje diljem slobodna kozmosa ili umorna nam planeta što mu je podstanar. I znao sam da kreće/m/ se sasma brzo obzirom na svoju jištavnost: najlaganije, dakle, što je mogućno, i da ne želi/m/ /o/stati
Niti «tu», niti «tamo», niti ma gdje , toliko dugo, koliko živim-tek tren kratki: najdulje što /mi/ je mogućno i živjet će /se/, stoga, i nastavlja/m/ dalje, misleći na svoje «drage» i «bližnje», su»braću» u muci i /ne/vjeri i sumnji i patnji , /ja-/prebrojava/m/ svoje neprijatelje i svoje Mrtve, kojih je gotovo jednak broj, no to nije ništa što bi komet /ili mene/ činilo posebice sretnim.
Uvjeren sam da stati ću kretati /se/ dalje…
*
Zašto nam nešto iz daleka, neko Nad-jestanje, ne razjasni sve, što, nešto?
Bog, Vrag, što ga ja znam tko…Pa, eto-većina nas je, na moju žalost, razumnija/makar malo/ od, uzmimo, kišnih glista, pa ipak ja još ne upoznah niti jedno ljudsko biće koje bi bilo kojoj kišnoj glisti pokušalo rastumačiti, recimo, na primjer-ma kakovo «zašto» ma kakovog «zato», ili, uopće-bilo što…
*
«Eto-zato!» reknu jedared/a može biti i dvaput/ jedna šušumiga jednom inom, jednako beznadežnom s- tvoru . «Kao što ne vidiš Boga, a manje-više mniješ da ga ima, klapiš, znaš, recimo, tako ti je i sa strujom: opako je to trovanje-naime, ne vidiš ju, ga,a opet znaš….I tako dalje, i tako bliže.
Eto, slično tomu, ja svoje tijelo nalik jelu, za zajutrak, ručak, večernji objed,primam, i uzimam /zdravo za gotovo: od seboreične glave, preko bolesnih, emfizemičnih pluća, do cirotične džigerice i hemoroidnog prkna/, ja tijelo svako kao obroke doživljavam: prosto-/uz/ imam ih . Uz- imam ga.
*
Tatjani
Malo što bit će kao prije. Hajd mo vidjeti hoće li sljedeća
Muka biti, muku mu isukrstovu, pa ma kak/ova k/ova bila…
Treba Ti netko-ali taj Nitko/v/ nisam ja. Ovoga puta. Nikada nisam ni bio.
*
Kada stanete kretati /se/, kada krećete polaziti, prestajete mrziti sva bića uokolo u svom ok /r/uženju, i šire, čak: posljednje/g/ prestanete mrziti-sebe, razumije se… Jer, kada ne znate gdje ste, na najsigurnijem ste mjestu.
*
Hommage A Albert Einstein
Ja sam samotan čovjek kojega tek nada da u jedan osvit/ili tri, može biti/ zore, ugledat će sunce kako rađa se na zapadu, i/li/- ugiba na istoku. Jednoga/ili kakovoga inoga- d/r/ugoga / dana, velika oluja o/t/prašit će moju tugu, čemer i bol, i jad, jednoga dana, kojega, hajde, ako vam je tako milije, posranci nijedni, možete nazvati Sudnjim.
Kotor, 9.veljače, 2006.
*
Danijeli P.
Samo pobijeđeni su lijepi.
A.G. Matoš
Mi tek dvoje smo delfina, predestinirani za dodir, no nikada /p/ostvareni. Golemi, mi smo, no iznimno ranjivi brodovi, «Titanici» slijepi, monumentalni gubitnici, prelijepi ploveći Mrtv/ac/i, što mimoiđoše se tek ovlaš, jedared u treptaju Trećega oka svijeta, u mrkloj noći, beskrajnoj tmini svih nepostojećih nam i beznadnih inkarnacija.
*
Neki su ljudi, ljudi koje volite, uvijek predodređeni otići-ostanu, istina, malo kraj, uz vas, ali kada ih najvećma trebate i zavolite, odu, i sve što možete učiniti je da ih privijete , prigrlite snažno u za se, no to nikada nije dostatno snažno, jer ste predodređeni u nekakovomu trenu Smrti /od/ žitija , poput nepokretnih vlakova u mimohodu, nekako, negdje se susresti, dodirnuti ovlaš, ili manje površno, i biti napušteni potom, vrlo, vrlo lagano, najbrže što je mogućno, od njih koje najviše ljubi/s/te.
*
Puno je, previše toga u nama. Oko nas još više. No, u nama sam/otn/ima ipak postoji negdje, kadšto, katkad, kakav otok rakova, avenija ruža /rosenkreutzerovskih/, bulevar bindeva i bostana-tek da imamo što da beremo, bostan, konkretno, za prigodu kada stvari, boženassačuvajisakloni, krenu nabolje.
Ta, pisano nam je tako.
*
Ja veoma tolerantno prihvaćam imanentni, bogomdani fact/ot/um kako ne može uvijek sve biti u redu/koliko-toliko, više- «/ni/koliko » no: «toliko»/, ali, zašto, pasja mu mati, ne može makar nekad nešto biti barem približno kako valja, k vragu?…
*
Predugo živi/s/mo u prošlosti, iznimno rijetko u ovome što samodopadno i samo/za/dovoljno samoproklamira se kao «danas», a stvar je u tomu kako vrijedimo tek onoliko koliko ma koji naredni nam pothvat, tren, treptaj oka. Slijepoga.
*
I tek kad se tanjura okanim,
i ovnove glasno krenem obožavati,
tek tada otvorite vrt,
da mogu kupiti cvijeće,
samo stoga jer ga volim gledati
kako vene.
