- Izreka prošlosti je uvijek proročanska izreka:
- samo kao graditelji budućnosti, kao znalci
- sadasnjosti vi ćete je razumjeti.
Fierdrich Nietzsche
Čini se kako je tek nakon uvida i obradbe relevantnih duhovnih činitelja moguće ponuditi jedan suvisao govor o onome što se sve očitovalo u stoljeću koje danas kruni pretposljednju godinu svojega trajanja. Iz toga se rakursa onda može ponajbolje uvidjeti i moguće svakovrsno nasljeđivanje mnogo čega, pa i povijesno-duhovnih taloga, iz stoljeća kojemu je svršetak na ivici. Jer, samo se očitovano može nasljeđivati. No, narav očitovanog ima svoje duboke korijene u povijesti i različite razloge svojega postojanja. Ono, pak, što se nasljeđuje od očitovanoga, vrijednosno promatrano, može biti za nasljednike, kao što je i naslovom ovoga skupa određeno, pod vidom bremena, očito po nečemu prijepornoga, ili pak kao popudbinsko - nešto što je čovjeku, pa ako hoćemo i čovječanstvu, mnogoliko potrebno poradi budućnosti. Naime, nešto bremenito nije samo po tomu bremenito što je teško ili teretno, već ono sadržava u sebi i stanovitu dimenziju drugojačije problematičnosti, dok popudbina pretpostavlja apriornu vitalnu korisnost, rekli bismo gotovo nužnu, u funkciji vlastita održanja...
Naše je temeljno pitanje što je to što u nasljedstvo nosimo iz stoljeća velikih diskontinuiteta, tragičnih po svojim posljedicama. Također, značajnim nam se čini i pitanje može li se uopće govoriti o nečemu (pre)nosivom u vremenu i dobu kada je onaj tko (pre)nosi, to jest (pre)nositelj, danas i ovdje dobrano ovladan košmarnim odnosom kada je u pitanju recepcija bitnog i trajnog u povijesnoj mijeni, te kada je skoro izgubio svijest o potrebi i važnosti promatranja događaja ali i, što je važnije, procesa s dulje vremenske distance. Ovdje ćemo samo uzgred spomenuti kako je u nas, barem je tako do sada bilo, na djelu u kulturnoj javnosti svakakvo odsustvo promišljanja i uopće kritičkog odnosa spram mijena u stoljeću koje će uskoro biti iza nas. A ovaj je skup samo izuzetak koji potvrđuje ovo pravilo. I na koncu, ali ne i manje značajno, zanimljivim se nadaje još i sljedeće pitanje: sve ono što je eventualno i otvoreno za prijenos tko, kako, poradi čega i kamo prenosi.
No, krenimo redom. Odredi li se naše stoljeće na izmaku kao stoljeće velikih i radikalnih diskontinuiteta, čini se, kako se neće previše pogriješiti. A rekli smo, i ono diskontinualno daje se sagledati tek kada odredimo stanje stvari, ili uvidimo koje su to bitne sastavnice, da parafraziramo Jaspersa, duhovne situacije vremena, te ih usporedimo s onim što je ranije postojalo. I tako, kada se upitamo od čega ili spram čega su na djelu u XX. stoljeću diskontinuiteti, tri se glavna smjerokaza ukazuju. Ovi se otkloni, naravno, ne trebaju uzimati posve odvojeno, niti se s njima onda treba operirati kao sa zasebnim momentima, budući da su oni međusobno isprepleteni. Takvi umreženi, oni su u temeljima epohe u kojoj se dramatično i brzo živi.
Prvi korjeniti otklon od ranije zatečenoga, a time i moguće nasljedovnog, imamo u razmahu i svekolikom oživotvorenju ideje da je ono novo nešto vrijedno po sebi. Mislilo se tijekom ovoga stoljeća kako je nastupilo vrijeme da se mora krenuti u ispoljavanjima i realiziranjima svih segmenata života iz početka - od razumijevanja i određenja smisla života, preko produkcije u umjetnosti, pa do uređenja društva. Naime, ono što jest novo, po vlastitoj se prirodi, razumijeva(lo) kao nešto što u sebi apriori sadržava i ideju nužnog počinjanja iz početka, uz istodobno olako odbacivanje bilo kakve vrijednosti staroga. Možda se ovo grozničavo htijenje za uvijek i svagda novim može razumjeti iz kraha ideje o povijesnom napredovanju, ideje koja svoj vrhunac dostiže u XVIII. stoljeću, a sredinom prošloga ulazi u prijepor, da bi se na koncu, uvidjevši kako budućnost ne mora biti isključivo bolja, čovjek bez oslonca u povijesti našao u užasu stojeći pred zlosutnim ambisom sadašnjosti. Pogled u budućnost nije bio promišljen, jasan i smion, već se budućnost osvajala surovim hrljenjem u nepoznato. Bez odgovora na pitanje odakle, bezglavo se hitalo unaprijed bez pravog odgovora na pitanje kamo.
