I.
Prekretnicu vijekova XIX./XX. obilježili su naglašena raskoš građanskog sjaja i ubitačna pompeznost aristokratije što je samoj sebi pripravljala samrtnu odoru (bezrazložno uvrijeđeno) uzmičući pred kratkotrajnim trijumfom europske racionalnosti.
Sve što je tijekom obilježavanja prekretnice bilo novo i lijepo, a činilo se i trajnom vrednotom, tamni s pojavom zloduha do tada nepojmljivog ratnog razaranja iza kojeg Europu i svijet potresa sveobuhvatna gospodarska kriza, budući da izlazak iz beznađa (uistinu prividan) vodi opet putem rata, masovnog zločina i do tada neviđenog razaranja. Veći dio XX. stoljeća obilježen je sveprožimajućim osjećajem nepodnošljive nelagode, kao u romanu Zločin i kazna. Zločin postaje državnom paradigom, dramatično se uvećava zlo i broj traumatiziranih pojedinaca s dubinskim psihopatološkim ozljedama. Doima se da je pretežiti dio XX. stoljeće potpisao Hitchcock, hoće li prelaskom u treći milenij tomu doći kraj?
Duž tog puta u ljudskom su prahu i pepelu posijana nebrojena književna djela iznikla u dubokim brazdama kantovskog moralizma i hegelijanske utilitarne racionalnosti. Što ona znače, danas, uoči prekretnice na pragu trećeg milenija? Znamo li pouzdano koja su djela postala sastavni dio popudbine, a koja su nam - breme?
U knjigama su skrivena (i) neiscrpna bogatstva, all ljudima kao da nije stalo do njih. Pohranjena ondje čekaju (zar doista?) svog čitatelja uvijek zauzetog prečim poslovima. A ako se taj čitatelj jednoga lijepog dana, ipak, odluči zaviriti u književnu baštinu XX. stoljeća s čim će se suočiti? Što će od nje ostati i trajati?
Koliko su nam danas važne, osobito u Podunavskom podneblju, primjerice, zapadnoeuropske spisateljske relacije sa kojima su svojedobno tragali i uspostavljali ih Antun Gustav Matoš, Dezső Kosztolányi ili Ervin Sinkó, koliko će književnih vrednota što smo ih baštinili preko rukopisa Danila Kiša, Tišme ili Otta Tolnaija, preživjeti prelazak u treći milenij?
Što li će ostati od naših snova? Svakog jutra hlape, postupno se mješajući, stapajući i nestajući s okusom paste za zube i mirisom crne kave, dok mimo nas promiču nepoznate senke i zamiru tajanstveni zbrkani glasovi, s njima kao da zauvijek iz nas nestaju cijele galaksije riječi i rečenica, zaboravljeni već mirisi mastila, mastionice, lojanice, svijeće, petrolejke užgane u zimsko jutro? Ili ćemo ih, osobito ovdje, nanovo upoznavati?
Čini nam se, predugo smo svaki pojedinačno i svi zajedno bili izvana, na rubu i sada bismo svi unutra! Kud je to unutra? I što je unutra? Od čega se to unutra sastoji? Ta zar nije ondje još odprije sve ono što kanimo progurati u treći milenij? Bolje reći, podmetnuti mu? Pri tom se ponašamo kao da točno znamo kakav treba biti taj treći milenij? Doista, znamo li? Čemu još jedan dodatni opis onoga što smo pisali?
Zar pisci poput žilavih željezničara nikada ne odustaju od rute nebrojeno puta pređene? Nije li došlo vrijeme da se na Tisi ubuduće okupljamo samo radi pecanja? Biti ribič ne znači potopiti se u bezazlenost i prepustiti se pukom iščekivanju tajnovitih nanosa rječne struje.
II.
Samo dan nakon što je obukao uniformu Ervin Sinkó (1898.-1967.), u kupalištu Palić, bilježi u svoj dnevnik 16. III. 1917. godine: O ruskoj revoluciji sam ovde do sada slušao samo rečenice U smislu: Neka, se samo oni uništavaju, bar će ih biti manje. Ovde se u glasu ljudi čuje huk sova, a onamo, s one strane kao da se čuje jeka, zov novih čovečijih obećanja.
