Milovan Miković
Neriješen slučaj nepoznatog Baloga

1.

Uvažena konteso,

sve je konačno potvrđeno, poruka je napokon stigla i dešifrirana je. Od sinoć, kada sam (kao i svake večeri) otvorio konzervu, raspolažem neoborivim dokazom o postojanju Tvoje Duše! Oprezno razdvojivši tjelašca dvije sardine, hrptom slijepljene - ostao sam bez daha! Bože, što bih dao da smo bili skupa u tom času ispunjenom veličanstvenim uzbuđenjem u oku, u srcu, pod noktom, pod nogom. Godinama smo se uzalud nadali naklonosti sudbine, podređeni uvjetima koji nas pritišću, cijelog života prepušteni neizvjesnosti, nesigurnosti, stihiji. I sve što smo proživljavali oduvijek je izvan naše moći, u rukama drugih. Strepeći od promjene i prenositelja važnih, sudbinskih poruka, zazirali smo i od običnog pismonoše. Makar nitko nije mogao znati tko će od nas, kada, i od koga dobiti tu najvažniju poruku, od sinoć mogu reći - ja sam spoznao cjelinu i sagledao značaj igre što smo je tako davno započeli, gdjekad mi se činilo zaboravljajući njen pravi povod, smisao i značenje.

2.

Što sam, zapravo, vidio? Ništa posebice - i sve! Da sam na cijeli događaj gledao očima obnevidjelim od svakodnevice, ništa ne bih vidio, a ipak vidio sam sve ono za čim smo godinama žudjeli, i, nitko osim mene, vjeruj mi, neće biti u stanju uočiti onaj fini, plemeniti, trag Tvoje Duše, njenu jedva prepoznatljivu sjenu, simetrično utisnutu u nježna leđa dražesnih sardina (ulovljenih negdje na našem Jadranu, zrakom mučki usmrćenih i za jelo pripravljenih), naprosto zato što osim mene nitko nije ovladao potrebnom osjetljivošću niti ima uvježbane oči da razabere njenu nevidljivu a neuništivu mrežu, ma bila i između srebrnastih nauljenih krljušti.

Upariše se u tom času uzbuđenje i ludost, navališe na mene, čudo živu glavu iznesoh. Jedva sam se suzdržavao da ne uzviknem, onako kako se to nekada činilo u onom ljutom kamenjaru iz kojeg su davno moji pređi pošli, ako bi ih sustigla nužda objavljivanja kakve važnije spoznaje, niti sam lupio šakom o stol, za čudo ni oči mi ne bijahu prigodno iskolačene i zakrvavljene.

Žena i kćerka su se upustile u detaljan pretres iskušenja kojima je zbog naravi svoje najnovije ljubavne veze bila izložena profesorica S. Č. pojačavajući zapažanja sofisticiranim koreografskim šutnjama, ispunjavajući ih hrskanjem tosta premazanog margarinom i srkanjem crnog indijskog čaja razblaženog mlijekom.

Njihovim stankama, mila moja konteso, pridajem značaj binarne opozicije budući da sam zarana spoznao kako potreba za govorenjem niče istodobno kada i za šutnjom, pa sila jednog od alternativnih članova neminovno potiskuje drugi.

Ove mijene uspostavljaju sustav iz kojeg se razvila neka vrst opuštene i samo vama ženama svojstvene "ženske demokracije" što vam dozvoljava vođenje razgovora u željenom, očekivanom, projiciranom pravcu, te da se, ako i uslijedi stanka, nastavi u bilo kojem drugom pravcu, ukaže li se kakav zgodan schlagwort, ili naprosto okonča, pri čemu onima koji se zateknu u trenutku udaljenja od ishodišta prijeti opasnost da budu uočeni i mimo svoje volje usisani u neizvjestan ishod što ga sa sobom nosi produžetak govorenja i mogućnost beskrajnog opisivanja.

