Predrag Crnković
Bukowski iz Berislavićeve
„I have never met a poor leftist!”
posljednji Cecil od Chelwooda, lord Edgar Algernon Robert Gascoyne Cecil
dobitnik Nobelove nagrade za mir 1937.
jedan od utemeljitelja Ujedinjenih Naroda
I read last Saturday in the
redwoods outside of Santa Cruz
and I was about 3/4's finished
when I heard a long high scream
and a quite attractive
young girl came running toward me
long gown & divine eyes of fire
and she leaped up on the stage
and screamed: "I WANT YOU!
I WANT YOU! TAKE ME! TAKE
ME!"
I told her, „look, get the hell
away from me."
but she kept tearing at my
clothing and throwing herself
at me.
„where were you," I
asked her, „when I was living
on one candy bar a day and
sending short stories to the
Atlantic Monthly?"
she grabbed my balls and almost
twisted them off. her kisses
tasted like shitsoup.
2 women jumped up on the stage
and
carried her off into the
woods.
I could still hear her screams
as I began the next poem.
mabye, I thought, I should have
taken her on stage in front
of all those eyes.
but one can never be sure
whether it's good poetry or
bad acid.
„My Groupie”, Charles Bukowski
Mislisav Peterlić je rođen...i još nije umro. U životu je želio biti slikar, ilustrator, crtač stripova, profesionalni rally vozač (utrka Pariz – Dakar je vrhunac !), pronalazač, pisac, kriminalistički inspektor odjela za ubojstva, arheolog, kemičar, fizičar, restaurator fresaka i slika, tajni agent, nogometaš, filmski glumac. Na sredokraći svog života, ili, točnije, pri kraju, uzimajući u obzir začetke raznih bolesti što su ga njegovo golemo iznenađenje počele spopadati, postao je pisac. Nije li to prigoda da, opisujući sve moguće biografije kroz najrazličitije likove ostvari sve svoje želje? I više od toga, da ih nadmaši. Ovjekovečene barem u kjiževnosti, te će se biografije pričinjati kao prave... I bit će kao prave?
„Barem u književnosti?!”, ciknu Bukowski kano Krleža i zavitla bocu whiskyja, dakako praznu, a Mislislav se jedvice izmaknuo. Boca se razbila o zid, padajući na prljavi itison u vidu tisuća komadića stakla.
„Pa zar dosad ništa nisi naučio?! 'Barem' ‘Ako ništa drugo' ?!”, zatim se nakašljao, zagrlio svoj whisky u drugoj, punoj boci, i poliječio grlo dugim, grgotajućim gutljajem, punim uživanja. „Jebem ti mater, 'bar'!” (dakako da je rekao „motherfucker”, ali Mislav znade duh svoga jezika).
„Ono što je u književnosti, to jedino vrijedi i ostaje. Zaboravi onu izrjeku 'što nije bilo u tisku i na dalekovidnici nije se niti dogodilo'. Sve je to efemerno. Tko će za stotinu ljeta preturati po video vrpcama? One se za 10 godina pretvore u želatinu! (Rекао је „drhtalica” ali Mislislav misli da je ova francuska posuđenica primjerenija našim uvjetima, dok hladetina odveć vuče na blagdanski ugođaj!) Novine će biti reciklirane, a glede navodno vječnih diskova, ne vjeruj industriji slitina i poluplemenitih metala... ”
Uslijedio je novi gutljaj scotcha i prosvjetljivanje očito slabog učenika neformalne škole kreativnog pisanja:
„Jedino ono što je zapisano u književnosti ostaje živjeti! I vječno i istinito u istom trenu. Jer ni neće biti druge istine. Ako ne vjeruješ, samo porazmisli što znadeš o najvećim ljudima i najvažnijim događajima druge polovice XX stoljeća na osnovi takozvanih televizijskih slika i filmskih novosti? Ništa! Zilijun verzija! Niti usporeni televizijski zapis ne može pružiti punu istinu! Ubiše Kennedyja pred tv-kamerama u izravnom prijenosu! I što? Niti su otkrili počinitelja ili počinitelje niti danas netko znade o Keneddyju išta drugo do da je fukao više od dvije tisuće žena! Plus onu Marilynku. A to se, dečec, pripovijeda, u usmenoj književnosti... ha ha”, ponovno se zakašljao ali tu je bio najbolji sirup protiv gušobolje na svijetu – scotch.
„Dakle, mladi pišče , he he”, rekao je ovo s takvim sarkazmom da je mladića zaboljelo, „ono što napišeš u književnosti, to ti je jedina, vječita i najistinitija biografija, upamti to!”
Po starčevu zamućenom i neraspoloženom pogledu, Mislislav je znao da mu je vriјеme otići. Vjerojatno mu uskoro dolazi jedna od obožavateljica, pa ne želi više gubiti vrijeme s očito uštogljenim i priglupim početnikom, koji nije vidio niti „ž” od života, a komu nisu jasni ni osnovni pojmovi umjetnosti kojom bi se želio baviti.
„Treba li vam što, gošpon Bukowski, prije no odem ?”, upitao je mladi pjesnik.
„Da, mogao bi, hoćeš li? ( would you? I tko bi odbio Charelsa? !) baciti ovo smeće... ” – pokaza na veliku crnu plastičnu vreću, punu praznih boca i pokojeg kuhinjskog otpatka, ambalaže od maslaca, kutijice od senfa, staklenki od raznih umaka, plastičnog ovoja od zrelog sira, limenki od haringi, celofanskih omota od tost kruha i sličnih živežnih namirnica kojima se hrani muškarac bez stalnih kućanskih navika.