Kako je danas divno biti Bog! 1
Nakon četvrt stoljeća, lišen umišljenosti i taštine, napaćen i iskusan, umakavši iz Moskve gdje se imao prilike uvjeriti kamo doista vodi zov novih čovečijih obećanja. Sinkó će u svoj Drvarski dnevnik zabilježiti bitno drukčije misli o ljudima zahvaćenim delirijem rata i revolucije o kakvoj je, svojedobno, mladićki strasno snio.
Godinu dana kasnije 1918. Miloš Crnjanski (1893.-1977.) kojeg privlače daleki svjetovi što se gube plavoj izmaglici sapisuje stihove koji će ući u knjigu Lirika Itake:
- Ni jedna čaša što se pije,
- ni jedna trobojka što se vije
- naša nije.2
S bjesomučnim zahuktavanjem povratne sprege komunističkog i fašističkog totalitarizma, dva lica iste pojave, već u latentnoj fazi, besprizivno su padali u neizlječivu bolest vodeći pisci (do tada i zadugo još), najvažnijeg književnog naraštaja u suvremenoj madžarskoj književnosti. Najprije 27. siječnja 1919. umire Endre Ady (1877.-1919.), pa 11. rujna morfijem zatrovani, duševno skrhani Géza Csáth (1887.-1919.), slijedit će ih kancerom svladan preosjetljiv i prepametan Dezső Kosztolányi (1885.-1936.) kojeg je Danilo Kiš svrstao među deset najvažnijih evropskih pisaca XX. stoljeća. Attila József (1905.-1937.), Frigyes Karinthy (1887.-1938.) i. Mihály Babits (1883.-1941.) naprosto nisu bili u stanju da prežive proces što jednovremeno razara njihovo te tijelo i dušu Madžarske.
Bjelodano je nema tog poetičkog prostora koji može upiti cjelokupnost reakcije senzitivnih ličnosti na voljeni, a teškom bolešću zahvaćeni svijet i kada se u uvjetima Drugog svjetskog rata njihova zemlja razlije u svoje prijašnje, povijesne granice, idući ususret palićkom tramvaju u ranu jesen 1941. godine slijedit će ih izgnanik, bez krivice kriv, slikar Béla Farkas (1894.-1941.), sa svijećom u ruci. Već slijepom i gluhom i uzalud će mu Kosztolányi govoriti na uho svoju pjesmu Kis bordélház:
- Picike kéjnök, ti, kiket kifestett
- fantáziám, tiétek ez a dal,
- egy férfitől, kinek az álma feslett
- s útzélre vágta már a viadal.
Kis bordélyházam, túl az óperenciákon,- hadd lássa más is, nyíljék kapuja
- s lépjen ki onnan százezer buja
- kislány gyűrött-selyembe haloványon.
Sáros angyalkák, ti hűvelyknyi lányok,- piskótatestek, kapualjban állók,
- idézzetek halálos éjeket,
- és piszkos, parfümös ruháitokban
készítsetek mocsaras kéjeket.- Hegyes cipőcskétek bús vágyra koppan,
- ha izzadt kéj mézibe forrotok,
- gyönyört szaglász kis sáros orrotok.
A seggecskétek két, kis gumilapda,- és szörp a nyálatok ezüst patakja,
- kéj, hogyha ültök s terpedt lábbal álltok,
- aranyt pisiltek és habot kakáltok.
Ti vagytok nekem a láz és a vakság,- ti cukraim és gyilkos mérgeim,
- tejen hízott kis rózsaszín malackák,
- patkanykák, gyíkok, édes férgeim,
csiklandozzatok, ne hagyjatok árván,- takarjatok be, hogy senki se lásson,
- violaszemetek legyen a lámpám,
- a testetek legyen meleg kalácsom.
