Ildiko Lovaš
Moje malo more

Tanko je lišće masline. I tvrdo, šiljasto. Pod takvim sam lišćem stajala. Pod gajenim maslinama, mislim. Onoliko koliko sam mogla da se prisetim svog oskudnog znanja o maslinama, maslina pod kojom sam ja stajala nije bila divlja. Da je bila kesten, mogla bih da kažem da sam gledala pred sebe pod tako pitomim kestenovim drvetom kao što sam i sama bila. Njene suve bobice jela sam sa sirom. Volim masni ukus maslinovih bobica u okolini svoga jezika, među mojim zubima, na mom nepcu. Ne mislim na one obezkoštičene, na podjednaku meru uzgojene - preudešene i ukiseljene koje prodaju u duguljastim staklenkama. Već na one sasušene, sitno smežurane, ovčijim brabonjcima slične, koje visoki Dalmatinci nehajno ubacuju pod svoje brkove, kako bi stvorili raspoloženje i prostor za bevandu. Stajala sma tamo, na jedva deset minuta od obale mora, a ipak veoma daleko. Na planinskom grebenu iznad moje glave žurio je voz Zagreb-Split. A ono što sam videla pred sobom, moje malo more, bilo je jedno parče Jadrana koje se muči sa svetlima Splita.

Na deset minuta odatle nije bio Split već Trogir, no njega nije bilo moguće videti. Zato sam i donela sa sobom jednu razglednicu - stadion i pedeset-šezdeset crvenih krovova između dve tvrđave, uobičajeni niz čamaca. Razglednica se maltene završava tamo gde ja stojim, na Kozjaku. O uljastim bobama sam na početku napisala da su nalik kozjim brabonjcima, no posle mi je palo na pamet da ja njih ne poznajem, već samo ovčije, koje vidim pred sobom - dakle, kada bih poželela da podelim kakvoću sasušene masline - to je ovčiji brabonjak.

Stojim na Kozjaku i tovim se ovčijim brabonjcima sličnim bobicama, dok se za to vreme nad mojom glavom jedan voz, premda sasvim na drugu stranu, ipak žuri ka mom malom moru koje vidim. Jer, ne može se znati kuda krivudaju putevi koji onamo vode. Uvek onamo gde žurimo. Ako je nizbrdica, tada do Splita neću ni stati. Mogla sam da pratim i šine, ali za to se trebalo pentrati na greben planine, a sa nečim takvim već godinama ne pokušavam, pušači ne treba da se veru. S druge strane - ako to još nisam rekla - ka mom mirnom moru odvlačili su me avioni: ako, dakle, krenem nizbrdo i pratim put aviona, dospeću do onih tvrdoglavo drhturavih svetala.

Ali, stvar me nije interesovala. Ja sam već toliko išla, pešačila ka raznim gradovima, da mi je dosadilo. Ono što sam želela da kažem o ovome to sam i rekla, izostavila sam možda samo to da na ostrvo po mogućstvu ne idem, pošto je otuda, ipak, teško krenuti. Potrebno je prethodno promišljati, planirati. Ili još kod kuće nabubati brodske linije, tako da ako se slučajno to i desi, onda da se spontano zna da jedan brod kreće ujutro u 5.00 časova. A imam li ja to običaj?

Pod drvetom sam stajala tek tako, verujem da sam i sam bila poput lišća masline - kopljevita, šiljasta, srebrnasto-zelena. Pošto sam umesto Igore Royal upravo tada počela da koristim Natea srebrnasto-plavu.

Ako se trebalo potruditi, već nije uspevalo.

Trudila sam se, jer nisam znala da su vanemotivne stvari one odlučujuće. Sa mojim emocijama nije bilo nikakvih problema. Pa ipak, stajala sam tamo pod drvetom poput kopljastog lista masline. Sa mesnato - vlažnim bobicama u skrovištvu. Ako me iscede, zavrnu, biću klizavo ulje. Potom ću iznova stajati tamo pod drvetom, poput njegovog lista: uzano, šiljato, bodljikavo.

Sunce je pritislo moje malo more.

