Milovan Miković
Šuvaklija je između šutnje i šuvara

1.

Iz Glavnog stožera Virtualne Književne kolonije 2002. upućena mi je (25. kolovoza u 9:12 AM) poruka, a jamačno je stigla i drugim uzvanicima. E-Dumas nas u njoj izvješćuje da je nedavno dobio pismo iz kojeg nam među ostalim navodi:

"Lice sam muškog pola, srednje visine i prilično nespretan. Nije slučajno što ovo pisamce potpisujem kao što stoji dolje. Nemojte pitati što me je zadesilo - izgubivši pamćenje, ne znam više ni tko sam, ni kako se zovem. Sve što mi je ostalo jeste ceduljica u džepu (da je sako moj - i to je samo pretpostavka). Na njoj je redak proze ili pjesme. Veća od oblaka samo njena sjenka je bila. Išla je ispred njega, koji video nije, kud zakorači. Na osnovu ovoga slutim da sam mogao biti neki književnik. Gospodine uredniče, kolege pisci će valjda znati kakav?! Možda posjeduju neki moj predmet ili rukopis i voljni su da mi ga pošalju? Možda su i u svojim dnevnicima napisali par redaka o meni, na osnovu čega bih mogao da sastavim svoju izgubljenu biografiju? Mora da postoji nekoliko zajedničkih uspomena koje, zbog moje iznenadne neuračunljivosti, čuva samo druga strana. Vratite mi ih onda, molim vas, nemojte pustiti da moja tabula ostane rasa!

Vjerojatno Vaš Šuvaklija."

2.

Njegovim posredstvom suočili smo se s licem što navodno ima amneziju, i očekuje našu pomoć, budući da je Šuvaklija. Stavljeni smo na kušnju. Što poduzeti? Pomoći Šuvakliji, ili - kliknuti mišem?

E-Dumas je odabran za posrednika, a i on zaklanjajući se iza skromnosti ovako ironizira: "Pretpostavlja (misli na Šuvakliju) - znatno precjenjujući moje veze - da poznam pisce, kritičare, sastavljače vjerodostojnih biografskih članaka, uključujući i one koji pišu ne samo ono što se već dogodilo, već i ono što će se tek desiti."

E-Dumas nam je (ipak) priložio e-mail adresu, ukoliko se odlučimo upustiti u posao sakupljanja ostavštine gospodina Šuvaklije. I da li samo ostavštine?

E-Dumas nam i na ovu dvoumicu skrivenu među rečenicama nudi ovakav naputak: "Možemo, dakle, sebi klonirati pisca, prijatelja, idola, ili tek ruglo izloženo općem podsmijehu, što i jeste možda upravo naš najmanji zajednički sadržatelj."

Blagi Bože! Eto me na samo korak od toga da se upletem u Tvoje poslove, što mislim da mi ne priliči i neću se dati zavesti, ni upustiti u bilo kakvo kloniranje, ali ću se svakako zapitati zbog čega to lice muškog pola, srednje visine, i prilično nespretno, naziva sebe Šuvaklijom.

Tražeći odgovor uzalud sam Šuvakliju pokušao naći među drugim riječima. Primjerice u Anićevu rječniku mjesto bi mu bilo između riječi šutnja ž 1. stanje kad se šuti, kad se ne govori (duboka ~) 2. smišljeno ustezanje od izricanja mišljenja, nijemi otpor, ignorancija, prešućivanje (taj roman je dočekala ~) i riječi šuvar m 1. pluto ribarske mreže 2. pluteni čep, na strani 1172. Šuvaklija je između riječi šutnja i šuvar, ali je ostao nenapisan. Šuvakliju, međutim, bilježe mađarski i njemački rječnici.

Balog je u mađarskom balkezes, njemu pristaju balsiker, balsors, balszerencse, on je u svemu balul. Potražimo li tog amneziji sklonog Šuvakliju Baloga u njemačkom naći ćemo da je: Link(s) sein, Linkisch, Linkser i Linkhándiger (ER, Ristić-Kangrga, 47.)

