Makropolje 24., Na Kirkinom ostrvu 12/1.

Vojislav Radojković
Šta to radiš, Vojislave?
(Radni naslov)

< Na Kirkinom ostrvu | Roland Orčik: Abebe Bikila >

Trčim. Noge me za sada dobro drže, rad ruku je sinhronizovan, disanjem racionalno trošim vazhuh koji je, istina, težak i vreo, ali za sada je sve u redu. Sam sam, ispred sebe i iza ne vidim nikoga. Trčim i mislim. Znaš li da se lakše trči kada misli fokusiraš na neku temu, i da nećeš daleko stići ako misliš na cilj? Znaš ono, težiti putu a ne cilju...

Bežiš Vojislave?

Ti znaš, da je svaka trka beg od nečega, od startne linije, od besnog psa...

Bežiš od nje? Bežiš od ideje, da te je ostavila, tebe velikog pisaca, i otišla sa onim raspevanim Mađarem sa pravim pasošem.

Nije mi bilo prvi put u životu da sam ostao sam. Ostavljali su me ranije, ja sam ostavljao i...

Ne zasmejavaj me! Ti nikoga nisi ostavio, uvek si se slepo vezivao pretvarajući se u lepljivu, bezličnu, ljigavu masu, koju je svima bilo teško skinuti sa sebe, kada te posle nekog vremena provale. Smešan si u tim gaćama, sa krivim nogama, toliko dlakav, da ako naidje neki lovac, upucaće te, misleći da si podgojena divlja svinja. Dlakav i ljigav. Ljigavo je uvek glatko, samo si ti dlakavo ljigav.

Hej! Hajde, ostavi me malo na miru! Žedan sam, ima hiljadu stepeni i u ovoj vojvodjanskoj ravnici nigde hlada u beskonačnom pravolinijskom pravcu i samo mi ti još trebaš. Gledaj malo okolo. Suncokreti se savili puni roda, kukuruz je malo podbacio zbog suše, ali su zato makovi pored puta raskošno lepi. Vidi tamo neke rode! One jedu žabe, žabe žive u vodi. Skrenuću malo sa puta, da se napijem.

Alo, bre pisac, naravno da je voda, pa trčiš blizu Tise, najzagadjenije reke na Balkanu. Ako se napiješ, otrovaćeš se!

Ma šta tebe boli uvo, ako se i otrujem! Pa vidiš da kilometrima nema nikog ko bi mi dao malo vode! Bolje da se i otrujem, nego da se dehidriram.

Briga me je Vojislave, ja sam tvoja duša i ako otruješ telo, koje je istina, smešno, otrovaćeš i dušu, mene. A dobro znaš da jedino što imaš dobro, to sam ja, tvoja duša. Nego, hajde malo sedni, zapali cigaretu, odmori, razmisli kuda ideš.

Ti nisi moja duša, ti si zao duh, koji je ušao u mene i koga ne mogu da se oslobodim. Nijedna vračara mi nije pomogla, nijedan pop, niko! I znaš šta je najgore? To što sam se pomirio sa sudbinom. Ja sam trkač, maratonac, Abebe Bikila, da si moja duša, dao bi mi snage da istrčim i ovu trku, a ti mi predlažeš da sednem i zapalim! Hoćeš da me stignu?

Ko da te stigne Vojislave? Pomahnitali puževi!

Dobro, zajebavaj me još malo. Ja ništa ne umem, ja ništa ne mogu. Brat političar mi je sredio izdavača, da nije njega, niko me ne bi štampao...

Jednu knjigu...

Jednu, ali zbog tebe imam blokadu. Zbog tebe su me sve žene koje sam voleo ostavljale pa i Mira....

Hej, da se ne lažemo, Mira te je ostavila kada je videla, da od tebe nema vajde, tačnije od tvog brata. Izglumatao si da si faca, avioni, kamioni... Ona jadna iz Pičkovca Donjeg, sama u velikom gradu, kasirka u blizini tvoje zgrade, primila se na priču, da ćeš joj naći posao, primila se na tvoj veliki stan. Sam si kriv što si je upoznao sa onim Mađarem, muzičarem, a govorio sam ti da muzičari prolaze bolje od pisaca. Uostalom pogledaj se, na šta ličiš. Mali, zdepast, ćelav, mator. A Mađar lep i ima pasoš koji vredi. Alo pisac, koji ti je? Što si počeo da ubrzavaš? Hoćeš infarkt da te strefi? Vidi, nekoga stižeš, možda ovaj put nećeš biti poslednji, kao svaki put na beogradskom maratonu.