„I molim te, mali, kupi mi kurtone, imaš dolje ljekarnu...”
„Odmah, gošpon Bukowski”, reče mladić, ponese vreću i zatvori vrata za sobom.
Scena 116 u off-u – cesta sa ljekarnom u San Pedru
Total, možda kamera iz zraka (ovisno od financija), autorove kuće i /INSERT/ mladog pisda (polutotal) kako pokunjeno baca vreću u kontejner i onda, malo bržim korakom, kreće pločnikom – naprama ljekarni Otvara vrata i ulazi /Pretapanje cross-dissolve/
Prijelaz na scenu 117 ...
Opis scene 117 u ljekarni – snima se u studiju.
Ljekarna je uređena kao američki drug store.
Osobe:
vlasnik i prodavač,
Mislisav Peterlić,
Liz Benton,
mladi par u prolazu,
stariji par u prolazu
radnja:
Mislislav ulazi i pogledom obuhvaća drug store. Ovdje se Mislislav i Liz prvi put sreću i upoznaju. Mladi par samo razgleda i ode, svo vrijeme smijući se i među sobom čavrljajući, tako da ih se ne razumije. Stariji je par na redu prije Mislislava. Oni se raspituju za tablete protiv putne mučnine. Mislislav i Liz se pogledavaju; ona prelistava magazine, a na njegovom se licu vidi nelagoda što mora tražiti kondome čime reflektira stidljivost stranca i provincijalca. Dok on nespretno razgovara s prodavačem, ona pomno sluša i uskače u razgovor, što je povod za upoznavanje.
Stariji par odlazi očešavši se o Mislislava koji upadljivo čeka da oni odu; ali dok se pripremio izgovoriti što želi, Liz mu se prikrala s leđa, ostavivši prvo magazin koji je neprestance listala.
Mislislav:
„Hm, good afternoon... I would like to buу some oil condoms?”
Prodavač, hladno, gotovo tupo, ne razumjevši:
„Excuse me?”
Mislislav:
„Condoms.”
Liz (veselo uskače):
„Did you mean lubrificated?”
Mislislav (s olakšanjem, crven u licu, uzrujan):
„Yes, yes. I mean lubrificators! That is, lubrificated condoms. Thank you...!”
Prodavač samo s dosadom zatrepta, slegnu ramenima i mrtav hladan dohvaća prezervative s police.
Liz:
„You could buy them on a vending machine! I mean if you're so embarrassed!”
Mislislav:
„What machine? Oh, automatic machine... Theу aren't for me, you know, they are for Mr. Bukowski.”
Liz:
„You know Mr. Bukowski?! Cool! Are you his personal aide? Do you always buy condoms for him?”
Mislislav /zacrvenjen zbog svega: lošeg engleskog i zabune i kondoma, najradije bi propao u zemlju/:
„No, we don't have aids, that's why we buy condoms. I am a writer too, we write something together, you know...”
Liz /kroz smijeh/:
„No, silly, I mean ‘aide', assistant... Oh, you too are a writer, how cool...!”
I tu je Mislav Peterlić magistar hrvatskog jezika i književnosti, rodom iz Đakova, pjesnik koji obećava, sa zapaženom zbirkom pripovijedaka, i ambiciozni scenarist koji se probija (tv-drama o životu Iva Kozarčanina po njegovom sinopsisu emitirana je u udarno vrijeme na hrvatskoj dalekovidnici i dobro je primljena), sa zadovoljnim smješkom sklopio fascikl nabrekao od gotovo dvije stotine otprintanih listova bank posta. Na koricama je s uživanjem ponovno u gornjem lijevom kutu pročitao svoje ime i ispod njega ime koautora – Oktavijana Laurenčića, pa onda uvećana slova od 16 cicera otprilike na početku treće sedmine odozdo BIOGRAFIJA HRVATSKOG WERNERA ili Život na rubu , a ispod, između crtica, „novela i scenarij”.
Otpio je posljednji gutljaj svoje fante, pogledao šalicu u kojoj više nije bilo espressa, osvrnuo se oko sebe na terasi kavane Ban na Trgu i pomislio kako je glupo da se kavana zove „Ban Caffé” kao da je Jelačić neki mali ugostitelj. Prosto da ti se počne pričinjati Zvonimir s pladnjem na komu su džezva s kavom i čaša mineralke...