És hogyha majd őszen, lerongyolódva- az ablakotokon bezörgetek,
- eresszetek be rongyos ágyatokba,
- az agg költőnek adjatok helyet3.
Aretej Miroslava Krleže (1893.-1981.) tiskan je tek 1959. godine, mada je nastajao za dugih, stravičnih noći beskrajnog jesenjeg nokturna 1942., u Radišnoj 14 (kasnije Ulica Božidara Adžije) dok su predgrađem Zagreba i prema željezničkom kolodvoru praštali pucnji, kako sam Krleža piše u opsežnoj studiji u povodu ove drame, u čijem je središtu jedna od vječitih napetosti i nejednačina ljudskog roda nerješiv odnos između pameti i moćnika, inteligencije i vlasti. Jezivo osamljen i nikome pripadajući sred sveopćeg svjetskog pokolja, drugog po redu u rasponu od nepuna tri desetljeća, kojeg je gotovo isto toliko naslućivao i dramatično najavljivao, uzalud apelirajući na razum, Krleža je tekst ispisivao povlačeći paralelu između sudbina Areteja, znanstvenika i rimskog imperatorskog liječnika i jednog dalekog. maglovitog, u sibirskim mrzlinama izgubljenog Jurja Križanića (1617. ili 1618.-1683.), koji se odrekao vidobne karijere crkvenog velikodostojnika da bi utopistički naivno i opsesivno pokušao premostiti i spojiti sva slavjanska prostranstva i njihove različitosti, da bi dotrajavao ismijan i ponižen kao sibirski izgnanik početkom XVIII. stoljeća.
Već tada Sibir? Ili vječiti Sibir? Zbog čega moćnici. oduvijek, misle da vidovite, umne i hrabre treba izdvajati i hladiti? Ili ih kao u slučaju Areteja zločinački perfidno postavljati pred ponor moralne dileme između neotuđivog prava na vlastiti život i sramne uloge trovača imperatorskih supruga i naložnica. U konačnom dramskom predlošku sam Krleža je eksplicite preskočio Jurja Križanića, dovodeći Areteja iz trećeg vijeka u godine predvečerje Drugog svjetskog rata, u hotel "XX century", kada su već Europom i svijetom krstarili izgnanici sličnih sudbina, koji nisu pristajali da pogaze svoj ljudski i moralni dignitet zbog čega su bili u prilici da biraju samo između smrti i bijekstva4. Izgnanici i danas krstare Europom, najviše ih je s jugoistoka. Zašto se niko od moćnika nije potrudio da pažljivo isčita Istvana Biboa, osobito tekstove o bijedi malih istočnoeuropskih zemalja?
O tom bezuvjetnom nestajanju lomni, preosjetljivi János Pilinszky (1921.-1981.) napisat će u pjesmi Jóhír:
- Most sűllyedek oda, hol nincsen élet
- Aztán elalszom meggörbűlve,
- akár egy disznó embriója, vagy
- egy záptojás eleven, gyönyörű,
- angyalnál megszenteltebb ürüléke.
- Majd azt mondják: elkárhozot.
- Majd azt mondják: mennyekbe szált.
- Csak én tudom: semmi se történt,
- s minden megtörtént, mint Isten ölén,
- mint Isten ölén vagy egy záptojásban 5.
Danilo Kiš (1933.-1989.) će do kraja života ostati ubezeknut bezuspješnošću čovjekovog pokušaja da pronađe svoje mjesto u svijetu, da ga razabere u nakanama Božjim i ondje odmjeri - s nožem u ruci. Poput Presuditelja Béle Kondora (1931.-1972.), uistinu je Késes angyal ispravio bi me povjesničar umjetnosti Béla Duranci (1931.)
