Aleksandar Novaković
Nešto lično

"E moj prika, možeš zaboraviti druge al sebe ne!" govorio je netko star, možda otac, možda djed, možda burekdžija iz komšiluka. Ova glupa rečenica ima svoje objašnjenje: izgubio sam pamćenje. Sjećam se misli malih i velikih ljudi s tom razlikom što se velikih, naročito pisaca, uvek mogu setiti a mali ljudi su negdje pobjegli. Kažem, izgubio sam pamćenje. A kako i gdje, ne zna se tek, znam da sam se vozio autobusom i da sam čitao knjigu. Na meni iznošene krpe, nečija bež dukserica, izblijedela od pranja, plava trenerka, pomalo musava, a crni teški grombi kaput, star koliko i ja, znači dvadeset i pet, pokriva svu tu grozotu. Preda mnom knjiga i u knjizi stihovi: "Veća od oblaka samo njena senka je bila. Išla je ispred njega, koji video nije, kud zakorači.". Svih događaja koji su ovom čitanju u drndavom autobusu broj trideset i jedan prethodili ne sjećam se. Shvatio sam da imam amneziju tek kad sam pročitao ove stihove. Ispustio sam knjigu, zaklatio se, obuhvatio me hladan znoj. Izišao sam kod voždovačke opštine. Tada nisam znao da je to opština, rekla mi neka žena sa cegerima. Sjeo sam tako ispod soc-realističkog spomenika koji predstavlja momka i djevojku koji sa puškama i bombama u muskuloznim rukama, rascjepljenih košulja, jurišaju - negdje. Sunce je pržilo a ja se čvario ispod onog grombi-kaputa.

Šta ću sada i kako ću, pitao sam se. Ništa, kako koja stranka naiđe u opštinu, ja postavljam po jedno praktično pitanje i, za sat-dva, sakupim dovoljno informacija da se sastavi jedna enciklopedija od tri kile. U Srbiji sam, SR Jugoslaviji, oktobar treći, 1992. godine, govorim srpski, znači da sam verovatno Srbin mada i drugi narodi, neki Hrvati i Muslimani takođe govore istim jezikom a oni su, kažu, negativci i sa Srbima u ratu. Korisno je i to znati. U stvari, oni govore istim dijalektom srpskog ko i ja. Živa konfuzija.

Doduše, saznao sam od nekih ljudi da sam prosjak i da "treba prosjačiti na drugom mjestu" a prosjak sam zato što sam "đubre izbjegličko dezertersko", "izdajnik i strani plaćenik", "ja ovdje tjeram šegu a njihova djeca ginu po frontovima" ali i da sam "za 'Lazu Lazarevića' (što je kompliment jer je on divan pisac)". Saznao sam indirektno i da sam, sudeći po tome što sam čitao knjigu u prevozu, nosim naočale a ruke su mi k'o u djevojčice, što znači da pušku nisu držale vjerovatno neki intelektualac, odbjegli student iz Bosne, možda Hrvatske, Slovenije, možda završio studije, možda dezerter. Znam dosta o književnosti. Možda sam pisac, pjesnik. Znam i o filmu. Scenarist možda? Po načinu na koji sam zapitkivao ljude izgledam fino odgojen a ovako neformalno pričam samo sam sa sobom. A s kim ću se prostačiti ako sa sobom neću?

No, kamo dalje? Moja otkrića nisu neka velelepna. Lunjao sam okolo ko bez glave, svladala me glad, kartu za prevoz nisam mogao da kupim. Vraćao sam se pješke, upućivan od prolaznika, tom linijom 31 do početne stanice ali se ničega nisam prisetio. Čak sam tumbao i po autobusima na početnoj, tražeći knjigu. Mislio sam: naći ću je i prisjetiti se nečega. Ništa. Pala je noć i ja sam, kao i drugi božjaci, legao na klupu. Iznad mene je romorio kesten. Podsjećao me na nešto ali na šta? Kesten ko kesten, ne odgovara.

...

Usnio sam tako, Ona, ta djevojka iz pesme, više nije zaklonjena oblacima. Ona je na njima i gdje ona zakorači tamo sparušeni oblačić oživi i zasija veselo, zlatast, plav i srebrnast. I ja sam tu, ali, ne mogu ni da maknem sa svog crnog oblaka i sav sam, čini mi se crn. A ona me dodirne nežno po ruci, u čelo poljubi, bljesne mi pred očima. Vidim ceo svijet, svaku granicu bih, čini se, mogao preletjeti a od zemlje do zemlje bih skakutao kao vrabac s jedne na drugu grančicu. Vidjeli bi ljudi kako ja to činim, počeli bi skakati, i granice bi postale besmislene.

Tek, taman sam počeo razmišljati o boljoj budućnosti čovječanstva kad se setim svog izgubljenog identiteta.