Gunther Grass: SVIM VRTLARIMA
Našminkala si me kao da šminke uopće niti nema/m/ i ja to smatram originalnom metafizikom, pa potom stadoh ridati kad u vidno mi polje stade uklizavati čovjek bos na glavi i-bez obuće, jednako tako.
A onda spazim toga muškarca, mornara* bez /s/p/o/lovila.
* Mornar koji je iznevjerio more/Jukio Mishima/…
* I Isus mornar bješe, dok hodaše po vodi/ I provodiše mnoge sate na svom samotnom drvenom dvoru/ I kada jasno mu posta da tek ga davljenici čuti mogu/ Reče on kako svi će ljudi biti mornarima/ sve dokle ih god more ne oslobodi…/ Leonard Cohen: Suzanne/
*
– Voliš li biti u Parizu?
– Ne.
– Zašto onda ne odeš nekamo drugdje?
– Nema drugdje…
Ernest Hemingway: SUNCE SE PONOVNO RAĐA
Čitao sam negdje nekoć kako se vraćamo tamo odakle smo stali kretati se uopće, prvotno, mada ne znam kamo, ali…No, ja sam odista zaboravio, ja se zbilja ne sjećam gdje to bješe, niti kamo sam krenuo, ako uopće negdje, nekamo i jesam, a posebice sam zaboravio-odakle sam stao. Kretati. Se.
Drugim riječima ne znam odakle sam. Pošao. Niti /kamo sam/ došao. Ako sam uopće «došao». Ili, naposljetku i-«pošao».
Nema puta Domu. Nema «doma». Ali ne stoga što Dom naš nije s ovoga svijeta, nisam ja niti beznadni mesija, niti Ero…
*
Prva zvijezda lijevo, i onda samo ravno, do kraja….
Dave Berry: Petar Pan
O čemu, k vragu, uopće zborimo kada ćakulamo / o «životu»/?Divanimo /li/ o golemu zaboravu Smrti, ne – bivanja, ne-tu-bitisanja,božanskoga stanja prvotne Istinitosti, Pravednosti, Nepokretnosti, daleko od svijeta privida i dijalektičkih pogroma i klanica suprotnosti i zabluda/?/…
Samo se sjetiti imamo.Ne smijemo ništa zaboraviti. Posebice ne- smijati se. Ne zaboravite nikad put što vodi iz Nigdine, i u istu, razumije se.
Nije točno da se u istu rijeku ne može dvaput kročiti. Heraklit je lupao koješta/rije/.
U metafizičkom, tautološkom, ontološkom, kauzalnom, transcendentalnom, gnoseološki- ne, ali gnostički i te kako spoznatljivu smislu …
Eto o tome divanimo kada razgovaramo o Smrti /ma/.
*
Bijedna sam neznalica, bez lica, stava, korijenja, cilja ja. Niti jedno jadno pitanje ma kog i kakovog odgovora nemam, niti ga nalazim.
U meni ima bezbroj umiranja, ja uvijek svaki svoj život živim između dva izdisaja tek i tako do, kako to Bahtin govoraše, bit će do konačnog susreta s «licem». Svojim ili Onim . Ili inim…Marim ja…
*
Toliko sam puta poražen, da /p/ostao sam vječitim po- Bijednikom . Ja heroj sam i kada padnem s konja: junak sam /i tada/ što ne dočekuje se na noge, već-na magarca.
*
Ljubav je svaka poput česme koja kaplje. Lagano, najbrže što umije: prokleta osama…
*
Da je više /o/smijeha i sladoleda i vrteški i snijega točno u ponoć, na Božić, na ovomu svijetu, na svim znanim nam i onim inim, daleko mnogobrojnijim i moćnijim i stvarn /os/ nijim svjetovima,bog bi me možda i uvjerio da, jednostavno, skromno- jest …
Znate, nema istinske ljubavi bez barem zrnca krivnje.
*
Znati ma što o «mašti», Smrti, već je previše za- život .
*
Sari
Kada sve /opet/ presta/de/, nesta/de/, izrekoh Kaddish /Ti/, zaustavih staru uru, prekrih zastorom zrcala sva i život tada /tek/ otpoče…Kao anđeli kad /ot/poč/i/nu.
*
Psi su uvijek u stanju mokriti, čak kada im je mjehur prazan, čak i kada im nije do pišanja. Ma gdje i u svakoj prigodi.
A ja, ja sam vam vječno narajcan, neurotičan, i bolujem od raka prostate.
Ono što vam želim kazati je, kako, ako živite psećim životom, pravi to vam je blagoslov…Jer, tko piša često poput p/a/sa,/svih rasa, spolov/il/a, konfesija ili ideološko-geo-političkih svjetonazora// ili sere, primjerice, često poput grlice, kada god mu se, kada god joj se prohte, kao gugutka, golub, najsretnije je živuće biće. I Mrtvac je ljepši i stvarniji Mrtvac kada- pušta golubove. Vjetar živi u mrtve mu hlače. Vjetar živući pod mrtvačkim pokrovom, u mrtvačkom sanduku, lijesu. Život zagrobni. To je prdež mrtvaca. Vrlo slično , primjerice, Sartre-ovu shvačanju ljevičarskog egzistencijalizma. Sve što važi za ejakulacije, mokrenje ili defekaciju, važi, ergo* i za puštanje vjetrova…
* Latinski: dakle.
Posthumno ili ab ovo et ad nauseam*, sasvim je svejedno…
* Latinski: od početka do povraćanja…
No, ja sam, sve ovo imajući u vidu, konstipacije moje i bolesne bubrege koji već sedam ljeta štrajkaju,neće da puste mlaz mokraće niti nakon sedamnaest boca pive, poput slijepih zrcala, ja sam ružno i /o/tužno mrtav ne posljednjih sedam, već – 47 godina.
U Tavankutu, 24. lipnja, 2005.