Dakle, jedna je od bitnih značajki suvremenog svijeta težnja za nijekanjem ili čak ukinućem staroga, to jest tradiranoga. Osjećanje potrebe za raskidom s dosadašnjom poviješću gotovo je opće prisutno. Sama povijest ove ideje nije baš toliko stara, i seže u početak Novog vijeka. Vjerojatno je u djelu Francisa Bacona "Novi organon" ponajprije postavljena u svojemu najeksplicitnijem obliku. No, prvo je svoje snažnije predstavljanje, snažnije barem što se tiče neposrednih posljedica po čovjeka, imala u Francuskoj buržoaskoj revoluciji. Međutim, u ovom stoljeću ona vrhuni i vrlo suvereno gospodari. U trolisju vremena, kojega čini prošlost, sadašnjost i budućnost, u ovome je stoljeću dominantna opsjednutost onim sada, što dovodi do zaglušujuće buke iz sadašnjosti o sadašnjosti. Istina, to sada je gdjekad bilo i u varljivoj funkciji budućnosti, kao što je slučaj u fašizmu i komunizmu. Ali, prošlost je uvijek bila manje vrijedna, izuzev slučaja kada je posredno krijepila (ne ulazeći sada u vrijednost te potkrepe), ono sada, kao što je to slučaj u nacionalističkim ideologijama. U stanju takvih stvari, posve je razumljivo zašto na učestalosti u javnom diskursu dobivaju pojmovi primitivan i zaostao, koji su osobito frekventni u označavanju prilika i pojava iz povijesti, a vrhune, čini se, u sintagmi "mračni srednji vijek".
Napomenuli smo: ideja da se mora činiti nešto novo nije samo bila prisutna u desetak umjetničkih pravaca s početka ovoga stoljeća, koje ovdje ne bismo navodili, nego je ona ujedno bila i jedna od stožernih ideja u projektu gradnje društvenog sustava u komunističkom učenju, ideologiji koja je oživotvoreno postojala više od pedeset godina u svim državama panonske regije. I danas ovu ideju zatičemo, istina ne u oblicima koji smjeraju na ovladavanje posvemašnom zbiljom, već je prisutna u rafinirano presvučenim oblicima u različitim aspektima života čovjeka. Na primjer, općenito je interes za staro, za povijesno posve zamro. Ili, rad i operiranje tehničkim pomagalima poradi opstanka čovjeka izvodivi su ukoliko se usvoje saznanja koja nemaju moment povijesne ukorijenjenosti. Spomenut ćemo i računalo, čija uporaba pretpostavlja stalno nova znanja. No, čini se kako je moda ovdje suverena kraljica -svaka sezona nudi nešto novo... Riječju, samo ono što je novo postaloje istinito, kakoje to rekao Jaspers, a stalnost je danas jedino još zadržana u samome mijenjanju onoga uvijek novoga.
Naravno, istrajavanje u i na novom je uvijek kratko, jer inače ne bi bilo novih novina. O ovome, u kontekstu govora o prilikama u umjetnosti, možda najbolje govori i svjedoči kratkovjeko trajanje i samoga pojma moderna, višeslojnog pokreta u umjetnosti s prijelaza prošloga u ovo stoljeće, koji je i iznio u žižu interesa istrajavanje u umjetaičkom stvaranju na novim osnovama bez nekih značajnijih veza ili odnosa sa starim. Naime, ovaj je pojam za nešto više od pola stoljeća zamijenjen pojmom postmoderna. Bude li se i nadalje živjelo i stvaralo u svijetu umjetnosti uz težnju za novim, pitamo se hoće li uskoro uslijediti umjetnički projekti čija će oznaka biti postpostmoderna!
Druga linija velikog diskontinuiteta u XX. stoljeću daje se pratiti u gubljenju vrijednosti umskog činitelja u životu čovjeka, koje gdjekad ide čak i do nijekanja umske djelatnosti, te svođenju višeslojnih ljudskih duhovnih mogućnosti na pragmatično-kalkulantski moment racionaliteta. Na djelu je, da se poslužimo Heideggerovom sintagmom, "računajuće mišljenje", mišljenje osobite vrste koje ne akceptira i ne promišlja smisao što u svijetu vlada, to jest postoji.