Svi su oni dio mog zavičaja, onog nutarnjeg prije svega, i mojih djedova i majki i rano i trajno zavedenih i nasamarenih roditelja, i zavičaja koji više ne postoji, jer uistinu sjedim na groblju i zapisujem sudbine onih što su zauvljek otišli. U njihove korjene iz sveopćeg mraka dotječu načela i spoljašnjeg svijeta, u tom se okrilju rasprostrla kultura mog naroda i naših suzavičajnika. Ona je limes, jedina linija odbrane. Ipak, i tu je moguć prodor, pa po svoj prilici nikada neću steći jasnu predodžbu koliko dugo me kroz taj zavičaj slijede Kondor i njegov Presuditelj prikazan na platnu dimenzija 300 x 164 cm, nastalom 1968. u godini uzleta i sloma najvećeg entuzijazma mladog svijeta nakon Drugog svjetskog rat, do danas već utvarno rasprsnutog.
Presuditelj je - piše povjesničar umjetnosti Béla Duranci u svojim dnevničkim zabilješkama - kondorovski pandan Belom anđelu iz manastira Mileševe, živopisanom oko 1228., naslikan 740 godina posle velikog uzora, možda kao odgovor na pitanje: Šta ako se, jednom, Mileševski anđeo razljuti?!
"Kondor je bio žigosan pedeset i šestom: traje aktuelan i danas, osobenom leksikom i emotivnim nabojem; blizak je živopiscima prošlosti ali, po svemu sudeći, budućnost, nam se ni po čemu neće razlikovati od prošlosti. Anđeli će biti sve suroviji, odeveni slutnjom i teskobom. Spokoj lica Belog anđela mileševskog, izgubio se u nepovrat; on je, naime, verovao u ljudsko iskupljanje Hristovim mukama, nije znao da čoveku sleduje raspeće ali ne i uskrsnuće6".
György Konrád, (1933.) govor izrečen na sveučilištu u Freiburgu prožeo je s mnogo razumjevanja za nevolje cjelokupnog srednjoeuropskog podneblja što će se, bjelodano je, provući i u treći milenij:
Sedim u zabitom kutku bašte uz kameni zid, za orahovim stolom, pored razbokorene zove. Mirisni, hedonistički minimalizam, dobro je i ono čega ovde nema. Na primer, nema bombardovanja, jedino se ranom zorom čuje potmula tutnjava preleta bombardera.
Grabe prema cilju, i vraćaju se sa cilja, u tački preseka končanica na displeju optičkog nišana bukne plamičak, kao u dečjim kompjuterskim igricama, ako se blagovremeno pritisne odgovarajuće dugme. Odavde, iz ove bašte, imam utisak da ovaj rat vode neki starmali dečaci. Sada je na njih red, ovo je sad njihov šou, pokazaće na šta sve odlazi novac iz vojnog budžeta, to je sada njihova ispitna predstava. Uspevaju da pokažu svoja neumoljiva lica i fotografije srušenih novosadskih mostova.
U privatnim razgovorima širom Evrope mnogi se izjašnjavaju protiv bombardovanja, javno, međutim, to čine tek malobrojni. Oni koji su protiv, mogu biti proglašeni petom kolonom, izdajicama. Ne mogu sa simpatijama da posmatram kako najveće sile sveta vode vazdušni rat protiv jedne male srednjoevropske zemlje, ne mogu iz dana u dan s razumevanjem da primam k znanju izveštaje o novim vazdušnim udarima koji su do sada usmrtili više stotina ljudi, i za više decenija unazadili privredu južnog suseda. Ja sam tek šest nedelja NATO-građanin i, u takvom svojstvu, već pet nedelja bombardujem Jugoslaviju, mada to ne želim da činim. Ne tvrdim da je albansko stanovništvo na Kosovu napustilo svoje domove zbog bombardovanja, ali je činjenica da se početak njihovog masovnog egzodusa poklapa s početkom vazdušnih udara.
Sve do sada zapadne demokratije su značile nešto dobro. Sada pak znače da veliki biju malog. Mali bije jednog još manjeg. Onaj još manji zove u pomoć velike. Protiv velikih mali ne može da učini gotovo ništa, svoj nemoćni bes iskaljuje na još manjem. Tako da su veliki baš dobro zaštitili najmanjeg.