*
Vidio sam sve svoje smiraje /Sunca/ i sada znadem da umrijeti možeš sam , ali snivati – nikako.
*
Bijah skriveno blago, poželjeh biti spoznat, te stvorih Stvaranje.
Rumi: HADITH-QUIDSI*
Seks pokreće svijet, ne «ljubav».
A i Ljubav je, suštinski-zdrav, maštovit, dobar seks, spolno /pre-i-po/ davanje . Koje je najbolje kad tako daješ da jednako, ako ne i više – primaš. I ne moraš nužno biti zahvalan onomu kojega daruješ, koji dar od tebe prima, premda budisti misle i uče suprotno.
Ljubav, a ne seks, čini svijet, život – beznadnim, beznadnijim no što jesu…Ako je to, uopće, mogućno.
A čini se da jest…
*
Od devet života spiskao sam sedam/iz ovog tijela bježim/ Spram nebesa gledam…
Jaimoe Robert Robbie Robertson: THE SHAPE I M IN
Za ono što zauvijek promijeni nam živote, za ono što nas posve i do kraja izmijeni iz korena –nikada nismo spremni.
Ima neke sjetne logike u tomu, kao što u svemu ima puno nesretne logike, i dobro je, čini /mi/ se što je /to/ tako.
*
U igri je sve i-sve je u igri, ali to nipošto nije istovjetno. Malo je toga, ipak, odista, istinski-bitno: «krupne» su stvari iznimno rijetko- važne. Ali vlažno/ća/, primjerice, jest važna.
Ili uredna stolica. Ili dobar krevet ili stolica. Za ljuljanje.
Važne su, mahom «sitnice». Koje to, dakako, nikako nisu: /v/lažni rupčići sred žarka ljeta,dovoljno vode u vodokotliću, za razliku od uvreženog stava-duljina penisa, uredno podsječeni nokti na stopalima,dostatna zaliha toalet-papira, rezervna žarulja, zeleni čaj i žuta, danska doga.
Mužjak, razumije se.
Pokraj kamina, dakako.
*
Maji O.
Čovjek ne može sve što smije.
Marko Miljanov
Preklinjem Te Bogom svemogućim, k vragu, ne budi poput Isusa-koji je sve i svašta volio, i- svakog , što najgore i najmučnije mi je od svega…
Budi, molim Te pozitivna: kaži makar jedared i Ti: ne !!!
*
Moja kćer najviše voli jesti grah s dokoljenicom i sniva kako njen je princ na bijelu konju ljepši od onoga od Pepeljuge, te mi je stoga, baš kao i njoj što tek biti će, neizrecivo žao, neopisivo upravo/ stoga ću vam pokušati odzviždati, otplesati ono što kanim reći, napisati, a neizrecivo je i neopisivo/što je djetinjstvo, vrlo slično mladosti, nešto što dobivamo na rođenju /p/a kasnije prođe, iščili…
*
Umrijeti i biti/potom, ili prije toga/ mrtav-jednako je. No, živjeti i biti živ, to nikako nije isto.
*
Niti jedna patnja nije golemija od one kakova nam je namijenjena, niti jedna muka nije užasnija od onoga što nam je dano.
*
De tous les peuples au prepare/Le convoi-Lazare! Lazare! Lazare!… Lere toi!
Victor Hugo: LAZARE EST MORT
Riblje konzerve dolaze i odlaze, /p/okretne trake isto tako, baš kao i radnici, a obližnje more postojano je, narogušeno.
Sujetnog i mušičavog Jahve-a , dakako, niotkuda. Otkako znam za sebe. Od kako znadem /za/ sebe/a to nije duga perioda, jer sam najveći dio ovoga «života» proveo obeznanjen/,i za ovaj posao u tvornici ribljih konzervi, ja ne radim ništa, ali to činim uredno i istrajno , umirući, nalik Ubogomu Lazaru, najmanje triput tjedno.
U Rovinju, svibnja 2004.
*
Do nekoć, donedavna TV-aparat bijaše mi najvrednije blago-no, ne više. Odnedavna ne gledam ga više. Gledam slike u umu svojemu: ima manje repriza, ali tek za trun. Premda je stari, dobri deja vu* uvijek nazočan.
*Francuski: «već viđeno», pojam iz psihologije.
A sada slastica na koncu: za 35-i rođendan dobih ono o čemu svaki zreli mužjak homo sapiensa rođen u drugoj polovici 20. stoljeća sniva-kablovsku.
*
Ako išteš bud/uć/nost, moraš je ukrasti od sebe samo/tno/ga namjesto što vječito obitavaš i objeduješ s lutkama, zureći poput slijepca u mrtva zrcala, poput gargantuanski uvećane
Alice u premalenoj odaji: lijepo je slijepo.
*
Kao što otac dijete je pretilosti svijeta, ocat naboden na vrh koplja legionarskoga otac je samilosti rana kršćanstva, dijete tako bit će ocem čovjeka. Dovijeka.
*
Pravi mornar nikada neće napasti utvrdu.
Lord Nelson
Nijedan visok čovjek nije visok kada daje piti vodu patuljku zagrabivši je s izvorišta.
*
Sestri, Melindi
Više je dobrih no loših dana, kažeš. A ja Ti velim-upamti to. U ovom životu, onoj zemlji, pod i nad tlom, ipak uvijek plačemo, uvijek plaćamo nekomu nešto, uvijek smo krivi za sve, ili barem neko za sve, ili svi za nešto, ili netko za nešto, i uvijek smo svima dužni, ili nekad svima, ili nekad nekima.
I strah je jedino osjećanje jače od tuge. Snažnije čak i od sjećanja na vanvremenske muke.
*
Moraš biti oprezan što se pretvaraš da jesi, jer na koncu postaneš ono što se pretvaraš da si.