I baš kad mi se učinilo da je moj položaj gotovo neodrživ - jer me je navala osjećanja odveć isturila i otkrila, zbog čega ću se, načinim li bilo kakav pokret neminovno survati u vrtlog i nesaglediv ponor (baš te konkretne stanke koja je između njih dvije uspostavljena) produbljivan zvučnim monadama zuba ženskih vilica dok načinju pravilno ispečen kruh dotičući prvo ravnomjerno razmazan sloj biljnog margarina obogaćenog vitaminima, zalivenog čajem i mlijekom - oglasi se spasonosna zvonjava telefona. S druge strane žice, ona kojoj još nikada nisam rekao ono što jeste, s novijim prilozima za izučavanje života i djela profesorice S. Č. a iz njih se nedvojbeno i kristalno jasno moglo zaključiti da ona, mada na pragu nove veze, još nije prekinula sa pomoćnikom ravnatelja ustanove kojem je (što je opće poznato) do jučer bila nadređena.

3.

Najdraža moja konteso, siguran sam da Ti je jasno zbog čega toliko ulazim u pojedinosti glede profesorice S. Č. Sjećaš se, dakako, jedva smo spriječili uključivanje te ljevakinje u M. A. jer smo oboje slutili da nije pogodna osoba na koju bi se moglo računati u pomlađivanju i omasovljivanju našeg pokreta, usprkos njenih kvaliteta i svih preporuka utjecajnih i uglednih ljudi. No, sada nitko više nije važan, pogotovu Tebi i meni, jer smo otkrivanjem dugo tražene jedine poruke, najzad ispunili zajedničku misiju. Uvjeravam Te, proveo sam sve nužne sigurnosne mjere da bismo se sačuvali od zla koje sa svih strana steže. Istina, nije išlo glatko, a kako se ljudske slabosti i omaške nikada, nigdje i ničim ne mogu pravdati, dužan sam Ti priznati, za stolom sam načinio gotovo fatalnu pogrješku.

Da bih odvratio pažnju žene i kćerke od dragocjene posude i njenog povijesnog sadržaja, odgurnuo sam je, zahvaćen neopisivim uzbuđenjem dok mi je srce mahnitalo tuklo, vičući kako nisam gladan te da mi je muka što sam godinama prinuđen svake večeri gutati isto riblje govno iz konzerve.

O, da si mogla vidjeti njihova lica i čuti tajac koji je zavladao! Njihova lica obavijena šutnjom! U iščekivanju! Moje riječi izgovorene nenadano i goropadno, u grozničavoj razdraženosti, izletjele su pod navalom uzavrelih osjećanja i misli, i za malo nisu ugrozile operaciju što je tijekom svih ovih godina brižno planiramo i provodimo. Na trenutak moja supruga je prestala mazati margarin (obogaćen vitaminima A, E i F, te profesoricu S. Č.) na svoj uvijek jednako ispečen kruh. Nakon tolikih godina zajedničkog života učinilo mi se da me iz dubine svog tihog prezira, promatra s neskrivenim iznenađenjem. Dapače, s izvjesnom radoznalošću.

Unatoč tomu što sam je zbunio, sjedeći pred njom, odjednom sam počeo zapadati u nemoć i iskušenje da joj sve priznam. Naša dugogodišnja veza, uspješno skrivana pred svijetom, umalo je objelodanjena. No, u taj čas spasonosno je zazvonio telefon i s druge strane žice ponovo se oglasila (po tko zna koji put toga dana?) blaga žena koja mi je rodila ženu.

Iskoristio sam ovu bogomdanu priliku i šmugnuo u svoju sobu, usput (uvjeren sam, neprimjetno!) zgrabivši konzervu. Pretpostavljam, jasno Ti je kako sam zatim postupio. Krunski dokaz dospio je u najsigurnije skrovište, za koje znamo samo nas dvoje, ukopao sam ga u saksiju s fikusom i proveo najljepšu noć u životu. Na dva metra od mog uzglavlja, u sigurnosti što ju pruža zemlja, pohranjen je neoborivi dokaz o postojanju Tvoje duše koji će zauvijek raspršiti sumnje svih Nevjernih Toma.

Jutro sam dočekao s izvjesnim nestrpljenjem, cijelu noć buljeći, kroz okno puno ravničarskog neba, u onih nekoliko zvijezda dalekih kao da ih gotovo nema. U njihovoj jasnoći naslutih još jednu potvrdu da je sve što je iščezlo, zauvijek potopljeno i zaboravljeno. Svane kao veliki, žuti ocean mulja. Kao pustoš koja opaja. U njoj sve nestaje. Ležeći odjeven na krevetu odjednom osjetih svu trošnost kuće u kojoj sam proveo gotovo cijeli život. I da se zrak zasićuje prašinom, a soba ispunjava mirisom drvenarije u raspadanju. Pred moje oči omamljene mrakom dolazile su stvari. Gledam u bijelu zemljanu peć, vidim na njoj svaku, ma i najmanju pukotinu, potom ruku koja u crno grotlo ložišta ubacuje kukurzovinu, čutke, režu, trulo granje, prepoznatljive dijelove potrvena pokućstva, i gledam kako sve nestaje u plamenu.