Nama su svi stanovnici Balkana prvi susedi, nevolje naših suseda su neizbežno i naše nevolje. Dva naroda polažu pravo na jednu teritoriju: fatalna je greška brkati nacionalističku retoriku sa ljudskim pravima. Nacionalizam je i to, kada dvanaestorica momaka u belim šeširima prebijaju jednog u crnom šeširu. Ali, ko im je dao pravo da to čine? Njihova savest? Imaju li bilo kakvo ovlašćenje utemeljeno u međunarodnom pravu? Ili im to pravo daje nekakvo hipotetično knjigovodstvo koje evidentira prihode i rashode ove akcije?
Postoji jedna srednjoevropska solidarnost koja sve užase stavlja u isti red, i ne misli da je ovaj užas opravdan zato što ga čine naši saveznici, a onaj užas neprihvatljiv, jer ga čini zli neprijatelj. Srednjoevropljani, čak i ako nikad nisu bili u Jugoslaviji, na osnovu vlastitih životnih iskustava mogu da stvore adekvatnu sliku o njoj. Imamo rodbinu, imamo tamo prijatelje. Vojvodina je šareni etnički ćilim, putnik će tamo naići na Srbe, Mađare, Hrvate, Rumune, Slovake, na ljude koji jednako teško žive, njihova je muka, njihov je znoj u tom mostu. rafineriji, televizijskom predajniku, u svakoj kući. Siromašna zemlja, tu su još i stare ruševine, kakva je suluda ideja stvarati nove?
Srednjoevropljani većinom doživljavaju sebe kao male ljude, radije bi da prežive, nego da prave istoriju, te je stoga njihova pažnja prirodno na žrtvu usmerena, a ne na moćnike, i ne dopada im se ovo nadmeno, slepo udaranje. Zar zbog toga što jedan jugoslovenski građanin maltretira drugog jugoslovenskog građanina, treba iz vazduha, nasumice, ubiti trećeg? NATO se ljuti na Miloševića i usled nenamernih nusprodukata bombardovanja, proizvoljno ubijaju jugoslovenske građane. Kakva je to pravda? U čemu je etička osnova ovog vojno-kolektivističkog morala?
Čovek bez svojstava, porodica Tibo - ponovo su aktuelni. Oba romana govore, između ostalog, i o tome kako niko nije hteo Prvi svetski rat, ali da je do njega ipak došlo. Vraćamo li se polaznoj tački, duševnosti 1914- godine? U proleće ove, 1999. godine, u naše živote prodire i u njima metastazira jedan vojni moral jezik i ikonografija - osavremenjeni od dojučerašnjih, antimilitarističkih, levih radikala i zaogrnuti frazeologijom Ljudskih prava. Srazmerno tome. mladi ljudi su se naprasno uozbiljili i pokazali da sa njima nema šale, ali kakva su zla drugim naneli, ne mogu ni da zamisle. Preveo: Arpad Vicko.
Petér Nádasi (1942.)
Mala mađarska pornografija Pétera Eszterházija (1950.) osebujan je katalog laži; političkih, osobnih, tjelesnih, laži sustava, onih ideologijskih laži u kojima smo odrastali, gdje su se gnijezdili laž riječi, naša osobna laganja i samoobmanjivanja. Taj je Eszterházijev roman, uistinu, enciklopedija svih pobrojnih i nepomenutih laži, budući da je laž bila temeljna riječ u istočnoeuropskim socijalističkim zemljama. U njima je sve bilo toliko i suštinski lažno da naš doživljaj samih sebe i svijeta i nije mogao biti ništa drugo do jedna velika i sveobuhvatna laž. Od pada berlinskog zida približili su se javni i privatni govor, smanjena je ona nevjerojatno razdaljina između informiranja putem mass-media i onoga što smo kod kuće govorili, no kako vrijeme odmiče doima se da se ustinu promjenio samo način zavaravanja7.
U znak protesta zbog agresije NATO austrijski pisac Peter Handke napušta Katoličku crkvu ogorčen što je Papa tako dugo čekao da izrazi svoje rezerve prema agresorima objavljuje beogradski dnevni list Politika8.