Šuvaklija je dakle šuvak, a mogu li reći da ima i Šuvakuša? Znam za ljevaka i ljevakinje, a mogu li reći i ljevakuša? U mom djetinjstvu za nekoga tko je ljevorukog govorili smo taj je suto sógor. I eto me ondje odakle toliko toga polazi.

3.

Ima događaja iz prošlosti koji ne nalaze mjesto počinka i spokoja. Iz nekog razloga odjednom se otimaju zaboravu i u tili čas se poput nabujale rijeke nezadrživo razlijevaju, a budućnost ih upija u sebe poput žedne zemlje. Među tim događajima sklonim bijegu ima i takvih za kojima bi istom trebalo raspisati međunarodnu tjeralicu i ponuditi bogatu nagradu onomu tko otkrije mjesto na kojem se kriju i gdje nas kane sačekati. Odakle vrebaju na nas, izvan svakog ćudoređa, iščekujući da se opet ispune uvjeti za njihovo ljigavljenje, kada sve počne ljigavjeti. Ali prije toga nezdravo ojuži i biljke zahvate sićušne gljivice, stari tada kažu napala ih je medljika ili pepelnica.

A kada ljudi počnu pepeljati, posipaju glavu pepelom u znak pokajanja, jer su griješili. Pepeo je kemijski veoma čist prah jer je ostatak onog što je izgorjelo, što je mrtvo, a to može biti i posmrtni ostatak. On nas u pravilu podsjeti da i dalje živimo u svijetu u kojem nije mali broj onih što bi se na Pepelnicu, ritualno posuli pepelom svojih neistomišljenika. Ali radije nemojmo o takvima. Kada nekoga ili nešto dižemo iz pepela, najčešće obnavljamo nakon razaranja, mada uvijek ostaje upitno što se sve podiže na zgarištu. Pod pepelom može nešto tinjati, možda pritajena opasnost ili zlo, što bi moglo naglo izbiti.

Pođimo sada prema svijetu virtualnog.

4.

Uvođenje novih tehnologija u kulturno i umjetničko stvaralaštvo poklopilo se u ovom podneblju s drastičnim padom novca što se iz proračuna izdvaja za kulturu, s velikim osiromašenjem puka i općenitim padom kulturne potrošnje. Država, dakako, ni konceptualno ni gospodarski nije spremna na rješavanje ovih problema, pa prevladavaju manifestacijski i tradicijski oblici kulture nad kreativnim i inovativnim, a svaki pokušaj da ih se potisne izaziva težak poremećaj, frustracije pojedinaca i potiče kaotičnost u institucijama kulture.

Što možemo očekivati u bližoj budućnosti? Je su li uopće moguće promjene kada su na čelu postojećih, do pola postojećih i nepostojećih država ljudi koji se pozivaju na tuzemne i inozemne mislioce duboke poput lavora, a narod ih gleda i sluša i po običaju se pravi kao da ih vidi, čuje i razumije.

A je li barem svijet drugačiji? Jeste, tamo gdje su svladali upotrebu mita, mada su i ondje moguća iznenađenja.

Rušenjem Svjetskog trgovinskog centra (WTC-a) Amerika kao uspostavljačica demokracije koja odlučno vraća na pravi put zabludjele narode, odjednom je iskoraknula iz 21. stoljeća u 1984. godinu zavodeći trijažu informacija u medijima, neskriveno namećući cenzuru, tolerirajući ulične ispade ksenofobije i šutke prihvaćajući prevagu retorike neizbježnog ratovanja.