Ustajem i po prvi put tijekom radna vijeka polazim na posao ranije da bih Ti usput iz parka odaslao poruku, mada znam da je izlišna jer sam uvjeren da si sinoć, točno u 19 sati i 46 minuta, osjetila onaj strahovit potres i samo nama znano ushićenje, što je uslijedilo nakon otvaranja konzerve i provaljivanja dosjetke lukavo skrivene misterije, do koje osim nas nitko nikada ne bi prodro, ali za nas dvoje ona je sada već gotovo razriješena.

Zapažaš, pretpostavljam da se i podatak o vremenu uklapa: Zbir prva dva broja 1+9 odgovara zbiru druga dva broja 4+6 = 10. Deset je broj našeg ispunjenja! Dakle, stvarno se dogodilo kako je rečeno i time je označen početak nove ere, ali naša misija još nije okončana, preostaje da prvo sebi a onda i čovječanstvu obznanimo postojanje zaboravljene misterije i ostavimo im nešto vremena za prilagođavanje novonastalim okolnostima, ili da budem sasvim jasan onima - koji će biti u stanju da se sa njom suoče (izvlačeći je iz sjećanja) i podnesu silinu šoka što će uslijediti. Ali nas se to ne tiče. Naš dio misije je okončan. A ono što će se od sada događati - pa, neka se dogodi!

4.

Trebam li reći koliko Te volim? Može li se to, uopće, izreći? Sada već žalim što nisam upoznao ljude kojima si još djevojkom umjela izmamiti osmjeh, zasjeniti ih i zavesti, bacivši ih u neopisive muke zbog toga što su te poželjeli, a nikada te nisu posjedovali. Nisu mogli ni naslutiti da smo se nas dvoje zaputili onamo gdje oni nikada neće stići, budući da ni ne znaju za postojanje dna vremena. Oni ni ne slute da mi onamo silazimo, zaboravili su na nas, iako smo svi zajedno (i ne znajući se!) načinili prve korake po ovoj nesretnoj zemlji koja će se, preko noći opet (po tko zna koji put!) natopiti krvlju. Bože, zašto se nas dvoje nismo upoznali dok smo bili djeca? Ipak, nemoj misliti da žalim za nečim, ili da ti zbog nečega prebacujem što smo svako na svoj način istraživali skrivenu stranu stvari. Ne, ni slučajno. Bila si već zrela, pomalo umorna žena od lutanja po hladnom nebu iznad nas u koje od biblijskih vremena dižu pogled samo od samoće i lošeg pića zatupljeni pastiri. I čim sam te ugledao onako umornu od silnih sati, dana i godina lutanja u hipu sam shvatio da sam konačno sreo najljepšu i najuzbudljiviju ženu u svom životu. Odmah sam uočio ono što su toliki vidjeli, a nisu razumjeli - da je tvoja ljepota tajanstvena i neuhvatljiva. Nedostižna umijeću slikara, pjesnika i pisaca. I od tog mi saznanja bi lakše, a srce mi se ispuni zauvijek, mirom i blaženstvom, dok su se pred mojim očima poigravali nabori tvoje vilinske haljine ispod koje su skrivene tolike radosti, vječna bezbrižnost i sreća. Taj susret omogućio mi je da se lišim patnje, po prvi put izgubim interes za sebe i poletim ponesen tvojom ljepotom i dobrotom. Da se konačno izgubim u bezbrižnoj, dugo očekivanoj i zasluženoj ljubavi. Da, konačno sam dospio do objašnjenja svijeta. Bog koji me je svako jutro budio iz sna podižući me izgubljenog iz dubine stare bačke krvi, njegovo novorođenče na slami okruženo disanjem volova i magaradi, potmuli zvuk daleke grmljavine, zastave, gradovi, palače, rzanje uznemirenih konja bez konjanika, vrelina sunca u tjemenu, ratni pohodi, krv, raščerečena trupla na bojnom polju, beskrajna kiša, mokra divljač u šikari, sivilo sumraka iz kojeg se ne može roditi novi dan rasprostrto dnom nekadašnjeg Panonskog mora, bjesomučni pir noćnih sjena s mojom trajno neizlječivom melankolijom od koje se ni na koji način nisam mogao osloboditi, odjednom su nestali kao rukom odneseni, kao da su se preplašeni pred tvojom ljepotom i ljubavlju zauvijek skrili u kakav crvljiv i šupalj panj.