"Ugledni austrijski pisac Peter Handke rešio je, kako saznajemo iz obaveštenih izvora u Beču, da pojača i još glasnije iskaže svoj odlučni protest, zbog agresije NATO. Ogorčen što je papa tako dugo oklevao da bi izrazio rezerve prema agresorima. Handke je odlučio da napusti Katoličku crkvu.
Nešto šire o ovoj svojoj odluci 56-godišnji Handke je rekao i nedeljniku Njuz koji izlazi danas u Beču.
'Papa je tek 12. dana rata protiv Jugoslavije u svojoj uskršnjoj poruci osudio bratoubilački konflikt, ali ne direktno, i ne napad NATO na jednu malu zemlju', navodi se u Handkeovoj izjavi.
'Ja, pisac Peter Handke, koji sam kršten. želim da saopštim da napuštam takvu Katoličku crkvu', dodaje Handke.
U tekstu na osam stranica ovog uglednog časopisa Handke, čija je majka bila Slovenka, objašnjava zašto voli Srbe, njihovu kulturu i manastire. On poziva i druge evropske i svetske intelektualce da iskažu svoju solidarnost sa malim ali hrabrim srpskim narodom. Otkrio je, kako saznajemo, da uskoro ponovo planira da dođe u Beograd i na Kosovo i da se pridruži hrabrima koji odolevaju bombama NATO."
I ako dođe da iskaže solidarnost Handke neće ovdje ostati da živi, nakon izvjesnog vremena vratit će se u Pariz gdje mu je obitelj, na sigurnom. Moja obitelj nije na sigurnom, o njoj Peter Handke neće ništa napisati, njega zanimaju samo bombe koje ovdje padaju, o njima kani pisati prigodan tekst, dakako, za odgovarajući honorar. To što ja desetak godina zarađujem mjesečno 200 DM, a sada već ni toliko - Handkea nije briga. Uistinu od jednog Handkea ništa drugo i ne očekujem nego da napiše tekst u kojem će zastupati stajalište da moja obitelj i ja trebamo ovdje ostati i (od)braniti svijet koji će me plaćati 200 DM mjesečno, ili manje od toga - da bi Handke imao o čemu pisati.
Što da ja učinim i znak protesta zbog neupućenosti protkane licemjerjem i prijesnom glupošću vrlog austrijskog pisca Petera Handkea. Svojedobno, dok su pojedine beogradske novine objavljivale njegov tekst o ratu u Bosni naivno sam se nadao da prevoditelj nije razumio cjelinu rukopisa, ili bira djelove koji odgovaraju urednicima tiska, a kada sam od prijatelja dobio Handkeovu knjigu9 uvjerio sam se da ne griješi prevoditelj već spisatelj.
Wo schlafen deine Kindern, Peter? Einmal hier, einmal dort? Was essen deine Kindern, Peter? (75. str.)
I u XX. stoljeću ispisana su djela koja su se usprkos svojih vrijednota zagubila u kovitlacu vremena, pomenimo samo opus Béle Hamvasa, jednovremeno dok su nastajale čitave knjižnice - ni o čemu. Popunjene ozbiljnim i debelim knjigama što su ih pisali, i još uvijek ih pišu, ozbiljni i debeli autori, koji su za njih primali, a i ubuduće će primati ozbiljne i debele novce te, prestižne nagrade od ozbiljnih i debelih kritičara. Ovog časa, a ni inače, ne mogu se sjetiti ni jedne od tih knjiga, ali sam se osvjedočio da su svi ozbiljni i debeli pisci važni točno onoliko koliko se važnima predstavljaju svojem okruženju. Ponekad ih gledam na državnoj televiziji kako između sebe govore o pisanju kao privilegiranom obliku postojanja dok pod svaku cijenu žele ostaviti dojam da strasno žude za mirom na mjestima gdje se oduvijek ratovalo, dok popunjavaju prazninu gnevom, dok nesputano uživaju u uništenju iza kojeg ostaje - praznina.