Pokraj mene je koračao kućevlasnik - ovo maslinovo drvo kraj kojega stojim ovde je najstarije. Kapi bevande poigravale su na njegovim brkovima dok je punio bocu maslinovim uljem. Ja sam trebala da držim flašu, zato je i koračao kraj mene da bi me zamolio za to. Ne ume, jednostavno, nesposoban je da savlada ljubav koju oseća. Razumem li ga ja? Juče uveče bila sam u prilici da vidim devojku. Hmiknula sam, pošto je ona koju sam ja videla bila prava ajkula, raskidaće dušu ovom Dalmatincu lepoga glasa, lepih brkova - no, razumela sam, ja razumem sve ono što izvire iz ljubavi, ljudsko mi ne može biti strano. No dobro, treba da se popnem na sprat - zamolili su me da snesem nekoliko letnjih jabuka - gde su oni provodili dobrane delove noći i iz oka mi je potekla suza, pljuvačka mi se skupljala u ustima, tako uvek počinje povraćanje. Sve, ipak, ne razumem. Progutavši zvuke bljuvanja, klobučajući u pljuvački, skakutala sam dole po stepenicama, a užurbani vagoni i automobili iz Zagreba ka Splitu treperili su kroz moje suze poput fatamorgane na jutarnjem brdu. Kupatilo na spratu predstavljala je jedna kofa. Sve, dakle, ipak ne razumem. Ne s danima sve tegobniji miris potrošenog i u mokraću u kofi transformisanog vina. Duge nokte što skupljaju sitnu čipku iznad ruba kofe kako je ne bi slučajno dotakla, niti od dugog milovanja zamorenu ruku što cilja nešto malo pored kofe - to ne! Kada jedva dvadeset stepenika niže stoji ogromna maslina.

Žena mi je tutnula u ruke pun tanjir salate. Još nikada nisam sedela za tako iskričavim stolom. Srebrni prstenovi za salvete zatvorili su mi pogled u krug, nad stotinu godina štirkanim i u svojoj belini okamenjenim šlingovanim stolnjakom balansirala sam sa tanjirom, a miris maslinovog ulja zario se u ruzmarinom natrljani ovčiji but.

Moje malo more plavilo se kroz prozor.

"Odande su nas gađali preko celog dana. I nijedan rođak iz Beograda nije me nazvao telefonom. Zato posle ni ja njih nisam zvala c 99." - prekrstila je svoje tanušne ruke. Poput polipa-samoubice. Ono što dohvati upliće u sebe, povlači sa sobom. Njena tanka usta i grebenasti nos zadrhtali su u vazduhu: "Valjda niste gladni?" - upitala je.

Nakon predavanja sreli smo se sa drugim brkatim Dalmatincem, čekao nas je ispred pozorišta - ne žurimo nazad na Kozjak, ne žurimo, jer njegov prijatelj tako davno nije izišao sa njegovom ljubavlju. Razgledajmo grad, ako nemamo ništa protiv šetajmo po Rivi. Obalnu kapiju palate penzionisanog cara vratar na kapiji otključao je zarad nas. Recimo vratar.

I ovaj pedantni dobri drugar sa zaobljeno manikiranim noktima, te i sa štucovanim brkovima nesrećni muškarac, takođe je vratar. Možda bih mogla da mu kažem da pripazi na kofu, da čuva ljubav, miris letnjih jabuka.

Kad smo se ispeli na brdo sve je bilo tiho. U najmanju ruku svi smo se pravili kao da je tako. Ispraznila sam pepeljaru, oprala sam dve tamo ostavljene čaše, tanjir, prekrila sam ogroman, gotovo prazan vrč za vino, a potom sam se izvukla pod maslinu: posmatrala sam moje malo more. Popušila sam jednu-dve cigarete, potapšala lišće masline kao da tapšem svoja leđa tamo gde nikako ne mogu da ih dohvatim, a gde me najviše boli. Trudila sam se da blenem u nekom opuštenom telesnom stavu. Uspelo je u onoj meri u kojoj može da uspe bilo šta što se radi sa trudom: nikako. Moje malo more ulilo se u moje oko, tamo je slankasto štipalo noć.