Očekivao je nju, ambicioznu organizatorku Lidiju Čičmil, po mogućstvu i buduću „vezu”, no odlučio je da ne treba žuriti prije no joj i definitivno uvali ovaj tekst koji je prava prigoda za njegov konačni proboj. Osim toga, priča se da je ona utjecajna upravo (ili između ostalog, tko će vjerovati velegradskim tračanjima) zahvaljujući krevetskim kvalitetama, pa se tu ne treba šaliti dok sve još uvijek visi u zraku (nikad se ne zna tko tu sve može biti ljubomoran!). Mislav se zaglibio u doktoratu na dosadnoj temi iz versifikacije nekada gotovo proskribiranih mladih hrvatskih liričara (jer da svojim pesimizmom ne doprinašaju socijalističkom razvoju, na primjer Kamov je bio toliko dekadentan da se to nije moglo provariri niti kao kritika prijeratne građanske truleži, Weisner je bio za tadašnju vlast”, Milković je bio „ni tamo ni ovamo”, ali Galović kao pravaš koji cvili zbog prolaznosti nije imao što dati poslijeratnoj obnovi, Ujević je bio nakon rata pod pritiskom, uostalom „narodni” ga je sud osudio, Čerina proglašen luđakom...) te i dalje politički sumnjivih sve do 1990-ih, ali kada je osjetio slast živih pjesničkih večeri i nanjušio mogućnost pisanja, zapostavio je znanstveni rad i sve napore investirao u uzbudljiviju karijeru. Ugrozivši čak i mjesto asistenta koje mu se drma ako ne bude publicirao koji znanstveni rad u dogledno vrijeme. Lidija Čičmil bila je u natječajnom odboru republičkog ministarstva kulture koja odobrava sufinanciranje filmova na osnovu scenarija, a mogla je i proturiti tekst uredniku dramskog programa državne dalekovidnice, i prava je sreća da ju je sreo na promociji knjige njegova bivšeg profesora, sada šefa katedre gdje je asistent, a tu je samo da bi se ulagivao; knjiga je bila još jedan neuspjeli pokušaj osrednjeg pjesnika, utjecajnog kritičara i autoriteta za staru hrvatsku kjiževnost da postane i prozni pisac. Neki mlađi kritičari, kojima kruh nije ovisio o starijim urednicima, već su izmasakrirali to djelo kao karikaturu postmodernizma. Rečenicu po rečenicu su rastavili na komadiće rugajući se nesuvislim i neuvjerljivim opisima seksa, čime je „djed” htio pod stare dane imitirati Millera i Durrella, eto tako su zajedljivi bili najmlađi i najhrabriji. Mislav je dakako pohvalio knjigu koju nije niti pročitao, i eto kao za nagradu sudario se leđima s s Lidijom koja je upravo dohvaćala zadnju čašu soka naranče što su na vlažnim pladnjevima dijelili rijetkim posjetiteljima u sjedištu DHK-a i došli dotle da ona, prije svega na nagovor njegovog „profešura”, zahvalnog na potpori (premda vjerojatno svjesnog da je riječ o ulizivanju), krene u jedno vrlo aktivno promicanje teksta i kao novele i kao scenarija. Zapravo bi profesor osigurao da ugledna naklada stane iza knjige, dok bi Lidija bila medijska dobra vila.
Mislav odluči naručiti još jedan set fante i espressa, bilo je oko podneva, i samo su rijetki gosti na terasi pročitavali novine uz čašu mineralke i kavu; on nikamo nije žurio, a ona je kasnila samo 20 minuta. Takva cura si ima pravo na to!, pomislio je.
Oktavijan Laurenčić! On mu je otvorio oči. Sreo ga je dok se umoran vraćao pješice iz Basaričekove sa neke promocije poezije novoprimljenog člana DHK-a, uličicama Gornjeg rada sjekući Kamenitu i Vitezovićevu (često puta ide i Opatičkom, tog puta se je ušetao ravno u Tomićevu, i to je bila ruka sudbine, mislio je), pa pješačkom zonom i preko Preradovićevog trga do ulijevanja Masarykove u Teslinu i tu, u Preradovićevoj ulici, potišten jer mu je postalo bjelodano da će ga doktorska teza ubiti svojom nezanimljivošću, umalo nije srušio starijeg čovjeka duge, bijele kose koja je skretala pozornost s ćelavog temena. Starac je bio otmjena držanja, i, premda se vidjelo da je ne star već prastar, hodao je prilično čvrsto, izniknuo je tako reći iz Berislavićeve i krenuo ka marketu Dinove-Dione u nekadašnjoj Kukovićevoj, danas dakle Preradovićevoj.
„Mogu li vam pomoći?”, reče Mislav, ne znajući zašto mu je došlo da to kaže. Obično ne izigrava mladog scouta. Čovjek mu je odnekle bio poznat.
„Neka mladiću, nisam ja još za baciti. Kad mi dođe vrijeme, sam ću se prijaviti za lapot”, i Mislav se sjetio: to je pjesnik, pripovjedač i putopisac Oktavijan Laurenčić. Trebao je biti rođen oko godine 1913. i za svoje je godine bio veoma oran i prav. Kada je bio mali, Mislav je čitao njegove pjesme kao lektiru. Bio je španjolski borac, partizan, prije rata kratko vrijeme zenitist , ali to je brzo napustio, mnogo je putovao, prije je rata s Cesarićem, Krležom i Aleksandrom Belićem maštao o ekavici na latinici, družio se sa Maurovićem, Ognjenom Pricom i Čerinom istodobno, bio je legendaran po svome ljubavnom životu koji mu je bio važniji od karijere. Tako da ni partizansku prošlost nije umio kapitalizirati i veći je dio života proveo kao bohem, putnik, uvijek na granici sukoba s vlašću koja nije imala smisla za šalu i njegove seksualne akrobacije. I tako je počelo poznanstvo, koje je ubrzo preraslo u redovite posjete velikom pjesniku u njegovu stanu na posljednjem katu stare zgrade u Berislavićevoj. Mislav je bio sretan što može ići u kupnju za Oktavijana (i tada kada su naletjeli jedan na drugoga, stari je bard krenuo po Vindijin kozji sir), ili bacati smeće što je u zgradi bez dizala mnogo značilo čovjeku u njegovoj dobi, a uvijek mu je donosio po koju bocu crnog suhog vina što je Oktavijan jedino smio piti, a zauzvrat bi dobio na uvid besplatni muzej, jednu neispisanu paralelnu povijest književnosti, koja nije pokušavala da našu poeziju na silu objasni teoretskim zahtjevima modernizma ili da je uljepša napuhavanjem značenja zenitizma koji je proklamiran u Zagrebu, te na taj način naglasi europski kontekst naše književnosti. Ne, to je bila iskrena i necenzurirana ispovijest čovjeka koji je sa svojim – sada sve odreda pokojnim pajtašima – volio, pio, visio pri crvenom lampašu, gladovao, tukao se, otimao djevojke i tuđe bračne družice, a „ponekad bi i zapisao poneku pjesmu”, smijući bi govorio.