- Djevojko, vila li si, muza li si, reci, tko sam ja?

Nasmijala se, zabacila onu crnu kosu u stranu a meni čudne misli glavom kolaju: jel vrednije pitati il' voditi ljubav s njom? Pročitala me, privukla, počeli smo jedno drugome odeću kidati i ja namah zaboravih ali, omače mi se.

- A ja?!

Zgrabila me i privukla na se.

- Sutra ujutru, prvi čovek na kojeg naiđeš. Pitaj ga.

...

U zoru me drma policajac, gura me pendrekom. Trgnem se, zakašljem.

- Tko sam ja? - pitao sam.

- Šta me zabole ko si! Važno je da te privedem!

- Ne shvatate, policajče. Ja ne znam tko sam!

- Ne brini ti ništa, setićeš se ti i sebe i svog askurđeda kad te propustim kroz šake. Priđi k čici!

- A tko je taj?

Drmnuo me po licu. Šakom. Hvala Bogu!

- Ja, idiote! Gde ti je lična?

Meni se nešto zamantalo u glavi.

- Mo..molim?

- Lična karta, gde ti je?

Mozak kao da mi se na pola rascepio. Pao sam bez rječi. Tako su mi posle rekli.

...

To posle je bilo u stanici, kod inspektora Vražalića. Čudan brko, puši loš duvan, čupka brkove boje kukuruzne svile a i lice mu je žućkasto, rošavo, kao klip. Ušao je u neko doba u kancelariju. Ja ga, zanesen čitanjem "Oglasa" punih ponuda seksačine svakojake vrste nisam ni vidio. Okrenuo je stolac naopako, sjeo i začkiljio a onda, onako, ko Hemfri Bogart u " Ki Largu", ležernije no u " Malteškom sokolu", zapalio cigaretu plastičnim upaljačem. Učinilo mi se da pomalo miriše na zapršku, toliko mi je blizu bio, ali ništa nisam rekao.

- Ne znaš ko si, je li , dečko?

- Ne. Imam amneziju.

- Baš zgodno. Kad god neko nešto zasere kaže da je izgubio pamćenje. Misliš da sam ja blesav, a?

Šmrknuo je, primakao stolicu, počeo se čukati po glavi kažiprstom. Ovo nije slutilo na dobro. Zaprška je još jače zamirisala.

- Ja bi, inspektore, voleo da se sjećam ali ne sjećam se pa to je. Eto!

Uzeo je neki masan papir sa stola.

- Ovde piše da nemaš nikakvih dokumenata pored sebe, nemaš čak ni..

- Nemojte inspektore! - zavapio sam.

- Šta nemojte?

- Znam na šta mislite. Nemojte to izgovarati, molim vas!

- Što da ne? Da nisi zaboravio možda čemu služi?

- Nisam ali ne bih o tome.

- Da nisi alergičan na dokumenta?

- Joj, meni i kad spomenete dokumenta obuzme me leden znoj.

- Tako reci prijatelju, jer, treba da znaš da - reče on sadistički - nemaš ličnu kartu!

Počeo sam da vrištim i urlam kao sumanut, razbacujem papire po kancelariji sa sumanutom mržnjom. Čak sam se popeo na stol i mahao "Oglasima" dok je Vražalić pokušavao da me skine odatle.

- Miljojkoviću, brzo! - povikao je inspektor. Začas se tu stvorio onaj policajac iz parka, svukao me sa stola i udario nekoliko puta pendrekom.

- Dosta! - povikao je inspektor.

- Gde baš sada? - pitao je policajac dok me šutao nogom u rebro.

- Biće još prilika Miljojkoviću!

- Ma kakva crna prilika.

- K nozi Miljojkoviću!

- Pa šta da radim s njim, druže, ovaj gospodine inspektore?

- Kako šta? Vidiš da je lud. Takvi ne idu u zatvor. Uostalom, popunjeni su nam kapaciteti.

- Da ga roknem u ludnicu?

- Odatle je i pušten jer nemaju lekova.

- Pa šta ću s njim?

- A šta ja znam? Posadi ga ko zumbul u dvorištu, prodaj ga na stočnoj pijaci, nosi ga deci kao kućnog ljubimca.

- Moja deca 'oće psa.

- Tako se kaže, Miljojkoviću, tako se kaže.

Inspektor se zavalio na stolcu, podigao noge kaubojski na stol i zapalio cigaretu. Odjednom se trgao i pogledao nas zbunjeno.

- Šta bleneš, Miljojkoviću? Izbaci ga, volino!

Rečeno - učinjeno. Letio sam sve sa "Oglasima" ravno dvadeset metara od policijske do autobuske stanice.

...