Dobro sam se osećala na Kozjaku, severno od Splita, na deset minuta od nevidljivog Trogira, na mestu filovanom maslinama. Čak sam i sanjala, što retko imam običaj, te zato to i ne beležim, izuzev košmara. Ovo nije bio košmar, sanjala sam jabuke i šljunak, pa sam i zaboravila na šta je otišla moja prva jutarnja kafa; šljunak i jabuke, na šta je spremna jedna kofa puna pišaćke - mislim da sam toliko razmišljala o svemu.

Pod masline Kozjaka stigli smo sa svetlima Senja. Meni su se ona svetla već činila poznatim, ali ja sam ih zapamtila najverovatnije zbog Krleže, ako sam ih uopšte i zapamtila. Zastavši u Senju, videla sam 1779. godine sagrađenu kapiju: Finis Josephiane, pisalo je na njoj i premda teško, imena gradova bila su čitljiva. Sećam se Kapošvara, no moguće je da je bio i Šopron, nisam imala pri sebi papir i olovku, a nazad pak ko bi i imao volju da ide i da zapiše imena nekoliko gradova i stepen geografske širine, kuda bi trebao da se usmeri onaj ko tamo želi da stigne. Ja uvek idem na mišiće, krećem iz osećaja.

Jednom sam vozila po takvoj mećavi, da sam se na deonici puta od nekih pedeset minuta zadržala dva i po sata. Tada sam, dok je sneg neprozirno padao po vetrobranu, shvatila kako izgleda obesloviti se, zamantati se u put, biti otrgnut potpuno promašivši put, u prijatnoj omami pogrešiti put od kojeg se ne može videti ni delić. Tokom 150 minuta postojali smo samo ništavilo i ja, sa pola kutije cigareta, sa brzinomerom koji se vukao negde oko dvadeset. Ne znam koliko bi mi tada pomogao ma kakav stepen geografske širine. Put je umesto tri i po trajao sedam časova, premda na Alfeldu više nije padao sneg, već kiša koja se smesta ledila po putu. Pa, poljubila sam auto što me je dovezao do kuće, u garaži sam prislanjala svoje usne na njegov krov koji se cedio od kiše i snega. I ja sam, kao i svako ko uspe da prebrodi neku glupost koju je pak morao da učini (bez ikakve pretenzije, jednostavno, samo da učini), pomislila - popiću kafu i dok se u zoru svijajuća soba bude grejala, noge ću priljubiti uz hladni, hrapavi čaršav - to sam, naime, volela više od svega. Nije bilo ni struje ni gasa. Zato se, valjda, tako živo sećam dodira čaršava.

I zato se nisam vratila da ispišem imena gradova i stepene geografske širine na kapiju, na kapiju imperije. Tamo, u Senju, završio se, naime, putni pravac koji povezuje grad sa severnim delom imperije. Samo je to cilj ako treba ići, ako se može ići. "Jednog jutra u decembru 1952. godine, kada sam u nešto udaljenijoj zgradi uprave podučavao policajke, M. S. je kao bez duše doneo vest: Prozvali su te još jutros! Ideš kući (...) U upravi su mi rekli da ću zaista ići kući, ali da ukoliko želim, mogu sačekati dok mi ne stigne veštačka vilica."

Na ovo nisam mislila u Senju već u Crikvenici, smesta pri dolasku, nekoliko dana pre no što sam mogla da stanem pod maslinu. Jer, znala sam da ću na putu moći da vidim i Goli Otok, oko kojeg se raspredaju priče, ne zastakuju ni minuta, huču poput bure: tamo nema ni kuće ni čoveka. Dobro, o ovome sam htela da kažem samo ovoliko, ništa više ni o izrešetanim kućama, izgorelim krovovima, zidovima sa tragovima metaka - bio je rat na obali Jadranskog mora, no sada ga već nema.