„Samo, izbaci ovo 'gladovao'. Znaš, nema sirotog ljevičara u umjetnosti ni sirotog umjetnika na ljevici!”. I tu bi namignuo. Mislav se čudio, a Oktavijan bi uvijek za kraj ostavljao posve nevjerovatne zgode iz Berlina krajem 30-ih kada je sa Malrauxom i Koestlerom i Manesom Sperberom te Beograđaninom Ottom Bihaljijem kao i još nekim zenitistima osnivao komunističku ćeliju po nalogu Kominterne... Ispadalo je da je i Krleža tamo bio, ali Mislav je znao da po službenoj biografiji veliki Miroslav, pisac Dijalektičkog antibarbarusa, tamo nije nikako mogao biti, ni tada niti kasnije, pa je sve te priče o kominternovskim novcima, i njihovoj vjeri u bolji svijet što je sve prekinuo rat, njihovo zarobljavanje, boravak u logorima, hladni rat, razočaranje u „naš i njihov komunizam”, sve je to Mislav pripisivao umoru nakon višesatnog rada i ujecaju vina na starog čovjeka očito željnog druženja... Naime, starca je netom što se oslobodio poluvjekovnog partijskog sumnjičenja nakon 1990, dočekalo ignoriranje kulturnjaka kojima je, pak, smetalo njegovo jugoslavenstvo i ljevičarenje još iz „stare Jugoslavije”...
Mislav je zamišljeno kimnuo konobarici koja mu je donijela fantu i espresso i samozadovoljno pogladio odebljali fascikl na stolu. Vjetar je nosio servijete sa stolova caffea tog proljetnog zagrebačkog dana, ali dvjesto strana bank posta bogme nije mogao pomjeriti! (Mislav se često raspravljao postoji li proljetnja verzija zagrebačkog sjeverca i na kraju je došao do zaključka da se sprdaju s njim.)
Tu novelu koja u jednom montažnom postupku prošarana scenarijem – tekstovi su bili otprintani različitom bojom; novela tamnozelenom, scenarij crvenom – tako da je novela bila vrlo originalno, i, po mišljenjju Mislava Peterlića, veoma uspjelo rabljena kao didaskalija, to su još od Božića prošle godine pisala njih dvojica, Oktavijan i on, gotovo svake druge večeri do oko 3 poslije ponoći u stanu na vrhu stare zgrade u Berislavićevoj, u četiri ruke veliki bard i mladi pjesnik i scenarist.
To već nije bilo samo druženje i davanje savjeta, već prilika za dobro držećeg Oktavijana Laurenčića da ponovno stvara. Onda kada je jamačno već pomislio da je svoje ispisao, te da će životariti samo od onog već objavljenoga.
Oktavijan je i poslije rata nastavio s bohemskim životom, i samo ga je putovanje po svijetu spasilo robije jer tako nije bio na oku domaćim mrgudima.
„Završio bih ja ne kao Vitomil Zupan, već me ne bi ni bilo; nisam niti znao koliku sam sreću imao što sam pijančevao u Parizu umjesto u Zagrebu...nije to bilo vrijeme za izazivanje...”, govorio mu je bard. Putovnicu je odmah poslije rata dobio uz pomoć Otta Bihaljija (ovaj je, pak, morao moliti Malrauxa) s kojim se ludo provodio u Parizu prije i poslije Španjolskog građanskog rata. Uvijek se smijao kad je morao priznati da je i Krleža garantirao za njega. Na najvišem mjestu...! „A cijeli je rat proveo na toplome!”, dodao bi kroz smijeh. Neki su Oktavijana zvali „možda jedinim nasljednikom velikog Tina”, aludirajući više na broj popijenih pića nego na literarne sličnosti.
Zlatni su dani njegova bohemstva, međutim, bili prošli još prije dvadesetak godina, „zamjeo ih vjetar”, kako bi on govorio, godine su ga sustigle, a i bolesti; nije više bilo pijančevanja uz zagorsku šljivovicu i gin sumnjiva porijekla sa razularenim studentkinjama; još početkom 80-ih mogao je skandalizirati javnost ženidbom sa veoma mladom ženom; tada su ga sa strahopoštovanjem intervjuirali na promociji nečije zbirke pjesama u Društvu hrvatskih književnika posve zaboravljajući na Peru Budaka, predsjednika Društva i moderatora večeri!; ali kada je ta djevojka sa sinom kojeg je senzacionalno dobila s 70-godišnjim piscem iznenadno otputovala u SAD i rastala se od njega, kao da je i sreća napustila „pjesnika života”; uslijedile su dvije teške operacije u kliničkom centru Rebro; jedvice ih je preživio. Gradska se skupština pobrinula za svoju legendu poslije jednog apela na zagrebačkoj dalekovidnici: više nije bilo financijskih problema, ali ni slatkog života; uz malu pomoć još uvijek utjecajnih prijatelja (do danas već pomrlih) koji su mu uspjeli izraditi mirovinu zaslužnog umjetnika te nakon nagrade Goranov vijenac za svoj mnogo hvaljeni epsko-lirski ciklus u obliku putopisa „Iluminacije naše obale” , uspio je poplaćati sve dugove i organizirati život: poneka boca vina, malo dobrog, paškog sira, računi za elektriku se lijepo poplaćaju, par sati za njegovim omiljenim antikvarnim pisaćim strojem Underwood u garsonijeri što je nastala pregrađivanjem većeg stana na zadnjem katu stare zgrade u Berislavićevoj, šetnja po Cvjetnom to jest Preradovićevom trgu, tv dnevnik koji bi odgledao u šlapama i šlafroku, i samo još poneki rijedak posjet mladog studenta, željnog savjeta. Ili barem željnog da omiriše živu legendu što polagano pada u zaborav. I danas još pokoji novinar kulturne rubrike javljajući se sa primorja spomene taj putopis u kojemu je nadahnuto u rimi opisao svaki kamen svake kuće, svakog kažuna danas stranim turistima oskvrnutog priobalja, čime je pokazao da i purger ima dušu za primorsko.
