Makropolje 22., Na Kirkinom ostrvu 10/1.

Vule Žurić
Tarzan i njene sestre

< Na Kirkinom ostrvu | Arpad Kolar: >

A-aaaaaaaaaaaaaaa-aaaaaaaaaaa! (Tarzan)

Tarzan ne samo da nije ličio na Tarzana, već nimalo nije ličio ni na mesara. Pojavio se iz šrpicera mraka i prvog jutarnjeg svetla, nakon što je kapija dvorišta više zaškripala nego procvilela . Njegovo telo je učestovalo u cirkusu protoka vremena i u zauzimanju prostora po kom je gazio u gumenim čizmama, iz kojih je svakim korakom izrastao sve opipljiviji, jasniji i zagonetniji, dok se stvarnost, drhteći od zime, preko one stvari raspoređivala i po najudaljenijim uglovima naših vidokruga. Svi smo bili tu sem smrti. I svinja je ćutala koliko joj se spavalo. Iako jedina gola među nama, nije se ni stidela, ni plašila. Iz njenih nozdrva izlazila je para, a na šporetu samo što nije bila provrla velika vangla vode. Tarzanu je ispod nogavice pantalona virila prugasta nogavica gaća od pidžame, a crvenu vanglu su krasile naivne bele tufinice. Behu to jedine dve ukrašene stvari tog jutra, jer nož beše najobičniji, Tarzan isuviše nizak da bi bio Tarzan, a mi još uvek ljuti što smo morali da ustanemo tako rano samo da bi svinja umrla ranije. Kao da Tarzan nije mogao da je kolje u osam, ili čak u devet?! Ali, ako je živeo u džungli, po njenim zakonima, onda je sve ipak imalo smisla. Svinja će ionako da umre, a mi ćemo poslepodne moći da odspavamo, dok će Tarzan u smiraj prazničnog novembarskog dana ispuštati svoj svima dobropoznati urlik, toliko različit od skičanja svinje koja je upravo počinjala da umire, što nikako nije značilo da je automatski prestajala da živi. Zato je svaka smrt tako teška i neprijatna.

Jer, umiranje je u isto vreme i glagol i stanje, a kada se nekoliko ljudi gotovo pre svitanja okupi u dvorištu da bi ubili usamljenu, bespomoćnu, debelu svinju, onda se jednačina smrti izračunava odnosom količine krvi koja ističe iz njenog prerezanog grkljana i vremena koje je potrebno da bi njeno telo već jednom prestalo da se trza, a pogled postao ispražnjen od svakog drugog smisla do onog koji se odnosi na ideju čovekovog opstanka, makar do narednog proleća. Zbog toga je, možda, Tarzan i zahtevao da se ovo ubistvo zakaže tako rano, jer nije reč o svinjinom kraju, već o njenom istinskom početku. Svinja tek svojom smrću postaje nešto. Njeno postojanje dobija na smislu tek nakon što srce, kažu tako slično ljudskom, prestane da kuca, a krv iz grkljana iscuri u šerpu u koju odmah valja sipati i so, pa mešati, dok životinja još krklja i nada se da će već u sledećem trenutku doći neko najjači i sve nas rasterati, uključujući i Tarzana, koji je već pušio moravu, pio rakijicu i mrmljao nešto o svojoj ženi i njenim sestrama, koje su, koliko sam razumeo, dok sam mešao krv za krvavice, imale nameru da rasture taj brak po svaku cenu. „A sve mi govori da treba da je zadržim, da je pokorim“, rekao je pre nego što smo popili još po jednu, dok je svinjino telo brojalo poslednje minute svoje celovitosti.

Prvo će joj spaliti dlake, potom obesiti naglavačke, rasporiti, izvaditi utrobu, odseći glavu, udove i pretvoriti je u meso, čvarke, kobasice, urke i slaninu.

Tarzan je naplaćivao po kilogramu žive vage.

U evrima.

„Jebiga“, rekao je i nevidljivu slinu obrisao vrhom rukava pocepanog kariranog džempera, „kako drugačije da izračunaš koliko vredi nečija smrt.“

Nije, dakle, pitao, čak ni retorički, nije se izvinjavao, ni pravdao, već je to rekao onako kako je tranžirao meso.

Svinja je već uveliko dobijala željene oblike, sunce je pod našim telima pravilo duboke senke a Tarzan je konačno seo ukraj stola, pripalio novu cigaretu, povukao dugačak dim i počeo da priča o svojoj ženi i njenim sestrama.