I brkati Dalmatinac negovanih noktiju jedino u svom srcu nosi uspomenu na godine tuge, onda kada je zarađivao novac u Beču, dok mu se žena u međuvremenu preselila na suprotnu obalu, kod jednog i od njega negovanijeg Italijana. "A mnogo sam se trudio" - rekao je nakon pozorišta, onda kada je pokazao čak i Rivu i kada sedosmo na jedno pivo - "Trudio sam se tokom dvadeset i tri godine, prilagođavao sam se."

Ono za šta se trebalo truditi već je propalo - na to sam mislila u Crikvenici, na obali mora, trudeći se pritom da naučim da bacam kamenčiće tako da rikošetiraju po vodi. Trebalo je žuriti jer su me čekali na večeru, te pobacah moje pljosnato kamenje. Noću sam se probudila na to da će se nešto veoma važno dogoditi sa mnom na Kozjaku, kuda ujutro krećemo.

Ujutro sam rekla da sam sanjala sa V. W., zacelo zbog kamenica bacanih na obali, a i zbog toga što mu je nadimak bio Koza, a valjda i zbog putnog pravca - plašim se od prizora izrešetanih kuća, pada mi na pamet da u meni ne bi bilo toliko snage da pišem dok mi avioni lete nad glavom, ("Juče, 18. avgusta 1940. pet nemačkih lovačkih aviona preletelo je toliko nisko iznad Monks Hausa, da su očešali drvo pored ulaza. No ja danas još živim i pošto imam jedan suvišan sat - jer pišem roman, a nakon dvanaest ne umem da pišem - nastavljam ovu opuštenu priču."), mada bih to smatrala dostojnim, pošto je živeti ipak mnogo bolje nego napisati bilo šta i ...

Ono što osećam je uglavnom u redu, pa ipak, zbog čega je u meni prisutan trud? Ispljunula sam nekoliko semenki, sir je počeo da mi se topi u ruci, moje malo more bilo je mirno poput penzionisanog cara. Njemu je ono činilo dobro, svojim podagričnim leđima on je mogao da se razbaškari po belim oblucima, da onjuši njegov mrmor. Ja sam svoja bolna leđa oslonila o maslinovo drvo i gledala, gledala onamo gde sam naslućivala da je moje malo more, kada se zaljubljeni muškarac pojavio na stepenicama sa kofom u ruci. Ovu ljubav sam - videvši njegov užagreli trud kojim je balansirao na stepenicama, kako bi iz sopstvenog i tela njegove ljubavi izišavšu materiju hitnuo pod neko maslinovo drvo - mogla smatrati čak i plemenitom. Ali nisam. Pljuvačka je počela da mi se gomila, u očima suze, a u grlu su pak progutane masline uljevito nastojale da se povrate.

Zbog oblaka više nisam mogla da naslutim ni moje malo more, nije naišao ni avion, a i voz je odjezdio ka Zagrebu, pa zašto bih ja i dalje tamo stajala?

Narednog dana tamo je ostalo moje malo more, južno od Kozjaka, od maslinovog drveta pravo napred.

Juče sam se probudila na to da je tamo na kraju naše ulice bilo moje malo more, tamo smo žurili po avgustovskoj vrućini, što je, ipak, velika budalaština. No na stopalima sam još uvek osećala kamenčiće, u nosu miris ružičastih plastičnih sandala, a u ruci dve jabuke.

U nama nije bilo nikakvog trudbeništva, trošili smo dane letnjeg raspusta. Stavljale smo kamenčiće u naše plastične sandale, u njima smo koračale sitno, kao da smo na visokim potpeticama, pod bluzu smo stavljale dve letnje jabuke: idemo na plažu, na travnatu obalu našeg malog mora - momci, dolazite?

"Ovaj ludak mi je izgrizao levu sisu dok sam išla da pišam u kukuruz!" - i pokazala je u krug izgriženu letnju jabuku. Svak je zanemevši gledao naše malo more, zgrožen usled rečenicom prouzrokovane slatke jeze. Godinama smo verovali da ju je prouzrokovalo naše malo more. I trudili smo se, onoliko često koliko se samo moglo putovali smo na obale Jadranskog mora.

Ali, nije bila tamo.

Prevod: Predrag Popović