Da, nekog stižem, zato se sada skloni, pusti me da ih ostavim u velikom stilu.

Ispravljam leđa, brišem znoj sa čela, osećam se lako, kao da sam šamanski sveštenik, koji trči po vodi. Iz daljine vidim, da to nisu trkači. Približavam se i shvatam da je to porodica, natovarena torbama. Žena je umotane glave u marame, muškarac debeo, dvoje male dece sa bejzbol kačketima jedva se vuku. Sustižem ih, oni me gledaju zbunjeno. „Izvinite, da li je Mađarska daleko?“, na odličnom engeskom pita me muškarac. Stajem i dolazim do daha. „ Iskreno, ne znam, nisam odavde. Nego prijatelju, imaš li malo vode? Umreću od žeđi“, kažem. Žena kopa po torbi, vadi flašu i daje mi je. Daje mi nešto što liči na našu „bonžitu“. Pijem mlaku vodu i mimikom se zahvaljujem na nepoznatoj hrani, koju ću baciti čim malo odmaknem, ali uzimam, da je ne uvredim, nisam blesav da pokvarim moj sportski metabolizam. „ Srećno“, kažem i odlazim u laganom trku. Deca mi mašu...

Pa da li je moguće? Popio si im svu vodu. Znaš li da su to izbeglice is Sirije, i pitaj boga koliko imaju do granice, još si uzeo i hranu.

Pa naravno da znam da su izbeglice, i nisam im popio svu vodu. Alo, ja sam trkač sa iskustvom, ne smem da se nalivam usred trke i...

Ti si jedan bezosećajni skot. Umesto da im pomogneš, pozoveš taksi, ili bar poneseš torbe, ti si samo prošao, a ovamo sam ja zao duh, koji te opseda. Da umreš od smeha. Zato i nemaš prijatelje.

Ko nema prijatelje! Pa zar prošlog vikedna, na žurci koju sam pravio, nije bila puna kuća?

Jeste, lešinara, koji bi da se nešto ogrebu od tvog brata političara, pa misle da će preko tebe da dođu do njega.

A ribe? Kada si na jednom mestu video toliko lepih devojaka?

Tačno. Sve pod konac, naručio si ih i platio da se duvaš za svoj pedeseti rodjendan.

Hej, sada me stvarno ostavi na miru. Nerviraš me, znaš da me na petom kilometru trke uvek hvata kriza. Osećam grčeve u stomaku, asfalt prosto isijava.

Pa ko te je terao da ipak pojedeš ono što su ti dali, ludače!

Počinjem da zviždućem „Show me The Face“. Kada zviždućem ili pevam, ne čujem ga. Ulazim u neko selo, toliko sakrivenom drvećem da se kuće i ne vide. Ispred prodavnice, paori piju pivo i nemo me gledaju. Samo da me ne pojuri neki ker, mrzim pse, sve bih ih pobio, da mogu. Ne može nešto nastalo od vuka da bude dobro...

A nešto nastalo od majmuna?

Zviždim glasnije. Znam šta hoće da kaže, ali ljudi nisu nastali od majmuna, ne bar svi ljudi. Jebote, trčim kroz selo i zviždim, osećam se kao kreten.