Mislav Peterlić je volio zamišljati da nije baš prosječni obožavatlej djela velikog Oktavijana. Njegove je pjesme iz međuratnog perioda - u kojima je hvalio strojeve, rijetke aute na makadamu, pohvalu benzinskoj crpki – smatrao prethodnicom današnje urbane književnosti u nas. Vrlo se razočarao kada su mu profesori odbili da promijeni doktorsku tezu u „Oktavijan Laurenčić, naš futurist” kao posve neutemeljenu. Na njegove riječi da je kod Laurenčića bilo „asfalta više nego kod Kamova!”, mentor je bio nesmiljen: „Оn je modernist, ne futurist!”.
Ali, navikao se na odlaske Oktavijanu, uvijek mu noseći na dar bocu suhog vina, onog koje se može naći za tridesetak kuna, u posljednje vrijeme pretežno makedonskog.
„To ti je kvaliteta, znadeš”, zahvalno je govorio Laurenčić, „samo Makedonci nemaju osjećaj za marketing, a jak je i lobi svih tih etabliranih svjetskih vinarija... Da je ovo grčko ili talijansko vino, stajalo bi ne manje od stotinjak eura! Francuze neću ni spominjati... Mi na Balkanu nemamo dara za napraviti, kak vi velite, peneze ko blata ! To nama sve mora stranac pokazati...”
Кada ga je Mislav zamolio da mu pomogne ne samo savjetom već i sudjelovanjem u izradi biografije i eseja za Fulbrightovu stipendiju, dogodio se električlni spoj. Istodobno su došli na ideju da „biografija” bude okvirni naslov za nešto - priču, novelu, scenarij - o neobičnom prijateljstvu starog barda i mladog pjesnika: o tomu kako se kroz druženje, isprva punog sukoba i nepovjerenja, na kraju zbliže poput oca i sina, te u četiri ruke naprave poemu koja postaje slavna.
Oktavijan je u taj pothvat ušao s velikim žarom i golemom energijom, i Mislav je mislio da je bardu imponiralo ne samo zanimanje za njegovo danas sve više zaboravljeno djelo i hrabra teza da je on prvi i jedini kompletni hrvatski futurist, sudionik najsuvremenijih europskih književnih strujanja (istina, samo na osnovu jedne mladalačke zbirke iz 1939, ratnih pjesama gdje se opis španjolskih tenkova i mitraljeza – ipak dobra dva desetljeća poslije Marinettija - mogao shvatiti kao simfonija napretka, te na osnovu par pjesama iz časopisa iz 1935. u kojima hvali brzi život na cestama Pariza, Berlina i Zagreba)... Ne, Mislav je bio gotovo uvjeren da se Oktavijan ipak nije pomirio s izolacijom koju je dugovao i bolestima i promjeni književne mode i visokoj životnoj dobi, a i slaboj financijskoj situaciji; „Ne, on mi je želio biti mentor da bi preko mene živio i dalje! Ja sam njegova ulaznica za povratak na scenu!” , mislio je Mislav s ponosom. Oktavijan je govorio što sve pametan mlad čovjek treba napisati u biografiji, a da bi izbjegao dvije uobičajene grješke: preopširnost u nabrajanju svake sitnice („samo što ne napišu da su imali hunjavicu godine te i te !” , rekao je) i dosadu praćenu potpunim odsustvom osobnog pečata. „U biografiju čovjek treba uključiti cijelog sebe , а time je uključio i cijeli svijet. Jer umjetnik, to ti je radarska postaja koja promatra sve oko sebe i komentira to što registrira na najluđe i najistinitije načine! I sjeti se – u opusu svakog velikog pisca i pronalazača, autobiografije su najveće fantazmagorije!”