Lutao sam po pijacu, meračeći jabuke, kruške, krompire, kupus, čak i pasulj koji nigdje nisam mogao skuvati. Seljaci su argusovski pratili svaki moj pokret. Na klupi pored pijaca su pivo za pivom sabijali neki srednjoškolci. Jedan od njih mi je, sav štrkljast i visok, posebno privukao pažnju što i nije bilo teško jer je pored toga bio i najglasniji od svih. Momak do njega, kosmat, blijed, smješkao se. Izgleda da ga je hteo navlačiti na tanak led u nekakvoj intelektualnoj debati.

- Novače, da se nisi malo istripovao? - rekao je Blijedi.

- Pazi, sve se uklapa. Ne zezam se.

- Ali, to znači da mi ne postojimo.

- Mnogo filozofirate - rekao je plavokosi bucmasti tip pored njih i podrignuo.

- Kakva filozofija - rekao je Novak - to je praktično. Ako izgubiš dokumenta, ako izgubiš sve, od krštenice pa nadalje ti ne postojiš. Razumeš? Za vlast, za državu, ti nisi zaslužio ni da umreš. I kad umreš ti si samo N. N. Ali, to sa administracijom nije najgore.

Primakao sam se jer sam htio bolje oslušnuti.

- A šta je najgore? - pitao je Blijedi - Da stvarno postojiš samo na papiru?

- Baš tako. Ako veruješ da ti od papira zavisi život onda kad oni nestanu i ti nestaješ s njima, ili bar deo tebe. Tu te kara sistem, ti veruješ u to, uči te da tako mora da bude, kapiraš?

- Odo' ja da šoram - rekao je Plavokosi i krenuo prema šumarku levo od pijace. Ja sam se klatio na vrhovima peta, ne vjerujući. Kad me Blijedi pogledao trgao sam se i potrčao na drugi kraj pijace.

...

Bilo je nečeg u onom što je štrkljasti momak kazao. No, da je htjeo spomenuti ličnu kartu bio bi zadavljen. Bila je to suviše čudna priča čak i za mene i, da skrenem misli, nastavio sam čitati "Oglase" a onda me privukao jedan koji je ovako glasio:

"Ako hoćeš nazad ličnu kartu i ako se zoveš Marko Šuvaklija pokupi je 5 oktobra u 11 sati u Radnoj ulici u telefonskoj govornici kod robne kuće.

Privatnik

P.S. Ja ne radim sa sirotinjom."

Sinulo mi je odmah: Privatnik je sigurno džeparoš koji je pokupio moj novčanik u kojem je bila samo lična karta i sa njom, kao što je Novak rekao, pokupio i dio mene, moje sjećanje. Trebalo je smisliti plan za sutra. Legao sam na klupu i počeo sanjati sebe kako upoznajem sebe a obojica smo u istovjetnim elegantnim frakovima.

...

Probudio sam se ranije, namjestio grombi kao da je lister, došao još u deset. Krijući se iza trafike čekao sam Privatnika ali, znao je i on da ću ranije doći, jer se do jedanaest nije pojavio a kad sam prišao razvaljenoj telefonskoj govornici tamo je, kao potvrda, lježala lična karta. Posegnuo sam za njom ali me nečija ruka uhvatila za okovratnik. Razjareni rmpalija me privukao. Uspio sam da stegnem ličnu kartu u svojoj šaci.

- 'Bem ti život, ti mi kradeš identitet, a?

- Moja je.

- Jok, moja je. Ne sjećam se ničega otkad mi je ukr'o.

- Čovječe, ni ja se ne sjećam.

- To ne mere bit', to ne mere bit'.

- Vjeruj mi, može.

Ovaj put sam letio dalje no kad su me izbacili iz policije. Stezao sam i dalje ličnu kartu. Sjeo mi je na grudi i stao me udarati. Udario sam rukom o slivnik i lična karta je odletjela u govna. Rmpalija je zaurlao kao ranjena zvjer a ja sam iskoristio njegovu nesmotrenost i udario ga posred vilice. Staklena vilica, kažem vam. A onda, nije mi bilo dosta, ipak mi je on upropastio identitet. Počeo sam ga udarati čime i kako sam stigao. Ubrzo je i policija stigla.

...

I danas me progone mnoga pitanja o mom porijeklu, mojim roditeljima, ženi, djeci koje sam mogao imati ili ih imam, zemlji koju sam izgubio, ili, preciznije, zemljama. Mislim i o prokletom Privatniku i njegovom kodeksu časti. Progoni me i ona lična karta. Čija li je? Moja? Rmpalijina? Od nekog trećeg?

No, odgovor mi niko ne može dati. Zbog toga čekam odgovor od Nje, jer Ona mi i dalje dolazi u snove, a kad je zapitam tko je Ona i, na koncu, tko sam ja, Ona samo kaže: " Ti imaš sve papire koji ti trebaju, Zatvoreniče 2349. Čemu komplikovati?"