Globalistički manifesti toga svijeta u kojem je biznis najveća umjetnost, a novac Bog - možda pogoduju rastu proizvodnje genetski modificirane soje i lubenica bez sjemenki, ali nitko još nije vidio gdje i kako oni pridonose strukturnim promjenama i poboljšanjima u prostoru kulture. Može se vidjeli nešto drugo. Primjerice upotreba slika Andyja Worhola - zar one nisu tek umnoženi objekti namijenjeni daljem umnožavanju? Čitajte: stalnom i sve većem zarađivanju.

Globalistima su se ovdje, za sada, najodlučnije suprotstavili pisci šovinističkog diskursa, budući da je njihovo izdavaštvo od osamdesetih godina 20. stoljeća imalo znatnu prođu među čitateljima ovog podneblja. Književni bastardi kojima su nas zatrpavali opetovano i nasilno ignorirali su društveni kontekst i u tome prepoznajem sličnost s andyworholovskom promidžbenom shemom - umnožavaj stvari namijenjene daljem umnožavanju. I usput, ako možeš osiguraj legitimnost određenim institucijama. Pa i oštračima noževa, dakako, što ukazuju da je mogućnost regresije beskrajna.

Mindig megpróbáltam elmenni azokról a helyekről, ahol csúnya dolgok történnek - mondta regényiró Gion Nándor, 1992-ben egyik interjújában, még Újvidéken.

5.

Ima li uopće takvog mjesta? Kakva književnosti nastaje između globalista i šovinista svih vrsta - od prostaštvu odanih pecirakija do perfidnih salonskih bordžija? Može li književnost u ovom raspadnutom svijetu, razdvojenom nepremostivim ponorima, imati ulogu i zauzeti mjesto što ju je, primjerice, imala književna djela dok su svijet čerečili boljševici, fašisti i nacisti. Mogu li današnji pisci dosegnuti takvu sposobnost književne stilizacije svijeta, budući da su se do sada već potpuno potrošena ironijska i parodijska iskrivljenja postmodernista (i parapostmodernista) svela na zamorno i dosadno mumlanje u bradu. Pamti li itko što je uopće ostalo iza onog što je s njima na tolike načine razdrobljeno, smrvljeno, smućeno, i što smo uistinu čitali, čuli, vidjeli, a što se u pepeo dalo. Hoće li književnost iz tog pepela uskrsnuti? I do čega možemo stići prebiranjem po upepeljenim uspomenama? Doista, kako dalje? Kamo poći? U kojem pravcu je izlaz? Ima li ga uopće?

Unatoč tomu što izlaza vjerojatno nema, ili ga vjerojatno ima, pisac ostaje tragalac i kada mu je pogled usredotočen na zaslon računala. Pokušaj prevođenja cjelokupne prepoznatljive stvarnosti u virtualnost, njenim zamućivanjem te miješanje opipljive i vjerojatne stvarnosti uz uspostavu paralelizma prošlosti i sadašnjosti - uvećava i mogućnost čitatelju da bude na dobitku, a eliptičan način građenja proze, kakav je ovdje u Kanjiži upriličen na 50. Književnoj koloniji tijekom povijesnog susreta pisaca, Šuvaklija i čitatelja od svih traži domišljanje bez obzira vodi li to iracionalnom ili racionalnom nastavku puta.

Još da nam je spisateljskim sredstvima odgovoriti na pitanje: Koliko ovdje ljudi strahuju od vlastite mržnje? Koliko ja sam strahujem od svoje mržnje? Kada mrzim? Koliko mrzim? Koga mrzim? Mogu li se osloboditi njenog smrtonosnog zagrljaja? Možda bismo se, opet uspjeli približiti toliko potrebnoj iluziji koja nas navodi na pomisao da bi čovjek jednog dana mogao živjeti u boljem svijetu.

Možda smo, ipak, prinuđeni sebi klonirati pisca, prijatelja, idola odlučno se odupirući iskušenju da od njega načinimo ruglo izloženo općem podsmijehu, makar time propustili priliku da od njega načinimo najmanji zajednički sadržatelj.