Kurt Vonnegutt Junior: NOĆ MAJKE
Ugodno je pod lijepim i lenjim suncem maltežanskim, marokanskim, kubanskim, hvarskim, kotoranskim…
S teglom maslina pod lijevom i pršutom na grliću boce crna vina pod inom lijevom, onom ljevljom od dvije ljevice junačne šake.
No imaš prihvatiti ono što ti je dano.
*
Život je smisao života!
Miro Gavran: ZABRANJENO SMIJANJE
Nije samo Ljubav vrijedna života-i život ga je vrijedan.
Stomak je bitniji od mozga, i ako mislite na stomak, a ne glavom, uspjet ćete zavara/va/ti Smrt /dulje/, dostatno dugo da skužite kako je daleko bolje imati cio život – za , no – pred sobom: shvatite, pojmite, iščekujte Smrt kao prijatelj /a/, jedinog, pr/a/vog i posljednjeg, kojega vam je podario-život.
*
Hommage A dr. Aleksandar Kron
Nepoštenima uvijek možete vjerovati, uzdati se u njih. Nesreća je jedna od rijetkih stvari, premisa, koja vas u dedukciji života nikada neće iznevjeriti, na koju uvijek pouzdano možete računati i na nju se osloniti.
Nepošteni i zli uvijek ostaju postojano nepošteni i zli, premda ja mrzim sva uopćavanja/-što je jedan ordinarni contradictio in adiectum/, a o kojekakovim «poštenima» imam kazati tek toliko da oni prije ili kasnije/prije- ranije no- kasnije /po/ti/šteno uprskaju ma što čega se dohvate…Naprave kakovu nepopravljivu štetu i glupost, zabiju vam jedan «ping» nepovratni, bez i teoretskoga «ponga», ako shvačćate što vam kazivam.
I to kako nepoštenima, tako i onim/malobrojnim-/ inima…
*
Nikad ne vjeruj nagom vozaču autobusa.
Woody Allen: KAKO GOD MOŽE BITI
Izbor vam je, druzja maja-nemati izbora: ne može se kakiti ako vam je anus začepljen, ali gubice, na žalost veliku moju, nisu, te lagano, najbrže što umijem, počinjem stati kretati shvaćati otkuda toliko izmeta unaokolo u mome ok/r/uženju, i mnogo, mnogo šire…
Ipak-uvijek se nanovo pitam: otkuda tolika sranja svuda, kada su nam guzice začepljene u njihove otvore zarivenim križem dulje od dvije tisuće godina?
Možda je tomu razlog taj, što maksimalna opasnost uvijek podrazumijeva maksimalne nade-eto, zato Mrtvi uvijek pobjeđuju.
Na Badnju večer, u Kecskemetu, 2005.
*
Život je poklonjeni konj.
J. D. Sellinger: TOMMY
Dosada je najveći stres, a apsurd i paradoks najefikasnije ubojice, djelotvornije čak i od samilosti i dobrih i časnih namjera.
*
Kada znali bi ste više, manje bi ste vjerovali. Višak informacija najčešći je i najrazumniji povod i uzok samoubojstva. Dobro je ne znati ništa, no, pošto nemam izbora-opet pogriješiti ću. Jer, razjariti me lako umiju fašizam razonode , kako je lijepo taj pojam rabio Slotendijk, avet slobode , imperativi uživanja i- besmrtnost, da, besmrtnost. Jer neprestana umiranja nisu ništa drugo do upravo to: besmrtnost. B/ij/es-Smrt/nost/i…
*
I potom je opet sve prazno, a život pun prokletstava što slušam ih
u slučajnom mrtvačkom akordu iz radio-aparata,
što prenosi ariju iz kakvoga bordela.
Šime Vučetić: KOLIKO PUTA…
Ne žele svi voljeni biti. Niti je to kakovo osobito čudo. Jer jako je to teško /credo, quia absurdum est*/: mnogo teže no –voljeti /koga/…
To znade svaki pjesnik. Ali niti jedan filozof, vjernik, niti jedan bog, pa ni onaj Jedini…
*Latinski: «Vjerujem jer je apsurdno, vjerujte jer je nevjerojatno»-skolastičko-ranokršćanska doktrina, koji su posebice rabili jezuiti, a kasnije, radikalno-Inkvizicija.
*
Budući da je besmrtna, lutka je beskrajno hrabra. U tom smislu, djeca su čista bića, i zato su okrutna. Sva su čista bića okrutna bića. Kaže Rilke u svojim prekrasnim «Djevičanskim elegijama»: svaki anđeo je opasan.
Luko Paljetak: OKRUŽENOST IMPERATIVIMA
Od drveća glavu nosim, ne bih li čim veću hrpu batina primio: ja sam sama emanacija otpora.
Ne volim promjene. Nekoć sam, primjerice, često čitao tiskovinu, jutarnje, večernje novine, slušao vijesti, gledao informativne emisije. A onda sam prestao. Iz krajnje jednostavna razloga: pa isukrsta im, vijesti se neprestano mijenjaju!…
*
Hommage A Baruch Spinosa
Ako je to dostatno besmisleno, i djeva plesat će na vrhu piramide. Nije li na samrti Groucho Marx izrazio želju da se pokrsti, pređe u kršćanstvo, premda je rođen i cijeloga života uvjerenim ortodoksnim Židovom bio?
Jest, ali je za taj postupak pred posljednji izdisaj imao više no uvjerljiv razlog:» Ako me pokrstite, zasigurno će, za koji časak biti jednog kršćanina na svijetu manje.»-kazao je, navodno. I ja vjerujem u tu skasku.
I čovjek bez obije noge zna, često, dignuti se na lijevu nogu*.
Suma summarum : ukoliko ste samotnjak, valja vam se pripremiti /za odlazak-polazak, kako vam Drago **/ čim prije, jer je nesigurnost znanja ravna postojanosti neznanja i postojane sigurnosti nesuvislosti.