Ma daj, jadni moj Vojislave. Znaš li zašto nikada od tebe neće biti pisac? Baš zato što se celog života trudiš da ne ispadneš majmun. Jadni, žalosni čoveče! Kretenu moj dragii! Siso strašljiva! Nikada nisi prespavao noć na klupi u parku upišan u gaće, a pisao si o tome! Granice čoveče! Nijednu nisi prešao... po svaku cenu... Razbijene glave kada srce boli, suština glasa umorene kafanske pevačice... uspori malo, majke ti, doživećeš infarkt! Vojislave, umetnici ne stvaraju umetnost, oni je žive, oni pravi, retki i kvrcnuti od boga, koje čitaš, koje slušaš, čije filmove gledaš i drhtiš u mraku... od lepote i divljena, stahopoštovanja, jer te ne lažu. Alo bre, uspori! Nije ovo sprint, nisi Husein Bolt! Seti se, ti si Abebe Bikila! Ne beži više, okreni se i suoči se sa besnim psima, neka ti pokidaju telo, budi moj heroj. Osmehni se drogiranim prijateljima bez iluzija i šmrkni dop. Trčiš, jadni čoveče, kuda? Kuda ideš čoveče? U sledeće selo? Kažeš, ideš do cilja, šta je tvoj cilj? Napisati najbolji roman, ako može, sabijen u ovu naručenu priču? Platili su ti, siso! Piši opet nešto bezvredno i kurči se na fejsu! Ha, ti trčiš polomljenim nogama . Slušaš „Chinawomen“ i ne osećaš! Piješ da se ne napiješ, tucaš neke plaćene ribe, a plašiš se mornara, da te ne dohvate zato što im jebeš jegulje, i misliš... o misliš, jadni čoveče o svemiru, a život ti prolazi kroz prste i među noge. Uspori kažem ti, ubićes se! Ubićeš me! Uspori, zapali cigaretu, evo novih izbeglica, sedni sa njima, pitaj ih, kako su. Pitaj nekada nekoga kako je! Majka ti umire, otac je odavno mrtav, pogledaj, okreni se majmune i prestani da zviždiš... muziku , „Chinawomen“, koju ne razumeš. Ništa ne razumeš.... „ Good Times Don't Carry Over“ ide ti kroz slusalice... skini ih, moronu, slušaj ptice. Tamo neke rode jedu žabe. Veliki grad te je odbacio, nije ti tetovirao broj na ruci. Probaj sa selom, vrati se u selo, trkom... odakle si došao. Praziluk ti viri iz dupeta, osvetljen reflekorima...

E, sada dosta! Daj taj „Lucky“, sedi na ovaj panj i ućuti više! A ti? Jesam došao iz jebenog Petrovca na Mlavi, upisao Poljoprivredni faks, našao devojku iz Kruševca i sve je bilo sjajno, dogurao do treće godine i onda si se ti pojavio, crve! Šta koncerti, „Bitef“, klubovi, i ta tvoja svetla? Nisam to uopšte video dok se ti nisi pojavio i počeo da kenjaš! Vidi, pogledaj, oseti... i osetio sam, đavole! Navukao si me i sve je bilo gotovo. Polako, reč po reč, slika po slika, zvuk po zvuk... i šta hoćeš sada? Navukao si me, gurnuo ... i šta? Da završim Poljoprivredni faks? Ne budi smešan. Šta hoćeš od mene? Nisam neki pisac, nisam.. . zato što ne znam da sviram, ili slikam. Pisac, svi su pismeni, najlakše je. I moj brat, odjebi više od njega! Pa šta, ako mi je sredio izdavača preko političkih veza. Nazad više ne mogu. Mogu samo da trčim napred, samo mi je to ostalo.

Gasim prokletu cigaretu na pola. Pušim kradom u WC-ima kafića, na terasama, kada nema nikoga. Čak ni moja majka ne zna da pušim. Svima pričam, da sam sportista. Pa šta? I onaj Žarko Paspalj pušio je kao pocepani čunak, pa je bio vrhunski košarkaš! Svi imamo neke slabosti, moja jedina je duvan, bez obzira šta vrti ova pokvarena ploča u mojoj glavi. Nemam pojma gde sam. Ovde je sve tako pravo i ravno, da odlepiš. Uzimam dah i nastavljam, noge me slušaju. Ja sam šamanski sveštenik koji trči po vodi, ja sam Abebe Bikila. Pored puta, nailazim na nepregledni drvored stabala jabuka, mami me da stanem i uzmem koju. Ispred mene i iza nema nikoga. Da bih došao do njih, moram preskočiti zarasli šanac. Sasušeni korov, grebe me, sklanjam ga rukama i stajem šokiran od onog šta upravo gledam…