Кada ih je tako pogodila strijela nadahnuća, nije im trebalo dugo da smisle na prvi pogled zabavnu i laku životnu priču mladoga pjesnika koji redovito posjećuje barda što još uvijek pije, puši i gemište ruši, a i studentkinje i obožavateljke polaže na sofu u radnoj sobi, ali bi pod izlikom te lako svarljive radnje kazali mnogo toga o današnjoj književnoj produkciji i preovlađujućem lošem ukusu... To su prvotno htjeli napisati kao kratku priču, za senzacionalni uvodnik uglednog zagrebačkog književnog časopisa, ali je sve brzo preraslo u ambiciozniji projekt: kao da su mislili istom glavom! Radnja se odvijala u Zagrebu krajem 70-ih i početkom 80-i, i smislili su ime koje bi trebalo istodobno sakriti Oktavijana, ali i pametnim čitateljima naviklim na metatekstualne kalambure ukazati da je to on, veliki bard hrvatske književnosti, da je još uvijek živ, da mu „u žilama teče sperma”, kako je sam govorio, da matori jarac ima i u gaćama i u glavi, taj skald iz priče zvao se August Lovrenović. Sjedili bi tako u sobi koja je bila i blagovaonica i radna soba, radni stol pored prozora je s ponosom nosio prastari pisaći stroj Underwood i hrpe papira, police su prekrivale svaki četvorni centimetar zidova koji ne bi bio okupiran fotografijama iz pjesnikova burnoga života, stari je trosjed čekao da oko 3 ujutro postane krevet, a Oktavijan se naizmjence premještao iz svoga naslonjača obasjanog stajnom lampom do radnog stola; Mislav bi povremeno odlazio do malene kuhinje skuhati instant kavu ili naliti vina starom pjesniku, ili bi ponekad pravili sendviče s ražanim kruhom, sirom i maslacem. Naslonjač na kojem je sjedio Oktavijan bio je središte garsonijere, sa tog se je mjesta mogao vidjeti i maleni antre i ulazna vrata pored kojih je na stolčiću bio starinski telefon koji je vrlo rijetko zvonio, te ulaz u kuhinju i dok je Mislav kuhao kavu ili pokušavao pronaći koji čisti tanjur u tipično muški zapuštenoj kuhinji jednog umirovljenika, mogao se i pogledom sporazumijevati sa svojim „duhovnim ocem”, kako se već počeo hvastati i na fakultetu. Оko ponoći bi stojeći pored radnog stola, milujući starčevu Underwoodicu , kroz prozor sa posljednjeg kata promatrao prolazak stroja za čišćenje ceste Berislavićecom; za njim bi uskoro došli perači ulica... Oktavijan bi sijedao za pisaći stol točno u 1, i radio bi do 3, takav je bio njihov noćni red.
„Tko ne zna kako se August prije zvao, taj ni ne zavrjeđuje ovu priču, njemu se ni ne obraćamo!”, rekao je Oktavijan kada su se konačno suglasili da se njegov alter ego u noveli zove tako, August Lovrenović dakle, i to nakon četvrte čaše vina, prije desetak dana, kada su se zadnji puta vidjeli i okončali verziju rukopisa koja ide na oči i ruke korektoru i lektoru. Da tekst svo vrijeme ide i na oči Lidije Čičmil, Oktavijan nije znao.
“August je bio najbolji imperator, a žena ga je uništila!", rekao je bard i bilo je očito da je tekst shvatio i kao osvetu mladoj ženi koja ga je skupa s djetetom ostavila. Naime, radnja se događala u Zagrebu od 1977 pa do otprilike pet ljeta nakon Titove smrti i bavila se Oktavijanovom kratkotrajnom medijskom slavom nakon uspjeha njegova putopisa „Svjetlosti naše obale” dok je još, unatoč mladoj ženi i djetetu, pokušavao zavađati svaku obožavateljicu što bi mu sa strahopoštovanjem zatražila autogram...
Mislav, pak, glede vlastitog alter-ega, nije htio ništa kriti, nazvao ga je – Mislislav Peterlić, želeći da svatko odmah u njemu prepozna mlađeg iz autorskoga para. Laurenčić je pričao mlađem družbeniku masne uspomene iz pedesetih kada su pjesnici bili poput današnjih rock glazbenika, jedini ljubavnici bez novaca za koje bi se udale i kćerke bogatuna i funkcionara. Mislav je imao dojam da se starac podmlađivao dok su skupa radili na tekstu; kao da još jednom šalje sliku samoga sebe u život, da još jednom sve to proživi; kao da je taj lik kojeg su namjerno oblikovali da bude pjesnikova slika, kao da je taj lik kavalir zatočnik koji u Oktavijanovo ime opet vodi ljubav s djevojkama voljenog mu Zagreba; i više od toga, kao da će taj slabo zamaskirani književni junak poput Zoroa vječito ispravljati književne nepravde i nastaviti osvajati, i nakon Oktavijanove smrti, i ženska srca (a napose i ostale njihove organe) i naš književni život. S vremena na vrijeme Mislava bi mučio – pomalo neugodan - osjećaj da Oktavijan njihov rad doživljava kao vlastitu oporuku. Neugodnost je kod Peterlića potjecala od nejasnog dojma da je on istodobno i starčev ukopnik, premda nije umio objasniti otkuda mu taj dojam.
Oktavijan je nekoliko puta napomenuo da on „znade što nitko ne zna” o mladim komunistima u Berlinu 30-ih godina, i gotovo svaku večer njihovog rada na tekstu završavao je ponekom posve nevjerojatnom anegdotom o Koestleru, Malrauxu, Krleži i Ottu Bihaljiju Merinu. Ili kako je brat Manesa Sperbera, jednog od osnivača komunistićke ćelije u Berlinu, Milo, inače kasnije hollywoodski glumac, također bio i ostao ljevičar, te da su „komunisički novci najsigurniji u švicarsikm bankama!” Mislav u te priče naprosto nije vjerovao, mislio je da starac već podliježe umoru i vinu, kakav Krleža u Berlinu prije II svjetskog rata da osniva komunističku ćeliju i to sa zenitistima i Koestlerom?! To je naprosto bilo nemoguće.
„Misliš da je Tito plaćao Krleži šofera i butlera?!”, upitao bi tada Oktavijan retorično i počeo se smijati i kao da se svakim grgotajem smijeha podmlađivao na oči skeptičnog asistenta.