*– Pa, kako ide? – upita slijepac
kolegu-prosjaka bez nogu.
– Pa, kao što vidiš: dobro,
hvala Bogu!
/R.G. Tilly: OTAC SEBI SAMO/tno/ME, zEtna, Setna, 2005./** Mlinarec, ili Vabec, ili Rukljač, ili Britvić, ili, što da ne-Diklić…
*
– Ma, skaču svi sa Savskog mosta: samoubojice, ubojice, svi…A mi sjedimo dolje i kladimo se u piće koji će, i, ako hoće, kad skočiti.
Savski ribič
Ispij/aj/te svoja jeftina, umorna pića, uporno i beznadno, umobolno gasite svijetla u neosvijetljenim sobičcima, svlačite se, bacajte na trošne krevete, na ovu ili onoga, pod tračnice paraplegičnih vlakova plahti prljavih od usirene sperme i neopranih, musavih dupeta, ustajte rano i muzite mršave volove i neplodne bikove po stajama svijeta ovog umornog i vječito pospanog, birajte puste vagone, mjesta, željene pravce, bolje gradove, bolja doba, bolje ljubavi, bolju sreću, ma kakovu sreću, bolje Nešto , u krajnjoj liniji-bolje Ništa , ma što, zdraviju Maštu…
Nikad ih nećete naći, nikada ih nemojte prestati tražiti.
*
Hommage A Henry Miller
Život je, čini mi se katkad, put s nekakovim smislom-Ljubav bi mogla biti taj smisao. No često nije. Najčešće nije. Ljubav bi, isto tako, trebala biti vrst putovanja, s nekim smislom: seks je dostatni smisao.
Obraz je, znate ono što se prvo gubi kada stvari krenu po zlu. Kasnije je propadanje laganije-najhitrije što nam polazi za rukom.
Na Uskrs, u Kaposvaru, 1985.
*
Život me je obasipao tolikim hordama ludosti da su one vremenom to prestale biti. Postale su vremenom, ružnim, tmurnim, kišovitim, svoje suprotnosti.
Hrabrost idiota, primjerice, ne znači baš ništa-junaštvo nekoga tko ima imalo mozga iza dva slijepa oka i među dva gluha uha, nešto je posve drugo, to je već Kunst* , to već nešto znači-/al/i zahtijeva puno truda.
I malo sreće: upravo koliko i koliko-toliko sređen i uravnotežen život, psa vrijedan…
Dalje: ne možete se ufati pojebati ribu ako niste kadri upecati ju. Sa svim tim silnim beznadnim, beskrajnim mogućnostima, ipak mi je najbrže i najveće uzdignuće-ono između ostalog, a «ostalo» su: noge …
Pa još malo: glupima i grubima nitko ništa ne može. Oni svima mogu- sve .
I, na koncu-nije potreban cio svijet da biste bili satrti-za to je dostatan tek jedan s-tvor-upravo ono biće koje vam je najdraže. I uvijek tako i biva, razumije se.
A zaborav kuću gradi, no istodobno-vrijeme, kao i uvijek, ranjava sva zacjeljenja i , kako reče svojedobno jedan anonimni pjesnik, koji češće dnevno iz sebe izbacuje svoje nerazumljive i besmislene pjesmuljke, no mnogi ljudi tjedno- govna iz debela crijeva, tankoćutno: «…nema se kud».**
* Na jidišu-vještina, umijeće. Na njemačkom jeziku: umjetnost.
**Robert G. Tilly: «KRALJ RIBARA»/Narodna knjiga-Alfa Lyrae, Beograd, 2003./
*
Nakon «života» dešavaju se stvari poput onih nakon buđenja: bivam vidovit, sve opažam. Vidim čudne, lude stvari što ih prije niti zamjećivao nisam, izvrnute, izvitoperene, romantične, eksplozivne, somnabulne, onirične, eksplozivne u svojoj, opet, jasnoći, stvari koje, čini /mi/ se, pružaju priliku tamo gdje je ranije/ nigdje na vidiku, obzorju, niti na kraju, u zatišju-/nije bilo…
*
Hommage A Per Lagerquist
Mučitelji i krvnici najbolji su, dakako u aluzijama glede iluzija: bog, ma tko, ma gdje, ma kakav i čiji bio, uvijek, poput Krista s križem-puzi natraške.
*
Hommage A Louis Ferdinand Celine
Nisam poludio za ovih 47 kasnih jeseni, ergo – nisam normalan…
Ulice baš nigdje ne izgledaju bogzna kako , pregrađa, slivnici, smetlišta i bordeli nisu niti za štakore-sasvim razumljivo: ta, stvoreni su za- ljude …A kada ljubav zapovijed postane, mržnja tada biva užitak. Jer-lijepe žene i lijepe misli jednostavno ne mogu potrajati dugo.
Stoga kraj je /o/sjećanjima kada boli nestanu. I stoga mora nešto boljeti-ta to je jedini dokaz da smo živi!…Svako osjećanje radosti i prijatnosti istodobno je i trgovina s Đavlom. Hoću reći kako svi smo bremeniti potencijalima i genima genija kada se rodimo, ali svi isti smo beznadni ludi kreteni kada um /i/ remo.
