Karolj Felinger
Večna zima

Danas je trinaesti januar, otac mi je
umro trinaestog, tačno pre
pet godina i četiri meseca, mada
mu je to bio srećni broj, ovaj dan
mu je bio dan za platu, ako je taj
dan padao na petak, od svog sujevernog
poslodavca, koji mu je bio sinovac,
dobio je sto kruna više.

Otac mi je tužan, ali počinje da viče,
ovo je već prevazišlo svaku meru, on ne
stanuje u ovoj kući, njegovu smo
prodali da bi ostao bez krova nad glavom, ali on
se ne da tek tako, doći će gradonačelnik i
potvrdiće da je u pravu, da je pri zdravoj pameti,
seća se on čega se niko više ne seća,
ne živi on u oblacima, sanjareći.

S bratom izvodim ga na ulicu,
javlja se komšiji sa desne strane,
razgovaraju, otac mi kaže,
ima sreće, što ima dobre komšije,
na čašicu rakije pozvaće komšiju
sa leve strane i onog preko,
ali dok sam izneo rakiju na dvorište, već
je jecao, da on ne stanuje u ovoj kući.

Zatim skreće misli, naziva psa
po imenu, ponavljajući kako je verna životinja,
i u pakao bi krenuo za njim, vredi više
nego glavni zgoditak, zatim nam se obraća,
ako mu se ušteđevina od pethiljada i
sedamdeset eura, vezana gumicom,
nalazi u kutiji za cipele ispod kreveta, onda je
kuća ipak njegova.

Sa mađarskog prevela: Jolanka Kovač