„Odužit ću ti se!”, tako je završavao svaku večer Oktavijan tapšući uvijek zabrinutog Mislava po koljenu: „Nikada u životu nisam sreo siromašnog ljevičara!” Mislav nije shvaćao, i stari je bard vidio na mladićevu licu to neshvaćanje, i osjećajući da ambicioznog asistenta i pjesnika muči novčani nedostatak, samo bi namignuo i ponovio: „Odužit ću ti se! Ne brini za novce!” Tako bi uvijek ušutkao pomalo pesimističnog Peterlića koji je, dok su radili, povremeno cvilio što zbog financsijskih teškoća možda neće moći realizirati projekt, barem ne onako kako su ga zamislili.
Mislav bi – tada i sam već umoran – samo kimnuo i žurio doma; mnogo je više od tih tajanstvenih natuknica volio kada bi bard nadahnuto govorio o Keneddyju i drugim svjetskim aferama koje unatoč masovnim elektronskim medijima ne samo da nisu rasvijetljene, već padaju u zaborav ili se krivo pamte, dok svatko znade za Hadriana i Cezara i Hamleta (koga dapače povijest jedvice da i bilježi!) iz književnih djela... To je upravo bila jedna od dvije poante njihovog teksta. Neka vrsta pohvale umjetničkoj senzibilnosti, kao jedinom poštenom sudu o epohi. Druga bi poanta bila u tomu da je živjeti ispunjeno ne samo važnije od „umjetnosti”, već i njen jedini uvjet. Naravno da je Mislav još i više volio konkretne „ljubavne ispovijesti” iz kojih se ispostavljalo da su krevetske eksapade bračnih družica partijskih funkcionara zapravo vodile jugoslavensku politiku sve do kraja sedamdesetih...
Mislav je opet počeo listati fascikl, i s uživanjem koje se nije smanjivalo brojem čitanja, po tko zna koji je put, mrdajući usnicama, čitao u sebi:
Literarni opis scene: /prepravljeno u prvo lice, Mislislav Peterlić; [ crvenim flomasterom, ženskim Lidijinim rukopisom je tu pisalo (očito dodano nakon što je dala isprintati svoju, „konačnu” verziju: bolje ime izmijeniti u Petričević! ] ; u noveli ovo treba biti ulomak iz njegova dnevnika; u scenariju to počinje naratorom i daje se u vidu flash backa; napomenula Lidija Čičmil: jer se treće lice osjeća neprirodno u odnosu na intimni misaoni tijek! Također!! [Ovo opet zapisano rukom, crvenim flomasterom, nervoznijim rukopisom : opis djevojke seksistički i cijela situacija naivno djeluje, ludice!, kao da nisi sto godina vidio nagu djevojku!!! Tko još ribu zove ‘mačkica?!' ]/
Mislav se glasno nasmijao i osvrnuo oko sebe, ali se oko njega nije imao tko začuditi, terasa cafféa bila je gotovo prazna.
Nastavio je čitati:
Slijedećeg sam dana otišao k Bukowskom pokazati mu koncept biografije. U stanu sam zatekao obožavateljicu. Bila je, po običaju gola, i, opet po običaju, prilično je popila; osjećao se miris mariuhane. Imala je lijepu, čupavu mačkicu, smeđu jednako kao i kosa / raspitati se kod agenata Zrinke Cvitešić i Dore Lipovčan - možda bi se htjele svući, da ne platimo previše za honorar (ako bude film); imajući u vidu da ovo može biti (i) tv-drama, razmisliti o kutovima snimanja (na TV-u nagost otpada) . - crvenim flomasterom - nap. Lidija Čičmil/, a grudi male ali čvrste, tipična Charlesova groupie , inače i moj tip komada, ali sam se već tada odlučio zadovoljiti samo mjestom u antologijama, počasnim doktoratm ekvadorske akademije znanosti (nakon svjetskog nogometnog prvenstva 2002. naši su odnosi više no prijateljski), i, možda, spomen obilježjem – poprsjem – u mom rodnom Đakovu.
„Dobar dan”, rekao sam, a obožavateljica se smješkala u reggae ritmu neke manje poznate stvari Boba Marleyja koja se čula sa radija. Pružila mi je smotuljak trave [ ludice! , crvenim folmasterom, L.Č.], no to sam odbio jer sam zakleti nepušač. „Nemate možda kolačiće od kanabisa?” [ ovo leti van! crvenim flomasterom, L.Č. ], upitao sam pristojno, a ona se zakikotala, i budući da je upravo povukla dobar dim, zakašljala se, pa se onako reda radi polustisnutom šakom lupkala po grudima. Poželio sam joj pomoći, ali se nisam usuđivao. Što ako naiđe Bukowski? Dotle mi se već dignuo, i to se moglo primijetiti.
„Sjedi, dečko”, rekla je...
„Тražim gospodina Bukowskog . Trebam mu ostaviti jedan [precrtano crvenim flomasterom hoćeš li mi prestat prevodit članove u engleskom?! L.Č. ] rukopis. Obećao mi je mišljenje. Zapravo, skupa radimo na njemu”, rekoh ponosno.
„Buk je kod susjede . Posuđuje šećer. Ali mislim da neće skoro. Susjeda je naime vrlo guzata ... ha ha ha. Ali... i ti si pjesnik?!”
