Izvaljena jela: delom u nebu
delom – uronjena u more.
Težište joj je kap smole,
sveži, jutarnji zapah bola,
još nesparušena, tečna zvezda.
Zvezda što smolotoči
kao glatki drveni glagol?
Od korena, mravljom stazom,
dovijugava, u srce sjaja.
Klimavi oslonac: ka gornjoj dubini,
ka donjoj visini.
Dugi jantarni uzdah
ponad urvine, lebdi.
To je žiža – ni manje ni više.
Glagol koji sapinje mrava.
I kameni se u delo.