U prvoj polovici prošloga stoljeća iznijeti filozofski sistemi u sebi su kao glavnu pretpostavku imali upravo ideju uma kao suverenog gospodara čovjekova života, čega je najpoznatiji reprezent Hegelova filozofija apsolutnog duha. Um je ondje razumljen kao superiorna moć sintetičkog poimanja života i zbilje, te je kao takav nudio čovjeku istinite odgovore na pitanja i izazove života, vremena i svijeta, dok je razum, određen kao moć analitičkog razlaganja, bio u službi pomoći umu. No, ova se predodžba takve čovjekove strukture duha i načina spoznavanja počela potkopavati već sredinom prošlog stoljeća Schopenhauerovim učenjem o dominaciji volje, te koncem prošlog stoljeća i Nietzscheovom filozofijom nihilizma, da bi svoje potpuno ukinuće, barem kada je u pitanju funkcija na teorijskom planu, doživjela otkrićem uloga i značaja nekih iracionalnih momenata u životu čovjeka, prije svega kroz učenje Sigmunda Freuda. Naravno, tomu je u znajačjnoj mjeri pridonio i jedan sociološki činitelj, a to je nezaustavljivi razvoj i povećanje uloge tehnike u čovjekovom opstanku, razvoj koji je toliko uzeo maha da se slobodno može reći kako je svijet XX. stoljeća postao apsotutno tehnički.
Dakle, bogata se misaona i spoznajna sposobnost čovjeka svela na suhu pragmatičnu racionalnost, koja svoju puninu očituje u tehnologiji - ustrojenom racionalnom sistemu kojim vlada proračun. I tu je osnovni paradoks tehnologije. Naime, krajnje pragmatično i racionalno, kao funkcionalni sistemi, bili su ustrojeni koncentracijski logori, isto kao i bolnice. No, ne mala razlika je u rezultatima ovih racionalnih ustroja, što nam je više nego dobro poznato, osobito na primjerima iz ovoga stoljeća. Drugim riječima, hoćemo reći kako razum, ukoliko sam ravna zbiljom, ima dosta ograničenu vrijednost. S druge strane, gubitak je uloge i djelovanja uma, kao regulativnog principa čovjekova života, donio i gubitak svojih proizvoda. Recimo, iz zbilje su gdjekad nesta(ja)la osnovna načela ideje humanizma. U ovome kontekstu situiramo, čini se legitimno, i ideju smrti Boga. Jer, s ukinutim umom u svevlasti razuma, čovjek gubi iz vida i Boga: razum u svojim krhkim učincima spoznaje nikada ne dolazi do ideje Boga. To je privilegij angažiranja uma, činjenica koja je poznata još iz srednjovjekovne filozofske misli. Naoko obezbožen svijet samo je privid, budući da je Bog u XX. stoljeću promijenio samo mjesto boravka. Kako se to uobičajeno kaže, Bog se spustio na zemlju u obliku fetiša i kumira materijalne naravi.
I, na koncu, treći diskontinualni moment sadržan je u naglom rastu prostora posredovnih odnosa u ispoljavanju života u suvremenome društvu. Gotovo se ni jedno udovoljenje potrebe danas ne može ostvariti bez nekog oblika posredovanja! Sjetimo se samo slučaja Kafke i njegovih likova u svijetu posredovanih odnosa među ljudima. A ranije prisutni neposredni oblici ispoljavanja potreba, interesa, htijenja i želja jednostavno su nestali s povijesne scene. O tome Heidegger dobro govori u svojemu eseju "Opuštenost", na motivu čovjekova gubitka, kako on kaže, sraslosti s tlom, to jest neposredne, tople i prijemčive ukorijenjenost u okružje života.
Usporedni su i popratni procesi unifikacije i globalizacije, koji, među ostalim, dovode u pitanje sudbinu umjetnosti malih naroda, što se kazuje na jeziku, čini se, bez perspektive. Nadalje, život u društvu XX. stoljeća, organiziranom kao veliko poduzeće koje funkcionira na principu posredovanosti, donio je na prijestolje i gomilu ili masu - obezglavljenog pojedinca kao puku numeru i broj, koji u zbroju u odsutnim trenucima može biti ne malo opasan. A svjedočanstava toga je bilo i previše... Refleksija ovoga motiva, bila je dobro elaborirana u našim zavičajnim književnostima.