5.

Na ovom mjestu neobična poruka bila je prekinuta. Lijep, mada ne baš lako čitljiv rukopis, čovjeka koji je zbog nečega bio u hitnji i grozničav, zauvijek se zaustavio. Zašto, pitao si se čitajući pismo po tko zna koji put. Komu je ono upućeno? Tko je uvažena kontesa? Da li ona uopće postoji i tko zapravo šalje pismo? Luđak? Netko tko zna što radi? Šaljivdžija? Zar je ovaj čovjek, koji je prema vlastitu navodu pripadnik nekakva pokreta M. A. zajedno s izvjesnom kontesom, doista, godinama svaku večer otvarao konzervu da bi između leđa nauljenih sardina tražio dokaz o postojanju njezine duše? Kakve su to bedastoće, može li se tako što zamisliti i dogoditi, ili je, doista, riječ o nekakvoj organizaciji i njenoj šifri, zbog čega će se u istragu uključiti i oni iz Državne sigurnosti. Odakle ćeš započeti istragu? Ne možeš samo sjediti i čekati na izvještaj o uzrocima smrti. Infarkt? Šlag? Trovanje? Ubojstvo? Ne, nije bilo uočljivih tragova nasilja. Čovjek pronađen u parku, iza jednog povećeg žbuna, sjedio je na zemlji, na "Subotičkim novinama" od prije deset godina, naslonjen na stablo. (Pročitat ćeš pažljivo taj broj novina od prve do posljednje stranice! Možda je u njima skriven dio odgovora, ili makar putokaz u nekom na prvi pogled nevažnom tekstu.). Na koljenima mu je bila torba u kakvoj službenici nose sendvič i hrpa nedovršenih spisa, bez većeg značaja. U zgrčenoj lijevoj šaci dvije gusto i sitno ispisana stranice istrgnute iz pisanke A-4 formata, a u desnoj šaci prelomljena kemijska pisaljka. U džepovima ni jedne isprave, tek nešto zgužvanog papirnog novca. Otisci prstiju neregistrirani, po svemu sudeći nema dosje, do sada nitko nije prijavio nestanak nepoznatog muškarca, srednje visine, mada je prošlo najmanje 48 sati od trenutka smrti. Odakle pokrenuti istragu?

Inspektor L. A. pozove Dežurnog i naruči kavu.

- Kilav slučaj? - prekida te Dežurni ulazeći bez kucanja, zaustavlja se u vratima i motri te ispitivački. Nastojiš se svladati, ne podižeš pogled, crvenom pisaljkom podvlačiš riječi: Uvažena konteso ... poruka je napokon stigla i dešifrirana je, ... Strepeći od promjene i prenositelja važnih, sudbinskih poruka, zazirali smo i od običnog pismonoše. Makar nitko nije mogao znati tko će od nas, kada, i od koga dobiti tu najvažniju poruku, od sinoć mogu reći - ja sam spoznao cjelinu i sagledao značaj igre što smo je tako davno započeli, gdjekad mi se činilo zaboravljajući njen pravi povod, smisao i značenje, a eto vodili smo je sve dok nije.

6.

- Imaš cigaretu, pitaš Dežurnog? Oprezno prilazeći stolu, spuštajući šalicu kave među spise, njegova ruka iznenada zadrhta i malo bljutave tečnosti prospe se na tanjurić. Uzimaš ponuđenu paklu i lagano vadiš cigaretu, prinosiš je nozdrvama, više puta je provlačih između nosa i podignute gornje usne, u hitnji ovlaš je lizneš i pripališ.

