Daniel Pal Levente
Melanholija pasa

Vodio sam razgovor sa jednim psom u zoru
pokušaću da prepričam, mada nisam razumeo ni polovinu
od onoga što je ćeretao, svoju pasju ličnost nije mogao
sasvim da olinja, ponekad je zavijao, da bi reda napravio
oko sebe i među ostalim psima, vrativši se par puta
do mene, pa je, stalno iznova uzeo lulu u usta,
izvalivši se pričao dalje, kao što vam sada i ja
pričam, ali vidim da mi ne verujete;
svejedno, sanjao sam, ovo je jedan san, nek bude.

Zamisli samo, rekao je, zamisli, kad bismo mi svi,
psi, mali i veliki, zajedno vam se izjasnili
o pravoj istini, oglasili bi se, i što se skupilo u nama,
sručili na vas, na vas sve... šta smo sve morali da
trpimo, podnosimo, koliko je u nama patnji,
kada zavijamo na mesec ili vas pogledamo u oči.

Zamisli samo, nastavio je dalje, i ja sam zamišljao, da,
kad bi svi počeli da govore, ta beskrajna
tuga za vrat bi nam pala, sve se na nas ruši,
samo bismo sedeli, a naš bi pas samo želeo da se druži,
da se izjada, šta ga tišti, zbog čega se oseća jadno,
šta ga boli, komšija zašto je blesav, zbog čega se razdražio
ponovo, da ga taj ćaknuti jazavičar ometa
da dobije reč, kesa za kupovinu zašto mu smeta,
kad spava, šta bi jeo, pio i na šta misli,
kad mu se neki čupavi komondor prijateljski približi,
zašto ne voli terijere, kuda ide svet današnji,
zašto mrzi miris muškatle što cveta u bašti...
i zamisli, govorio je i govorio dalje,
kad bi svaki pas poređao sve svoje nedaće,
šta bi bilo sa vama... kad bi ta mila i nerazumna domaća
životinja, kako je vi zovete, najbolji prijatelj čoveka,
i sama smatrala čoveka za svog najboljeg prijatelja.

Tako je pričao jedan pas u zoru, i katkad je lulu
zapalio, a ja sam ga samo slušao u čudu,
nelagodno i s nevericom, kao što vi mene slušate sad,
svejedno, samo sam sanjao, ovo je samo mutan san.

Sa mađarskog prevela: Jolanka Kovač