Samo, ne smetnite nikad s uma-nitko vam ništa obećao nije, i nikakav ugovor ni s kim potpisali niste. A osmijeh neželjenog djeteta, nevoljenog roditelja, njeni strasni, nekontrolirani prdeži u oproštajnom predozgarmičkomu grču, tijekom posljednjeg vođenja ljubavi/do vraga, na uzici/, sve su to daleko beznadnije i neizrecivo tužnije situacije i stanja, stvari – od Smrti…
*
Hommage A Vasilij Kandinsky
C-dur je ljudska volja/ Wille Zu Macht* /, intenzivno crvena poput halje budističkoga monaha što se srami, G-dur je narančasta boja, stvaralačka igra, taoizam jednopoteznog krokija jednog Picassa, D-dur je Joeur de vivre** Matisse-a, to je radost prirode i svih voda svijeta, A- mol je tvar od koje sve sanje su sazdane/-blijedoplavi menuet/, B-maj 7 je finalno raspadanje cirotične jetre, Mjesec na izdisaju, modro-rumena a hladna stopala, kao u crknutog slona sred srijede i petka i groblja nosoroga, F maj je aroma mediteranskog predvečerja i kasnog Coltrane-a negdje između Gibraltara i Tunisa, gdje vjerojatno nikad nije niti obitavao, niti boravio: ako kanite /p/ostvariti svoje sne, morate se ponajprije pro-buditi.
* Na njemačkom: Volja za djelanjem, činjenjem.
** Na francuskom: Životna radost, naziv, istodobno jedne od najglasovitijih slika Henri Matissea.
*
Ja mislim, Gospode, na moje sate nesretne…
Ja mislim, Gospode, na sate predamnom.
Ja ne mislim na Vas više…
Ja ne mislim na Vas više.
Blaise Cendrars: USKRS U NEW YORKU
Svih je istina mater bajka-ali i otac sviju umiranja jednako tako. Lako.
*
– Sve prolazi. Sve će proći-reče joj slon.
– A mi-upita vjeverica najednom-hoćemo li i mi proći?
Mrav je razmišljao neko vrijeme. A onda je ustao, napravio čudan skok nad travom, u zraku, pao na leđa i rekao, mašući nožicama:-Neee, mi nikada nećemo proći. Mi-ne!
Ton Tellechen: NEDOSTAJATI
Ima koječega uzvišenog u onome što ne možemo pojmiti. A gotovo sve je nepojmljivo za nas. Onda stanemo tražiti kojekakove trice koje su nam svo vrijeme, u stvari, pred nosovima balavim, ali ih ne zamjećujemo, jer, kanite li što skriti najbolje što je mogućno, metite to na očigled svih vajnih tragača. Nikada dotičnu vrijednost otkriti, naći neće…Tako, na koncu, svi dobivamo ono što smo iskali, htjeli, za čim smo žudili, ali, dakako, gubimo baš sve što smo-/ikad/ imali.
*
Hommage A Artaud
Neiskušane molitve ali i one neuslišene, neodslušane, kraljice su ulica, slivnika, javnih pisoara, pečenjara ljudskoga mesa bremenitoga otrovima, kenjara, seraona i pljuvaona, javnih govornica svih parlamenata i prijestolja planeta ovog nesretnoga, hramova masturbatora i okupljališta rođenih gubitnika/što, u suštini-skup je koji čini cijelo čovječanstvo/, gdje životare pobačena kopilad /od/ fetusa ne/p/ostvarenih.
*
Cijelomu svijetu valja vam dokazati kako ste netko i nešto, ne bi li vam ona jedna jedina prava osoba u /intimnom, osobnom vam/kozmosu shvatila da – niste Nitko i Ništa .
*
Milost/ivost/ jest oprost , ali nikako ne i raz- riješenje, jer svaki je novi dan tek novi Uskrs svim ovisnicima o ljubavi i/li/ Mržnji: nikakove razlike tu nema.
*
Urlajući muk, obojena tišina, nemušti vrisci, nijemi urlici, nečujni vapaji, gromoglasna šutnja koncepti su stvarnosti: jer ne pa/m/timo: mi -tek ja /umije da/ pati/ m /…Tek ja /je u stanju sranja da zna, da mu je dužnost bogomdana-/ pati/ ti /.
*
Za Nancy Tilly
Poput zarobljene leptirice garave kao telefon u noći bez mjesečine, Ti si sputana u apsani /od/ ćilibara tuđih maštarija perverznih, vlažnih sanja, objekt za zabavu
Sujetnih i krvožednih starozavetnih emanacija jednog Boga
Koji je šizoidan i ima onoliko svojih ličnosti bolesnih u «Id»-u, podsvijesti, koliko je bolesnih onanista u Univerzumu što ga je stvorio, samozadovoljavajući se neprestano punih 6 dana…A oni, uz mantre tipa: «O, kako si samo lijepa», guraju nečiste prste u tvoj kavez, i dahćuči teško promatraju Tekako još uvijek neraspeta na herbarij naših grijeha turaš križeve njihove mlohave u betonski svoj himen: Nomen est omen*, za Tilly – čas…
Amin.
* Latinska izreka: Ime je usud.
*
Dragi su mi svi oni gosti koji nikada ne zakucaju na moja vrata.
Robert Roždestvenski: PSALM 666
Sjeta, melankolija, tuga, žal neizdrživi za minulim golem je, posebice ako se to prošlo za čim se tuguje i žali nikada, napose, nije zbilo.
*
Najveća ujdurma Đavla je u tome da je uspio svijet uvjeriti kako on, u stvari-ne postoji.
Francis Picabia: ISUS KRIST, HOHŠTAPLER
Daj se prilagoditi! – veli žrvanj ječmu, pauk muhi ulovljenoj.
*
Čovjek mi je katkad i pomogao: bog nikad. Uvijek je našao neku drugu zanimljiv/ij/u rabotu. Nema života do Smrti-ali u umiranju se, napokon, susretnu /i/ s – Misao i cilj .