- Čekali smo vas jučer popodne, gotovo pol ure. Šef se onda razbjesnio ubacio je onog svog novog vozača i za nepunih dvadeset minuta izgubili smo susret. Psovao je cijelu večer. Tek kada si ugasio do filtra popušenu cigaretu, opekavši prste, sustavno odvajajući u jedan kut pepeljare gomilu čikova, a u suprotnom pažljivo poravnavajući spust od pepela, udostojiš Dežurnog glasnim čitanjem.

- Slušaj ovo: Najdraža moja konteso, siguran sam da Ti je jasno zbog čega toliko ulazim u detalje glede profesorice S. Č. Sjećaš se, dakako, jedva smo spriječili uključivanje te ljevakinje u M. A. jer smo oboje slutili da nije pogodna osoba na koju bi se moglo računati u pomlađivanju i omasovljivanju našeg pokreta, usprkos svih njenih kvaliteta i preporuka utjecajnih i uglednih ljudi. Ne čekajući bilo kakvu reakciju Dežurnog u znak odgovora nastavio si sricati sebi u bradu dijelove rečenice nastojeći uskladiti brzinu sricanja s krivudanjem linije što ju je ostavljala crvena pisaljka. No, sada nitko više nije važan, pogotovu Tebi i meni, jer smo otkrivanjem dugo tražene jedine poruke, najzad ispunili našu zajedničku misiju. Uvjeravam Te da sam proveo nužne sigurnosne mjere da se sačuvamo od zla koje sa svih strana steže. Istina, nije išlo glatko, a kako se propusti ničim ne mogu pravdati dužan sam Ti priznati, za stolom sam načinio gotovo fatalnu pogrešku. Iz unutrašnjeg džepa jakne vadiš bilježnicu i u samom vrhu stranice pišeš: NERIJEŠEN SLUČAJ, a u novi red u zagradi, upisuješ: N. N. pripadnika neregistriranog pokreta M. A.

7.

- Kaži ti meni, Dežurni, što misliš o svemu ovome?

- O čemu? ... Inspektore, poziv za vas, neki Mađar vas traži, po glasu bih rekao taj se jutros već javljao.

- Da, izvolite ...

- Halló, felügyelő úr. Én mindenképp nagyon szeretném, ha inkognitómat megőrizhetném ... szóval van egy halott férfi ... Halló, már persze, ha nem tévedés az egész, és ez a Balog ugyanaz a Balog, akire én gondolok ...

- Halo, rekli ste, Balog? Čekajte malo zvat ću kolegu koji zna mađarski, rukom pokriva slušalicu - Neka odmah dođe onaj pripravnik što zna mađarski. - Čujte, Balog, sad će doći kolega, njemu sve recite ...

- Jaj, nem Balog, felügyelő úr! Balognak különben én pont az ellentéte vagyok, tudni szoktam, mit akarok mondani, és azt is, mit miért teszek. Ez volt többek között állandó vitáink, nézeteltéréseink, sértődéseink és súrlódásaink egyik legfőbb oka is...

- Dajte Balog, malo se strpite odmah dolazi kolega s kojim možete govoriti, ja vas ništa ne razumijem ...

- Amikor utoljára láttam, szegény Balog nagyon rossz állapotban volt, remélem, azóta jobban van. Talán nem is baj, ha nem emlékszik mindenre...

8.

Narednih desetak dana istraga nije odmakla od naslova i podnaslova u bilježnici. Šef se gdjekad i do dva-tri puta na dan raspitivao gledajući te bezizražajno preko naočala, što je samo po sebi zeznuta stvar, pogotovu što nitko nije prijavio nestanak muškarca srednje visine koji bi odgovarao opisu nepoznatog. Kako je to, uopće moguće? Zašto? Dokle će trajati ova neizvjesnost, svakodnevno si se pitao. Zar je supruga, kćerka i tašta, nisu uznemirene nestankom, ako one uopće postoje? Je su one, možda negdje otputovale? Ukoliko je tako, zar nitko drugi nije zamijetio njegov nestanak. Napose nepoznati je šuvak (?), po svemu sudeći pošao na radno mjesto. Ta, to je svojeručno zabilježio! Ipak, onamo nikada nije stigao. Ali gdje je to trebao stići? Zar je riječ o čovjeku za kojeg je okolica svikla da izostaje sa posla? Zar baš nitko nije uočio njegov nedolazak?