No, suvremeni se čovjek u kompliciranim mrežama svijeta tesko ili uopće ne snalazi, teško mu je dokučiti što se sve oko i s njim zbiva, kako se i u čemu se događa njegov život. Jednostavno, u gusto isprepletenom vrtlogu svijeta u ovom stoljeću čovjeku se doima neshvatljivim ono što se zbiva. Kao takav, iščupan iz kontinuiteta, čovjek je XX. stoljeća krvavo očitava(o) svoju povijesnu izgubljenost i nesnalažljivost. Novo je probudilo nekritičku pošast, istina prividne, samodovoljnosti, koja je naravno daleko od antičke autarkije. Pohranjena kroz sujetu, jer imponira biti na tronu neprikosnovenosti, nekritička svijest o vlastitoj vrijednosti pridonijela je tomu da je čovjek u ovom stoljeću gordo umislio kako je prava povijest počela upravo od njega. A samo nadmena osionost može izazvati takvu količinu smrti koje smo vidjeli u proteklih 100 godina. Ili su, pak, to tragični odrazi nespretnih reakcije bića koje se osjeća višestruko, ali temeljno, ugroženim. Uveden u zgotovljen svijet pravila, putem represivnih sistema uvlačenja, gotovo mehanički ukalupljen čovjek XX. stoljeća igrao je i još uvijek igra na uspostavljenim matricama koje u biti ne razumije. Zašto? Jednostavno iz razloga što je izuzetno kompleksni svijet silnica koje ga određuju, zbog posredovanosti, za čovjeka, koji misleći samo računa, zbraja i oduzima, neuhvatljiv. I tu leži osnov svih i svekolikih užasa suvremenog čovjeka, kojega je, čini se, bolje ocrtao Emil Sioran od Alberta Camusa ili Jean Pol Sartra. Užas da se živi u svijetu kojega ne razumije, kojega ne može kontrolirati i kojega teško može mijenjati, a koji nema u sebi trajniju osnovu.
Usmjerimo li sada nakratko pozornost na kulturnu produkciju u našem zavičaju, vidjet ćemo da su samo obrisi tih velikih pitanja imali nekakvog svog elaborativnog prisustva u ovdašnjim književnim, i uopće umjetničkim i filozofskim, prinosima. Svestranija i dublja recepcija takve drame suvremenoga čovjeka bila je skromna, ili bolje rečeno preskromna. Tek tu i tamo, kod najsvjetlijih primjera... A kada je toga i bilo, bilo ga je sa zakašnjenjem. Tako se i dalje naša lokalna kulturna povijest pokazuje kao povijest kašnjenja. Jer, to nije od danas ili jučer, što naravno nije nimalo utješno. Ova prosudba vrijedi i za ostale dijelove društvenih procesa. Prisjetimo se samo da je više od pola stoljeća zakasnio odjek građanske revolucije u panonskim zemljama, a nacionalni romantizam više od stoljeća i pol još je i danas u nas u značajnoj mjeri prisutan u svim diskursima, pa i književnim.
Sdruge strane, gotovo se kao nužnost javlja značajka, koja vrijedi i za domenu oficijelne kulture ovdašnjih prostora, zatvaranja i ograđivanja u provincijalni tor malih djela te samodopadnih i samodostatnih spisateljskih minijatura. Jer, istina je načelne naravi da zahtjevnih stvaralačkih prodora za velike ideje u provincijama nema. A ako ih i ima, tada se plaća previsoka cijena. Čini se da za to nema boljih primjera od Danila Kiša, Béle Hamvasa ili Ágnes Heler. Ali, zanimljivo je također da su utjecaji malih, običnih, svagdanjih i dominirajućih ideja iz svijeta, čak i u kulturi, ali i velikih zlodjela, prisutni bili i kod nas, i to u dosta velikoj mjeri, pa i pri kraju ovoga stoljeća. I u tome se ne razlikujemo od drugih. Pored toga, poticaji onoga što je veliko uvijek su dolazili sa strane, a ovdje su ih prihvaćali samo iznimni stvaratelji, koji su gajili stav otvorenosti spram toga. Naravno, to krijepi sljedeća istina: veliko raste samo kod onih koji su spremni tako i djelovati - nepomirljivi sa stanjem stvari, sumnjajući i pitajući se, u kontaktu s najvišim dosezima duha vremena postaju dionici stvaralačkih razgovora s aktualno bitnim, što rezultira istinskim umjetničkim djelom. To su oni beskompromisni, koji ulažući sebe u gradnju ne očekuju ništa, pa ni to da će postati magovi "umjetnosti" u svojim palankama. Vođeni nepatvorenim umjetničkim nagonom svoju su zadovoljštvinu vidjeli jedino u stvaralačkom činu. A najsvjetliji primjeri iz naših zavičaja pokazuju kako su u biti taj imperativ postiza(va)li samožrtvovanjem. To napose vrijedi kada je riječ o ovdašnjim tugaljivim provincijskim odnosima u kulturi. Jer, ne smijemo zaboraviti, na primjer, da je Kiš pravo priznanje za svojega života dobio vani, i na koncu ipak umro u Parizu...
I na koncu da rezimiramo. U svijetu XX. stoljeća na djelu je posve nov i viševrsno problematičan položaj čovjeka. Spram izazova koje je susretao, ne samo da nije najbolje odgovorao, već je svjedočio svoje ne malo povijesno posrnuće. Stoga nam za popudbinu (pre)ostaju gdjekoji svijetli pabirci, što nije nimalo ohrabrujuće. A bremena je iza nas i previše. Kao, uostalom, što je i slučaj u svakodnevlju života na koncu XX. stoljeća i II. milenija.