Kako sam došao do Hajdegerovih sabranih dela
Zoltan Danji

Poznavao sam jednog momka iz Vršca, jednog tipa rumunske nacionalnosti, koji je, mesečnom redovitošću, išao u Peštu. Njegov omiljeni način za provođenje vremena predstavljala je poseta po naftalinu mirišućim antikvarnicama duž Andrašijevog puta i Muzejskog bulevara, uz grozničavo pretraživanje celokupnog fonda knjiga na stranim jezicima. U sebi je, naime, još pre dvadeset godina bio odlučio da će - grmelo-sevalo - pribaviti sebi Hajdegerova sabrana dela u redakciji Maksa Nimejera, odnosno da će nabaviti svaki svezak iz edicije koja sadrži devetnaest debelih tomova. Od tada je strastveno delao na tom planu. Taj projekat je za njega bio značajniji od sveg drugog, njega je držao za opus magnum sopstvenog života.

Momak se zvao Mirčea Budmil i kada sam se upoznao sa njim, u dimom cigareta ispunjenom kupeu ekspresa Beograd-Budimpešta, već je imao šesnaest od ukupno devetnaest tomova. Nakon što je saznao da sam i ja čovek koji se bavi knjigama, izređao mi je koji mu tomovi nedostaju i dodao: obavezno da mu javim, da ga pozovem u ma koje doba dana (dao mi je tada i broj mobilnog telefona) ukoliko budem raspolagao ma kojim od njih, ili ukoliko pak budem imao saznanja o tome da su tom ili dva dostupni, jer on će im biti kupac, a po ceni koja će biti postignuta dogovorno. Pukim slučajem imao sam jednu knjigu iz edicije - Phenomenologie und Theologie - što mu, međutim, iz poslovne predostrožnosti tada još nisam saopštio. Uveravao sam ga, međutim, da ću mu, ukoliko se susretnem sa ma kojim od odnosnih svezaka, to bezuslovno javiti. On je na to sa zadovoljstvom iz unutrašnjeg džepa izvadio jedan cigarilos i zavalivši se u išarano sedište kupea dostojanstveno pripalio. Posle toga dalje već nismo ni pričali, odnosno razmenili smo još par beznačajnih reči (između ostalog i o tome zbog čega mi je, kao gusarskom kapetanu, povezano desno oko).

Rastali smo se jedan od drugog po dolasku na Zapadni kolodvor. Mislim da je on na nišan uzeo antikvarnice, a ja sam pak tramvajem pošao na ostrvo Margit, gde je na dogovorenom mestu - na onoj strani ostrva koja gleda na Peštu, na prostoru između treće i četvrte klupe - na mene čekala mušterija u crnom balon-mantilu, jedan sentandrejski kolekcionar knjiga, kojem sam doneo nekoliko rariteta (npr. jedan tom prvog izdanja knjige "Na Drini ćuprija" i još štošta takvog. Ovde napominjem da se u tim vremenima pod embargom moglo srazmerno dobro živeti od knjižnih rariteta, pošto kolekcionari, kao što znamo, uvek darežljivo nagrađuju za one spram njih učinjene napore). Potom sam noć prespavao u Budimu, kod jednog starog drugara iz Bačke. Samo što zapravo uopšte nisam ni spavao - do zore smo obilazili krčme po krivudavim, kaldrmisanim budimskim ulicama i u svakoj smo niz grlo odgrgotali po pivo ili dva, a u međuvremenu smo se pak svugde dobro ispričali sa na sever doseljenim sinovima raspadnute države, sa momcima iz bivše Juge, koji su po budimskim krčmama bili istinski omiljeni stalni gosti (prevashodno, mislim, zahvaljujući svojoj pojačanoj volji za životom, kojom su uspeli da malo razdrmaju monotoni život senilnog mađarskog društva, koji je dosadio čak i muvama u onim gvozdenom zavesom zastrtim decenijama).