*
Poput Hamleta u Aushwitzu, Becketta sred Harlema, Don Quijotea u Hiroschimi, Vonneguta pod bombarderima bremenitim nebom Dresdena, Ivana Gorana na stratištu Srebrenice, Bruna Schultza sred Jasenovca, Majakovskog u Berlinu, u Vučjoj jazbini, u očuhovom samrtničkom zagrljaju, te onom maćehe mi, iz čije materice silom me istjeraše prije gotovo pol stoljeća, naizgled sve stoji poput okamenjenih barki u mimohodu, au, opet, sve se kreće, sve se svakome z-biva: ono što se u tradicionalnoj dram/atic/i form/alnost/i odista sreće i da vidjeti: vrijeme, što promiče, prolazi i svoje adekvatne po/s/ljedice imade.
*
Hommage A Nikola Tesla
Ni uspomene, ni sjeta, ni melankolija, ni prošlost, sjećanje, nisu kakvi su običavali biti…Nekad sam imao običaj priupita/va/ti Boga koliko je, primjerice uri. On bi, kao i uvijek-šutio. U posljednje vrijeme dobivam od njega odgovore tipa: «Šest i frtalj svjetlosnih decilitara, bez sode.»
Sve je relativno, a ponajviše upravo to – da je sve relativno.
*
-Kako je samo tajnovit ovaj život…
-Jest. Poput svega drugog.
*
Mariji
Ne smiješ ni snivati o tomu koliko Te mrzim, tek stoga što, eto, svaki puta što ispovratim cijeli sadržaj utrobe svoje istoga trena kad Te spazim, ili me, božemesačuvajisakloni-dotakneš. Jer, ima toliko toga zamamno odobravajućega, prihvaćajućega, dobrohotnoga, što odobrovoljava me, toliko «da» u Tvom bezosjećajnomu odbijanju /me/…
*
In memoriam Josef Tilly
Ovaj svijet je prelijep, ako ti ne ukrade srce. A uvijek ga, na koncu, svakome ukrade.
Lot – STARI ZAVJET
–Vjeruješ li u slobodu volje?
– Moram. Nemam izbora.
*
Za Beatrisu Szabo
Svatko dobar je ako na/i/đe /na/ svoju Riječ. I svaka riječ dobra je i /is/Pra/v/na, ako pronađe pravoga, svoga Čovjeka.
Stog ne zaboravlajte /na/ riječ/i/, poput ljudi . Što…ta, jesmo li, uopće?..
*
Ireni Garovnikov, u Amstelleu
Prigovaraš mi u pismima kako u sebe sam se povukao. Ta neću u Tebe, valjda? Premda bi upravo to bilo najbolje rješenje za oboje.
*
Nori
Nikada ne ustvrdismo tko /naj/više vodu, zrak, treba, tko najvještije boji kišu, kome je najviše rođendan, te stoga nismo ni mogli biti…neizmjer/ e /no neumjereni.
Ali neumjesni , to da, van svake sumnje.
*
Razlozi zarad kojih se živi katkad su dovoljni i za smrt.
Petar Džadžić: IN MEMORIAM BRANKO MILJKOVIĆ
Ako je izbor sveden na Swedenborga, samoubojstvo ili kakav čin kojega se neizmjerno strašite poduzeti, tada uradite ono čega se najviše bojite. I neće vas više plašiti niti Swedenborg, niti samoubojstvo. Čak ni život.
O Smrti da i ne divanim, pa, eto, i – neću.
*
Prva želja ti je bila da sagradiš vrt.
Druga da manastirski mir preneseš u sobu.
S trećom si pojela zlatnu ribicu.
Praznina se razlijeva u meni poput raskošne simfonije. Sada, kada si kamen
Volim tvoju nagost.
Prirodno!
Željko Milović: BANDIERA ROSSA
Valja od najtežega početi-onda kasnije je lakše: istina nam zri u svakom izdisaju-ponajviše, ponajprije onom zadnjem, konačnom. Smrt je u svakom udisaju, jer izdisaj je u svakom udisaju, bilu života.
*
Viktoriji
Istinski život počinje nakon očaja.
Jean-Paul Sartre: RIJEČI
Nikada nismo /po/griješili. Izuzev ako /ni/smo griješili cijelo to beznadno beskrajno vrijeme …
*
Sretan poput krmka u kalu, ćutim /se/ poput purana rumenoga što znoji se u pećnici, pred Božićni ručak, a kojemu se zagonetno, poput Mona Lise gotovo, osmjehuje zadrigla kuharica s rukama koje skriva iza leđa, milujući oštricu noža izrađenu od najkvalitetnijega švedskoga čelika:
Od samih početaka subjektivnoga /mi/ vremena i prostora, ja igram svoju vlastitu igru. Još jedino da saznam koja bi to igra imala biti…
*
Jasni D.
Ne moramo se poznavati da bismo se voljeli, da bismo se mrzili-još manje: «Čovječe, ta ti si-žena!»…I to bi i /p/osta nešto najljepše što ikada itko mi je rekao.
*
Pokojnoj baki, Mariji Tumbas–Tilly (1903–1976)
Grobovi, ti pokrovi, saksije/Svuda mramorne kripte ili proste rupe u tlu, s kojima/ proganjamo se vjekovima/ jesu prirodno neka vrst majki: bespomoćno pokušavamo povratiti/ mrtvog na prvotno ishodište.
Lars Gustaffson: ELEGIJA ZA MRTVO DIJETE
Tajne postoje da bi bile zagubljene, prokazane, a Laži-da bi ih smatrali istinama: muro di morti *…Stoga hajd mo tamo gdje od postanka naovamo ištemo biti: u tople i brižne uvale vagine maćehin/sk/e…
* Na talijanskom: zid smrti.
*
Nema oprosta, nema uskrsnuća, tek Uskrsa svih Smrti, svih Umiranja, bez kraja i konca, uvijek iznova, kao kakav metafizički umirući Krist, ili Ubogi Lazar.