Bože, i kakvo je to radno mjesto? A da sve ovo nije tek navođenje na pogrešan trag? Na temelju odjeće, obuće i torbe za spise nepoznatog ništa značajno nisi uspio otkriti, a pogotovu nisi našao pouzdan trag. Preminuli je nosio jeftinije konfekcijsko odijelo, vjerojatno kupljeno na sezonskoj rasprodaji, još uvijek u dosta dobrom stanju, ali već bespovratno obilježeno jedva vidljivim, prvim, znacima iznošenosti. Vlasnik odijela jamačno je bila uredna osoba, vjerojatno i čuvarna, što si zaključio nakon pregleda gotovo novih cipela - model od prije pet-šest godina - sada ga već nema ni u skladištima. Šteta. Đon je od plastike (što se jedva uočava), ostalo je čista koža. Međutim, torba nepoznatog vidno odudara od odjeće i obuće, crne je boje, iznošena je i najmanje jednom naknadno obojena. Duž šavova na više mjesta nevješto spojena (makar je vidljivo korišten šivaći stroj), odaje osobu koja baš ne drži mnogo do posla na koji je odnosi i s kojeg se vraća. Ali kakav to može biti posao - pitao si se zureći u praznu torbu, a njena zgužvana nutrina, opšivena crnom, zamazanom tkaninom, nemušto ti je uzvraćala otužnim dalekim, mirisnim tragom podgrijanog, masnog bureka, pogačica s čvarcima, upletenih kifli posutih šećerom, četvrtinama crnog i polu-bijelog kruha, grahama, paštete u crijevu, jeftinije živinske salame, sa i bez povrća, u tvorničkoj klaonici pripremljenog švargla s dosta začina među kojima se ističe nadražujući miris krupno mljevenog crnog bibera, mortadele, specijalnih i ekstra vikend kobasica i kuhanog špeka posutog sitno sječenim češnjakom i crvenom paprikom ...

Jedan jedini putokaz - epizoda o "nestašnoj" profesorici S. Č. - bio bi dovoljan da potvrdi ili opovrgne postojanje nepoznatog pripadnik pokreta M. A, kada s njim ne bi vrludao između nagađanja i vjerodostojnosti. Pomisao na ovu za sada još nepoznatu osobu prouzročila je duž kralježnice inspektora L. A. struju lake jeze. Trnci su nestali tek pred pitanjem: Kako je pronaći? Odakle početi? Raspitivanje u školama nisu ga dovela do bogzna kakvih saznanja. Pažnja ti se usredotočila na tri profesorice u gradu čije ime ili prezime počinje sa S. ili Č. Pokazalo se, zatim, da su dvije starije nezanimljive jer su u vrijeme pretpostavljene smrti svaka sa svojim odjeljenjem bile na višednevnoj ekskurziji. Povrh svega njihov način života, bračno stanje, dob i navike isključuju ih iz slučaja. Treća, najmlađa mogla je biti pažnje vrijedna da nije ostala strčati jedna bitna okolnost - pomoćnik ravnatelja škole u kojoj je zaposlena profesorica S. Č. je žena! Što sad! Istina, iz pisma se nije moglo zaključiti je li ondje spominjani pomoćnik muškarac ili žena, ali ako je istodobno održavala vezu i sa znatno starijim muškarcem, ljubavnikom, kako stoji u pismu, onda je žene vjerojatno nisu privlačile. Mada, opet tko zna? Pri pomisli na ovakav obrt u inspektoru L. A. zadrhta nešto mutno i nejasno od čega mu se rasipala pažnja, misli postajale zbrkane i neupotrebljive, grlo mu se sušilo, a netko nevidljiv mu je pritiskao jabučicu odlučan da ga uguši. Izletio je iz sobe, projurio hodnikom i gotovo sletio niz stube. Na posljednjem zavijutku, sav u hitnji ne podižući pogled zapazio je Šefa i Dežurnog kako ga promatraju s vrha stubišta. Iskusan i dobro uvježban policajac sabrao se već dok je grabio duž drvoreda kestenova, usklađujući disanje s koracima.

9.

U park si stigao umiren. Mjesto na kojem je pronađen leš ni po čemu nije otkrivalo da je ovdje prije nekoliko dana ispario čovjek. Gusta trava dopirala je gotovo do samog debla velikog hrasta, a žbunje koje je raslo duž potkovičasto postavljene staze štitilo je ovo mjesto od pogleda šetača.