No šta ja zapravo želim da ispričam. Pa, nekako godinu i po dana nakon upoznavanja sa Mirčeom Budmilom, dobra sreća me je spojila sa jednim sasvim izuzetnim naručiocem. Dotični je bio jedan od najbogatijih Srba - novobogataša, jedan kragujevački diler, koji je svoju karijeru otpočeo kao školski poslužitelj. U vremenu menjanja novca na crno, škola se potvrdila ko izvrsna baza: profesori su, čim bi dobili platu, smesta išli k njemu, dole na portirnicu, da im on po aktuelnom kursu sa svetskog tržišta iste pretvori u dolare, marke i tome slično. Za dve-tri godine tip se toliko obogatio, da je u Kragujevcu najpre otvorio jednu auto-praonicu, nedugo potom pak i jednu trgovinu mešovitom robom sa zapada (koja je u to vreme bila jedino mesto u kraju gde su se mogle kupiti originalne švajcarske mlečne čokolade i nemački sapun), a potom je redom u većim gradovima centralne Srbije otvorio sale za bilijar. Sa stanovišta priče ovo, naravno, nije važno, već je važno to što je dotični, sasvim uzgredno, bio zaneseni Hajdegerov obožavalac. I to toliko zanesen da je nakon opsežne potrage i po cenu još opsežnijeg broja originalnih nemačkih banknota, uspeo da od jednog Hajdegerovog potomka iz Tibingena pribavi čak i rukopis velikog filozofa (taj rukopis je inače bio obično pisamce od tri retka, koje je u debelom, pozlaćenom ramu, visilo na zasvođenom zidu prostrane dilerove dnevne sobe, a mislim da tamo - ukoliko ga nisam ukrao - visi još i danas.

Jednom rečju: naišao sam na ozbiljnog naručioca. U ovoj sam stvari nanjušio svoj najvažniji biznis u karijeri.

Mirčeu Budmila sam pozvao sa obrazloženjem da želim da ga potražim zato što bih imao za njega jednu ponudu o kojoj bi trebalo porazmisliti, jednog u retkosti spadajućeg Hajdegera, jedan dedikovani primerak knjige pesama, izuzetan, u gotovo neoštećenom stanju. To, naravno, nije bila istina, no nadao sam se da će - kao povod za susret - upaliti. Mirčea Budmil je najpre odgovorio da mi se veoma mnogo zahvaljuje na ponudi, to što sam mu javio je veoma ljubazno s moje strane, ali on se, avaj, nečim takvim ne zanima, njemu je za srce prirasla jedino Nimejerova edicija, a nju je već gotovo - izuzev jednog toma - u celosti prikupio. Upitao sam ga koji bi to nedostajući tom bio. Jedan kasnije izdati tom eseja, Phenomenologie und Theologie - odgovorio je. Fenomenalno - rekoh mu - pošto ću njega moći da nabavim za male pare, jer sam ga onomad video na kuhinjskom kredencu moje tetke. Njegov glas je na ovo postao nešto uzrujaniji, te je upitao da li je tom sa zaštitinim omotom, ili je pak bez njega. Ne sećam se tačno, no čini mi se da je sa omotom - odgovorih. Kupujem - reče on - a glas mu blago zadrhta. Sutra će doći kod mene po njega, gde bismo se i kada mogli sastati? A, to neće valjati - odgovorih - ja tek krajem nedelje mogu da odem do moje tetke, ona je do subote, naime, u Temišvaru kod jetrve. Smesta da ga pozovem kada budem imao tom! - dreknuo je. To sam mu drage volje obećao i zarad sigurnosti zatražio sam njegovu vršačku adresu, kako bih mogao da doprem do njega putem pošte, a eventualno i lično, ako se takva prilika ukaže.

Nakon telefonskog razgovora nasuo sam sebi čašu viskija, a potom sam sa police skinuo Phenomenologie und Theologie. Malo sam obrisao prašinu s nje.

| Aleksandar Šaranac: Oni poput Vitgenštajna i Rasela >