Priče sa Makropolja
IV. serija, 5. tok

Ištvan Besedeš
Čime se nastavlja tamo gore?

Usporio sam korake tek kada beduina više nigde nije bilo: strah od smrti je trajni oblik bitisanja, pomislih, za tren nadživljava trenutke, za dan godine, i stariji je od najstarije kornjače i drveta mamutovca. Čemu onda žurba, kada je ovaj put tako blještav, kada će se na njega jednog dana vratiti i moja senka, kada je beskrajan, kao što je daleka nada da će se iza sledeće brazde peska pojaviti zelenilo gaja, i da će na dnu dine zablistatii reka koji nosi telo mrtvog ljubavnika. Naravno, to zavisi i od toga, ako zavisi od ičeg, da li je to taj isti kontinent, ili bar subkontinent onog, na kojem su srasli ujedno milioni bujnih oaza, gde vodotokovi jure jedan ka drugom, gde se do žeđi pešači miljama, da bi se dospelo do soli, do solju izbrazdane slatine, do patuljaste senke na pustom tlu, s beskonačno dubokim bunarom ispod peska. Ono što nas čini, i tu i tamo, u istoj meri, odomaćenima, jedino je uzmicanje: najjednostavniji način izbegavanja smrti - nemoj da usporiš, nemoj da se zaustaviš, staza za mrtve i za žive jedna je ista, napreduj brzinom zamahnutog sečiva mača, da te ne bi sustigla, i da se ti ne bi sjurio u nju.

A šta ako ne naiđem na pravu reku? -pomislih, vukući noge po pesku, i u mojoj mašti već se pojavila bujica koja umnožava žrtve. Ona više nije nosila jednog glupog ljubavnika, već cele porodice, čitave narode strasnika. Iskoračila je na obalu za brodarima, samo je čobanice samoubice ostavila da vise na granama, kao zastave diplomatske misije staha, uginule ptice - čuvarke voćaka. A ovce u toru? Ne bi me čudilo, kako su bezazleno živele, kad bi tako i umrle. Kuda onda jurim, što ne uživam u zamamnim prizorima, u oslepljujućem plavetnilu neba što upija svekolike vode, što se ne bacim na ostrvlje kamiljih grba, koje su spremne da ispiju sve pljuskove ovoga sveta?

Tako sam se počeo uspinjati na sledeće brdo peska, još verujući da postoji to, što mi toli žeđ, ali kad sam se popeo na vrh dine i bacio pogled na sledeću dolinu, zaboravih da samo zbog toga ne pijem, što je ova oskudica trenutno moj sopstveni izbor, i osetih nečiji pogled na sebi. U vrelom pesku, izvaljen na bok, sličan suvoj amfori, sedeo je muškarac bez godina, i dovikivao, da li vidim, kako je jadan, i da ga smesta odnesem do sledeće oaze; mogu biti siguran da sa njim neću zalutati.

Pošto ovaj čudan svat beše bez ruku i nogu, i pošto je meni muka od bogalja, najrađe bih ga ostavio gde sam ga našao. Ali on je u sebi imao nešto kameno, zapravo nešto od džinovskog oblutka, pa posumnjah da je negde ispod peščanih stena pećina od siga, ogromna špilja! Možda baš otuda potiče okrnjena božanska posuda! Jer postoje stalagmiti i stalaktiti. To je prirodno. I jedni i drugi nastaju pomoću istog kapanja - iz nevidljivog vodopada stena. U paru. Tako je to i sa ljudima, neko je deo gornjeg, neko donjeg sveta, stremi u određenom smeru. Tom glatkom mesnatom obličju nije pak bilo moguće odrediti mesto, iako se jako približilo tlu: kao da je lebdeo između neba i zemlje. Zaustavio se na toj tački u svome padu. Kao da se zaglavio u nevidljivom levku peščanika. Ko ga podigne, i ponese, nije svestan da se i sam zadržava između dva sveta, da pomera vreme zatvoreno u meh. Moguće da sam ga već ranije izgubio, pa mi tok događaja došaptava, da ga ne bi trebalo poneti, odavno se već nalazi na mojim leđima, ta posuda za vodu, koju sam dobio od beduina, pretvorena u ovu grdobu, koja mi je značila spas.

- Vina je bilo u tom mehu, i ti si se dobro napio - dovikuje neki od mornara. Videh mu usnu duplju, i u njoj gnjili kutnjak. Ipak sam nastavio, i vratila se tišina, tačnije oko mene se stvorio njen mehur u prigušenom žagoru krčme.

- Osim što je bio bez udova, nije u sebi imao ništa naročito. Ne bi ga ni primetili u gornjem ili u donjem svetu. Ko zna, koliko takvih visi tamo gore, i koliko njih je potonulo u prašinu. Ali pošto je živeo baš tu, on je bio taj, koga su najviše uzimali u krilo, koga su najviše nosali tamo-amo, kao i ja što sam, pa je nastala priča o tim mučnim zagrljajima. Puka mesnata kap bez udova, dete koje čitava pokoljenja nisu smela da spuste, bezruko i beznogo džinovsko čedo, nakaza nalik na kvaku (na kapiji čega?), sa iznuđenim pohotljivim osmehom na izgladnelom licu, po kome se ne može utvrditi, da li je znak potčinjenosti ili poročnih sklonosti. Ali najstrašnije je zamisliti, čime se on nastavlja tamo gore.

U međuvremenu biće da su mi vilice ponovo utrnule, i u mojim ustima jedva vidljivo se pokretao jezik, a i glava mi se opet iščašila - pa i sto se ponovo napunio ispijenim čašama ruma - a ono za šta sam mislio da je jasan govor, nije bilo drugo do grozničavo mrmljanje.

- Sve dok sam ga nosio u krilu, a sunce je sijalo iz sve snage, u velikoj jari sam počeo da haluciniram (da nisam sanjao i samu pustinju?!), i osetih , kako mi bogalj dahće u lice. I čini to sve pohotnije.

- Vi ste atlete, i mladi... - jednako je uzdisao.

Već tada je trebalo da ga spustim.

< David Albahari: Ljut na brodare | David Albahari: Zimonvik II >