Priče sa Makropolja 10/6

Boško Krstić
Kao plodova voda

Cobor Mihalji: Zemlja će nam presuditi

Roman je osećao da se njegov drugi boravak u Šapati bliži kraju. Želeo je da upije, da upamti slike grada koji se tako surovo poigrao sa njegovim životom. Ili su se možda građani poigrali sa sudbinom grada? Na pokretnom stalku u  staretinarnicii prevrtao je šarene razglednice. Kao da mu je neko vadio te slike iz glave i sećanja i vlažne, iz moždane tečnosti kao razvijača, tu postavljao da se suše. Život se okretao pred njim pokretan elektromotorom s oštećenim ležajevima, skalamerija se za čas zaustavljala, čas ubrzavala, tresla, a onda ponavljala svoj nepravilni  ritam kao da pokušava da se uskladi s navalom misli u njegovoj glavi.

Na fasadama su se jedva prepoznavale stare šare pokrivene iskidanom žičanom mrežom da zaštite prolaznike od ukrasa koji su se krunili, padali i razbijali po pločniku. Na ruševinama starih zgrada nicao je bagrem i pokušavao da zaleči ranjena mesta. Visoko na jednoj terasi  Roman ugleda poveće stablo. Da li ga je neko tu zasadio, ili je ptica semenku iz kljuna ispustila u neku prašinom ispunjenu pukotinu, ili vetar podigao suvu bagremovu mahunu sa semenkama i bacio je na visoku zgradu? Taj bagrem na krovu višespratnice kao da je Šapati predskazivao sudbinu gradova koje vetrovi zatrpaju peskom, a na bezobličnim humkama starih zgrada niče divlje rastinje kao jedini znaci prošlih godina i zatrtih života.

Roman zastade pred zatvorenom ribarnicom. U njoj je tandrkao stari uređaj za hlađenje. Sve je okolo teško zaudaralo na ribu, smrad se uvukao u koru drveća, u prljavštinu na pločniku, u malter na fasadama, izbijao iz prepunjene kante za otpatke. U ribarnici je bilo mračno, svetlo je izbijalo samo iz staklenog bazena punog krupnih šarana koji su se u gustoj sluzavoj vodi gurali, odvaljivali jedan drugom krljušti i  pokušavali da se domognu površine. Ubrzanim zevanjem grabili su vodu i kroz  škrge   usisavali nešto kiseonika da prežive. Domaćice će ujutro birati samo žive ribe i tražiti od smrdljive prodavačice da ih tu pred njima ubije udarcem teškim batom po glavi, a one razmaženije da ribu i raspori, izvadi utrobu i, dok se riblji refleksi još nisu ni smirili, spakuje u najlon kese. Za zadovoljstvom će još do kuće osećati kako se mrtve ribe trzaju u torbi. Ribe nisu imale svesti o tome šta je bolje: preživeti do jutra i biti prodat, što je značilo siguran kraj, ili provesti još jedan dan u bazenu prepunom krljušti, sluzi i mrtvih riba koje su plutale po ionako tesnoj površini i živima zauzimale to malo prostora. Mrtve ribe prodavačica će ujutro pokupiti mrežom i jeftinije prodavati siromasima. 

Pred staklenim bazenom, na ispucalim keramičkim pločicama, praćakao se veliki šaran. Ko zna kako mu je uspelo da se snažnim repom odgurne o splav mrtvih riba i iskoči iz nekuvane žive čorbe u bazenu i nađe na slobodi. A šta je dobio? Sada je vazduha za kojim je do pre neki trenutak tako nagonski grabio bilo previše, ali šaran bez pluća taj vazduh nije mogao udahnuti. Škrge su mu uzalud treptale na suvom. Tek je počinjala duga noć u kojoj će mu se sušiti koža, otpadati krljušti u samrtnoj borbi i u njemu narastati nagon da se vrati u bazen sa smrdljivom gustom vodom, onaj isti koji ga je početkom noći nagonio da iskoči iz bazena. Mučio se, a da je mogao sanjao bi neku veliku vodu punu svežih algi nabujalih od sunca, oblake mušica nad vodom, meke plićake i trave u koje će položiti ikru.

Roman je stajao pred zaključanim vratima, a šaran se praćakao iza stakla takoreći pred njegovim nogama. Ali nije bio siguran šta bi s njim čak i da je prodavnica bila otvorena: da li bi ga vratio u vodu ili prepustio sudbini. 

Po kućama su ljudi uspavljivali decu, mislili na trenutak kada će leći u postelju, peći su se polako hladile, dim iz dimnjaka u smireno veče lebdeo nad krovovima i mešao mirise drveta, mokrog granja, lošeg uglja, pilotine, starih krpa, životinjskih kostiju, nafte i korišćenog mašinskog ulja. Taj zagušljivi oblak je padao na ulice i obavijao grad kao plodova voda.