Drugim riječima, ono što ostavljam kao ostavštinu za sobom- tek je ono što negdje, nekad pronađoh, na što nekoć, u mrklu mraku nabasah/ na Pessah*/.
U Haifi, kolovoza 1997.
* Veliki židovski praznik, slavljenje izbavljenja iz Egipta,i kretanje put Obećane zemlje, pod Mojsijem.
*
Izgleda da čovjek uvijek pobijedi Boga gotovo uvijek kada se spetljaju.
Charles Bukowsky: ZABILJEŠKE STAROGA POKVARENJAKA
Bože, toliko umiranja, višestrukih, čak i u jednom danu, trenu, tek da bi se spoznalo, na koncu/kojega nema/ kako niti jedno nije /ono/ – konačno.
*
Smrt mala* najveća je Radost Življenja** , ali to razumiju i znadu samo umjetnici i Sotona.
* Petit mort – francuski /pjesnički/ sinonim za orgazam.
** Joeur de vivre – na francuskom – glasovita slika Henri Matisse-a.
*
Nije problem umrijeti. Problem je, recimo - prestati piti.
Edgar Allan Poe
Smrt ujedinjuje /k/rasnije i čvršće od masonerije, marksizma i inih ljevičarenja, kibuca po Izraelu, ezoteričnih društava i tajnovitih sekti: mlada maca prilazi lešu poluraspadnute sestre, pregažene, te šutnute kraj puta, ostavljene da trune. Prilazi lešu, rastjeruje krda muha oko raspadnute joj utrobe, njuška zbunjeno leš. Odlazi kao omamljena. Nikada ni u jednom od svojih 9 života, mlada mačka ta dotad nije se susrela s mrtvim bićem. Pa još srodnicom. Leluja omamljena. Kao snom. Kao javom. Kakova je jebena razlika?…
Nešto dalje od toga mjesta, tri mužjaka šutke kontempliraju opisanu scenu. Veljača je i macani , koji niti inače nemaju običaj družiti se, osobito ne ako su različitih rasa, vjeroispovijesti i političkih uvjerenja, osobito ako je vrijeme parenja, ipak nepomično sjede jedan kraj drugoga, trećega. Inače bi se već davno potukli oko toga koji će zajahati mladu ženku koja netom je razgledala mrtvu sestru. No, ovo je iznimna situacija. Podbuhli perzijanski mačak, usukani flegmatični sijamski i sivi mješanac tigrastih pruga na slabinama netremice i s poštovanjem koje izmiješano je s empatijom gledaju prvi susret živog bića s mrtvim. Sa Smrću. Tuđom, svojom, svačijom, ma čijom: kakova je jebena razlika?…
*
Le futur est la semence du passe.
Henri Bergsson
Najsamotniji smo kada niti mitova nemamo kraj sebe, u sebi.
*
Moje otuđenje počelo je još kada sam otet iz materice.
Oliver Stone: DJEČIJI SAN
Ne vjerujem u boga, još mu manje vjerujem , ali ga se bojim, k vragu: s Đavlom je posve obratno.
*
Hommage A Mihail Bulgakov
Dobro vam je znano što se dogodilo tijekom više od 2000 godina vladavine «ljubavi, tolerancije, bratstva i milosti»: pomislite samo što bi se dogodilo za vrijeme vladavine Zla.
Pa, pravo da vam velim-nekakve velike razlike ne bi bilo, niti je ima. Tek u naznakama. Nijansama.
*
Spalite mrtve, jer do groba oni hodaju po dužnosti…U predsmrtnoj odori, uparađen, krenuh ponosito
I podbuhlih tabana, bolnih žila punih dukata i s 30 srebrnjaka spram krajnjega odredišta, suštastvenoga grada-napredujući tako, dok je vječnosti…
Dylan Thomas: UNDER THE MILKWOOD TREE
Za odrasla bića i Mrtve, osjećati se loše je životna činjenica.
*
Hommage A William Blake
Pitanje svih odgovora svijeta, imanentno razrješenje tajne život/opis/a / – i Smrti, dakle/ jest: ima li se svim žitijima dugo živjeti poput boga i umrijeti kao Čovjek , ili živjeti ci život kao čovjek, a Umrijeti kao bog?
*
Izgorjelog nitko ne zapali.
Sergej Jesenjin: TKO JE LJUBIO, NE LJUBI VIŠE
U svim je stvarima najbitniji k-Raj .
*
To je bilo stoga prijatelju, što si uspješno, prebrodio svoju smrt
Vidiš, u svakome je rađanju jedno
biti ili ne
Ti si to veličanstveno riješio: uopće
nisi pitao
Slavko Mihalić: OTKRIĆE PROSTORA
Male stvari, sitnice /naizgled/ najbitnije su tek u dva slučaja u životu: u ljubavi i u umiranju.
*
Za Katalin L.
I tako, hitro, najlaganije što je mogućno i pojmljivo, budućnost moja, stara i dobro /nam/ znana – iščili i prošlost /napokon/ započe /unaprijed izgubljenu mi vojnu/ sa svojim hordama /od/ mašina zelene jeze, Tvojim malim crvenim kanibalski nastrojenim buldožerom između nogu, započeše tako moje Jučerašnjice, neznane , neostrižene, neistražene.
*
Hommage A Geronimo
Ali, gdje je sada Bog? Tko može naći jednog Boga u vrijeme kada se umire?
Borislav Pekić: VRIJEME ČUDA
Živite kao da svaki dan vam je Sudnji, jer će taj dan naići jednom, odista.A svaki dan je dobar za umiranje…
Meni je svaki dan takov. Poput Dana Mrmota: sve
je je
dan dan: za razliku od većine Smrti, za razliku od onih – Uboga Lazara, primjerice, moje Smrti sve odreda bile su, jesu, biti će – dobre Smrti.
U Kanjiži, s proljeća 2006.