Daniel Levente Pal (Pál Dániel Levente)
Ti si moj jezik, koji je stran

I.

Pili smo kokosovo mleko, kroz izgrebani prozor
klonuo je mirni pogled praznih gradova
u ranojutarnjoj afričkoj magli.
Izgubio sam i tu ponovo našao
taj lagani muški glas,
koji podiže žuti pesak, koji se nakupio
na trotoaru pred radnjama,
koji se ne sleže na dno šolje,
koji zastaje na suvom lišću palmi.

II.

Ti si moj jezik, moj glas,
prsti na tastaturi
ili ruka koja pero drži.
Ti si ta koja na šinama drhti,
grčevitim slovima piše svoju sudbinu na bolje
na vozu prema Aleksandriji.
.
Ti si moj jezik, koji je stran,
moj glas što danima ćuti,
moje prsti, kada ti tvojim rečima
pišu evropske reči
koje je nemoguće glasno pročitati.

Tu lepu ljubavnu izjavu
zamišljam između nas dvoje,
koju napisati ne znam više,
za koju već nemam ni uho, ni jezik.
Pljujem prašinu, prema tebi,
kroz prozor ili kroz otvorena vrata auta.
Ispljunuo sam, mislim,
pa ipak je satima žvaćem
između zuba slepljenih medom,
smešiš se, mojim osmehom,
kradljivice, rekao bih,
ali sramota, da dok i govorim,
tvoj glas čujem,
sprečava me, preseca mi glasne žice.

III.

Spavaš, mila moja kradljivice,
gledam te raširenim zenicama u isto vreme
odozgo i odozdo,
pesak mi guta uzdah.

IV.

Voleo bih da naučim jedan jezik,
koji ne razumeš, na kome ne govoriš,
bludno da ti šapnem na uvo
na matracu znojem natopljenim,
jedan jezik koji je moj,
na kojem bih te izvlastio,
osvojio,
na kojem bih ponovo vladao nad tobom,
mojim stranim jezikom dodirnuo bih ti jezik,
zagrizao bih ga, udahnuo u usta,
u moj ponovno nađen i lomljiv mir,
i odgrizao bih
tvoj koketni jezik ukraden od mene,
sa dvadesetdva mlečnih zuba mog slatkog novog jezika,
i žvakao bih ga,
dugo te gledajući u oči,
prosipajući tvoj uzdah na ulično kamenje,
dok ne postane sladak kao med mešajući se
začinom mog osmeha,
i progutaću ga ponovo,
ponosan na osvojenog,
što je moj bio,
i ponovo je moj,
život sa izgubljenom tobom, što u magli nestaje.

V.

Tvoj jezik, moj plen nosim prema Aleksandriji,
čuvam ga u krilu, zaspati se ne može,
umočiću ti dušu u more.
Sa one strane je Evropa, ovo ovde nije,
penaste vode pokriva miris zapaljene gume.

Gledam te odavde, taj zid od stene je veoma daleko,
sedam u pesak, na hiljadu kamenja vezujem
dronjke tvoje bujne uspomene, rascepane na hiljadu komada,
otvaram pivo, palim cigaretu,
prosti rituali,
trenutak zatvorenih očiju
vidim sebe sa pedeset metara daljine,
sitnog, kako me može videti
dogledom, bez uveličavanja
taj riđi Nemac i njegova crna drugarica.

Suština je sada tvoja uspomena, na hiljadu parčadi razbijena,
i tih hiljadu kamenčića, veselo ih bacam
naspram slanog vetra koji huči,
u trenutno najveće talase,
dok mi ruka izdrži,
jer i zaborav je napor, muški posao,
a i najmanje zrnce prašine
pomeriti mnogo je teže kad si sam,
nego sa bratom, prijateljem,
glasnim muškim društvom,
a tek jedan pljosnati morski kamenčić
baciti nespretnom snagom.

I nisam dugo izdržao,
razbacao sam možda dve stotine,
stenjući prilegao,
masirajući desnu ruku,
i gledao jednog galeba,
šta bih drugo i gledao
na golom aleksandrijskom parčetu neba
nadimljenog od zapaljene gume,
i gledao sam tog galeba,
iz bezbednosti mog gnezda podignutog
od skoro osamsto kamena, kao iz tebe,
kako sam trljao već i za
oslanjanje slabu ruku,
nimalo ne ponosno, a kamoli dignute glave,
već više pod nekom omamljenom melanholijom,
nego pod teretom dima goruće gume,
da sam morao da ustanem,
da iznajmim negde neku jeftinu sobu,
da se sutradan vratim,
da nastavim svoj nedovršeni veliki posao o zaboravu,
i nadajući se, računajući i na to,
kao na mogućnost,
da će more koje protiv mene talasa,
peni se naspram mene,
hiljadu kamenčića, tvoje rascepane uspomene
ponovo izbaciti na obalu, vratiti te u sećanje.

Sa mađarskog prevela: Jolanka Kovač