Priče sa Makropolja 10/2
Boško Krstić
Vazduh Monarhije

Cobor Mihalji: Raspevani pločnik

Ulica je bila prekrivena snegom pomešanim solju. Kad malo otopli, so je topila sneg, a sneg so. A kada se smrznu, i sneg i so su, neovisno jedno od drugog, čvrsti, ne mešajući se, kao dve potpuno različite materije koje je spajala samo prljavština, prekrivali ulice Šapate. Ispod njih se pod točkovima automobila krunio loš asfalt, a na dnu crnih bara u dubokim rupama prljavom vodom spirale svilene kocke koje će s prvim prolećnim suncem žuto blesnuti kao svetla nekog podzemnog sveta silom zatrpanog debelim asfaltom. Radnici će onda lenjo krpiti te rupe novim slojevima, premazivati im neravne ivice rastopljenim bitumenom i tako, pokušavajući da ih skriju, zapravo obeležavati zatvorene prolaze u stari zatrpani svet.

Niko pouzdano ne zna kada je prva umrlica zakačena za čvornovatu koru gelegunje (celtis ocidentalis, američki koprivić, somborski bođoš). Neki tvrde da su je prikačili drugovi prvog poginulog mladića iz Šapate prisilno odvedenog na front, ali niko to ne može sa sigurnošću da potvrdi, jer su se posle toga umrlice sve više i sve češće pričvršćivali za gelegunje, bez obzira kako su i gde ljudi pomrli. Kako je njena crna kora tvrda i čvornovata, trebalo je dosta truda da se komadi papira pričvrste za nju, jer je lepkom to bilo nemoguće. Pokušavali su selotejpom obmotanim oko stabla nekoliko puta, ali se umrlica od lepljive trake uvijala i krivila. Najlakše ju je bilo pričvrstiti ekserčićima, ali se papir lako kidao na njegovim malim glavicama i već i jači vetar otkidao tužne poruke. Najefikasnije su se pokazale rajsnedle (ili rajsnegl kako bi rekli Nemci), za njih nije bio potreban čekić, jer su se u koru mogle utisnuti i prstima, čvrsto su držale umrlicu i nisu previše kvarile njen opšti izgled. Kiša je bila najveća nevolja: čim se papir skvasi, privijao se uz koru, ponegde cepao i otkrivao grube crne čvorove. Zato je u narednoj tehnološkoj fazi rešen i taj problem: umrlice su prvo uvijane u plastičnu foliju, a tek onda pričvršćivane rajsnedlama. Tako im je značajno produžen vek, te su živi ljudi danima prolazili pored slika umrlih, a ovi ih danima promatrali s gelegunja i tako bar prividno produžavali zajednički boravak u ovom gradu.

Slika mladića na prvoj umrlici prikačenoj na gelegunju bila je okrenuta ka korzou kojim je on šetao. Nekako zajedno sa njim, umro je i korzo. Ljudi su krenuli ili drugim ulicama, ili se vuku po krpljenim trotoarima uz same zgrade, ili nikuda ni ne prolaze već samo sede.

A i Šapata se podelila kada su se već skoro svi drugi gradovi u raspaloj zemlji pomirili i počeli neki naizgled normalan život. Niko pouzdano nije mogao da objasni zašto se ta nesreća desila i Šapati kada se činilo da će odoleti opštem ludilu i ratu u kome je, kako to reče izbegli princ iz jedne od ovdašnjih državica, bilo sramota i ubiti i biti ubijen. Govorilo se da je Šapata pukla od muke. Kakve muke, to niko dalje nije objašnjavao, ali kao da su svi razumeli o čemu se radi. Sve do raspada činilo se da je ovaj grad trezor nagomilane mudrosti, kulture, iskustva, trpeljivosti i drugih životnih đakonija koje ljudi često troše a retko kad grade, pa ih je zato uvek malo. Govorkalo se kako je njen raspad zapravo stvarni, konačni kraj stare, velike monarhije koja je vekovima vladala ovim delom sveta i koje već odavno nije bilo, ali da su ovde sačuvani njeni poslednji tragovi i da iz otvorenih prozora i vrata memljivih podruma Šapate još izbija vazduh stare monarhije. Taj teški, vlažni i prošlošću zagađeni vazduh, verovali su, napokon je izbio i zatrovao ljude.

Ma šta je bilo u tom vazduhu? Da li je bio zagađen dahom sipljivih staraca, ili tuberana, ili su se možda u njemu sačuvali atomi prolećnog povetarca napunjenog polenom koji je glasno udahnula neka zaljubljena devojčica, ili kapljice neke stare kiše, vlaga podzemnih voda, tragovi slane plesni po zidovima, miris zapaljenog fosfora kojim su dezinfikovali burad za vino, ili hlora iz crnih secesijskih javnih nužnika premazanih katranom, balege vojničkih konja, smrad gangrene, hloroform, miris pudera u perikama raskikotanih dama, atomi čekanja na neko pismo (ima li čekanje atome?), prosuta ampula morfijuma kraj ranjenika izluđenog od bolova, miris uvelog cveća starih svadbenih buketa, flašice s mirisom "crne mačke", uginule crne mačke, miris rastopljenog bitumena novih trotoara, dim gelegunja iz Žolnaijevih kaljevih peći?

Ma čega je to tako strašnog bilo u to malo sačuvanog vazduha stare monarhije koji je izbio iz podruma i rasturio grad Šapatu?

Cobor Mihalji: Usporeni puls