Gdje otvoriti slučaj, pitaš se po tko zna koji put. S koje god strane pipneš, uvijek si na početku. I taj Balog što se jutros javljao, vjerojatno je nekakav bedak. Ipak, moraš ga provjeriti možda nešto zna, i daj Bože neka ti ukaže samo na onu mrvicu od koje sve kreće ... Danas-sutra mogao bi u mirovinu, ali u ovakvoj nevolji još nikada nisi bio. Od kad si preuzeo slučaj instinkt i nos ti govore - sve smrdi. Već od mjesta na kojem je pronađen leš. Spiskao si plaću na doušnike, pritiskao i ovamo i onamo i - ništa! Tehničari su baš zgodno našminkali leš za novine, izgledao je uistinu kao da je živ, nešto kao zamišljen, remek-djelo policijske kozmetike - i opet ništa! Nitko da se javi, osim onog Baloga, ali taj je izgleda nekakva petljavina, ništa taj ne zna. Nitko drugi da se sjeti nepoznatog šuvaka, kao da nije ni postojao.

I ovo je mjesto čudno. Iz džepa vadiš presavijene "Subotičke novine", sjedaš pod hrast, zauzimaš položaj u kojem je pronađen leš. Našao ga je Dežurni. Bože, Dežurni?! Pretrneš. Do ovoga časa o ovoj okolnosti nisi razmišljao. Zar to nije čudno? Otkuda Dežurni u ovom parku? Nije mu usput. Nije ni džoger. Možda je ovdje ugovorio susret s nekim od svojih doušnika. I Šef se, definitivno, čudno ponaša. Od kad ti je povjerio slučaj imaš dojam da o svemu više zna od tebe i mada po svemu prekopavaš već drugi tjedan nisi odmakao dalje od utisaka. Utisci, glupi utisci. Mutne predodžbe s kojima se nosiš cijelog života. Slutnje i nejasni titraju. Gdje god se okreneš nešto treperi, na sve strane su tragovi ljudi, nevjerojatno isprepletene sudbine. Odavno si naučio da se ničemu ne treba čuditi. Ljudi su spremni na sve kako bi se održali na površini i preživjeli. Sakupiš li o nekome dovoljno odbljesaka, krhotina i đubreta što ga svaki čovjek ostavlja za sobom, ono što se u početku činilo nemogućim i neodrživim odjednom postaje logično i shvatljivo. I, potpuno neshvatljivo. Smiješno postaje tužno, ružno još ružnije. I ta profesorica S. Č., ukoliko uopće postoji, možda je tek jedna nesretna uspaljenica, usamljena i zbunjena ljevakuša, upetljana u sijaset bezveznih gluposti. I nju netko cima na koncu, kao i sve ostale, ruka ovamo, ruka onamo, noga desno, noga lijevo, pa onda obje gore. I to je sve. A što ako nije tako? Što ako je ona, uistinu, Uvažena kontesa kojoj je nepoznati i sada već sve manje postojeći pripadnik pokreta M. A. namjeravao poslati ono pismo što smo ga pronašli? Ta poruka je, kao i sve drugo u ovom slučaju, istinita i lažna, sva je od činjenica i prikrivanja što nas istodobno navodi na pravi trag i odvodi u bespuće. Napose, tko ju je napisao? Za sada još nisi mogao ni potvrditi ni opovrgnuti je li ona uistinu napisana pokojnikovim rukopisom. Što ako je netko iz jarka pokupio kakvog mrtvog kotlokrpu, okupao ga i doveo u red, obukao mu ono smiješno odijelo, naslonio ga uz deblo i aranžirao sve ostalo s torbom i pismom da bi se zezao i sprdao, pravio te na majmuna i navodio da se baviš suludim tričarijama, i danomice sereš na gomile pretpostavki kako bi ih sutradan odbacivao i opet sve iz početka. I zašto sve to? I tko nas sve zajedno žive i mrtve, stvarne i izmišljene cima i povlači nevidljivim nitima? I dokle tako? I zar je to sve, Šefe?

10.

Naslonjen na široko deblo, ogrijan podnevnim suncem inspektor L. A. usni.