„Теk se učim kod velikih”, rekao sam lažno skromno i stidljivo i osjetio da sam se zacrvenio. “Mogu li samo ostaviti ovaj fascikl kod vas?”, upitao sam i pružio joj tekst. Teško je zamisliti glupaviju scenu: gola i zgodna, uz to polupijana i napušena djevojka, s prelijepom čupavom ribom [ tak te volim! , crvenim flomasterom L.Č.], s jointom među usnicama uzima moj usrani tekst, dok mi kurac očajnički, ukoso zaglavljen na pol puta u erekciji u hlačama traži da ga uspravim i hitno izdrkam ili stavim u tu vlažnu jazbinu [precrtano crvenim flomasterom i iznad toga napisano: neće moći ovako! L.Č. i Mislav se veselo pitao što će naći umjesto te riječi u konačnoj verziji na disku] što čeka ispod neočešljane frizure; poput kutije čokoladnih pralina, poput slatkog božićnog dara iznenađenja ispod kozačke šubare ukrajinskih iseljenika koji nikada nisu pravo naučili engleski.
Odlučio sam se za srednji put: ispravljanje kurca čim sam izašao iz stana uz očekivanje da će se uskoro ohladiti.
„Pozdravite gošpona Bukowskog!” , samo sam rekao, i izašao, dok se obožavateljica sve više kesila gledajući u moje nabrekle hlače lijevo od smička, meni lijevo njoj desno.
Scena 123 u knjizi snimanja: studio.
Osobe:
obožavateljica
Mislislav Peterlić.
Literarni opis scene [ crvenim flomasterom : najbolje tekst novele prebaciti u prvo lice mlađeg pjesnika; i on neka prepričava susrete s Bukowskim; to će privući čitatelje, a ispovjedni pristup ćemo isprobati i u scenariju; u tv-drami bi to ponajbolje išlo dok bi film zahtijevao drugačiju raspodjelu flash backova; ali u svakom je slučaju – mislim! – najbolje započeti sa ukopom Augusta Lovrenovića to jest snimkom sprovoda Charlesa Bukowskog – neka Mislislav s nekim budistom koji je sprovod i organizirao to opiše!; i dalje sve ide u flash backovima; prebacivanje radnje iz Zagreba u San Pedro i Kaliforniju zahtijeva malo istraživa č kog rada i komplicra posao, ali ne previše – dobit ćemo dnevnice za otići u knjižnicu Huntington, tamo je ostavština; u noveli je to još jednostavnije; s njom zato treba i početi; kada bude medijski popraćena, idemo na tv i film; o tomu - na sastanku uredničkog kolegija – Lidija]:
Imao sam tremu od mišljenja velikog Buka slijedećeg dana. Očekivao sam ne znam ni ja što, priželjkivao sam možda pohvalu što sam barem pazio na satovima i što nisam startao na njegovu gropie .
„Majku ti jebem!”, počeo je Bukowski, „što si ovo napisao, da sam te gađao bocom bourbona ? Pa što će ljudi misliti o meni, da sam luđak?!” i zavitla na mene pepeljaru punu opušaka. Nju sam uspio lakše izbjeći, bila je teška, od mramora, i proletjela mi je pored struka.
„Ali bila je prazna!? I to je bio scotch...!”, rekoh. „Kada je uostalom vas bilo briga što ljudi misle ?!?!”
„Mali, ne zajebaj se s menom !” , ali vidio sam mu smješak u kutu usnica, i bio sam sretan što sam ga uspio oraspoložiti. Znao sam da sam svojim zadnjim riječima uspio zadržati mjesto polaznika najbolje škole za pisce na svijetu.
Mislav Peterlić je sklopio fascikl i ispio zadnji gutljaj i druge fante i pogledao na sat: pol jedan. Lidije još nema, ali i dan je još na početku. Ovaj prelazak na Kaliforniju i Bukowskog u tehničkom je smislu mnogo lakši no što je na prvi pogled izgledalo. Naime, Oktavijanu nije manjkalo alkoholnih isparenja u životu, a ni veza s mladim partizankama, obožavateljicama njegove poezije koju je zanosno recitirao na bezbrojnim pjesničkim tribinama.
Samo je jedna stvar mučila Mislava u svemu tome, jedna ali velika: još nije rekao Oktavijanu za tu „malu izmjenu”...!
I odmah je počeo kemijskom olovkom precrtavati onu Lidijinu „ideju”, zapravo primjedbu: „... najbolje započeti sa ukopom Augusta Lovrenovića to jest snimkom sprovoda Charelsa Bukowskog – neka Mislislav s nekim budistom koji je sprovod i organizirao to opiše! ...” Теk sada mu je sinulo kako bi to njegovom starom prijatelju moglo djelovati i neukusno i bezdušno! To će bogme morati isprecrtati da se uopće ne vidi!
Naime, Mislav je već desetak dana odlagao susret s Oktavijanom, jer se, prosto rečeno, plašio priopćiti čovjeku da od Augusta Lovrenovića neće biti ništa. Tek sada, ne prije, jer Mislav nije bio obdaren većim umijećem samospoznaje, tek sad mu je sinulo da je to veoma jak strah. Zapalio je cigaretu, jer on za razliku od smotanog Mislislava nije bio nepušač. Taj je lik uostalom posvetio samome sebi iz provincijskih dana, kada je, tek što je stigao iz Đakova, odlučivao studirati hrvatsku književnost. I takav je bio tijekom prve dvije godine studija u metropoli. Dokle se nije snašao . Bio je to obračun s tjeskobama koje je, bio je uvjeren, ostavio iza sebe. Još je bio pri mislima o Oktavijanu i njegovoj mogućoj reakciji, a već je došao do kraja cigarete bez filtera. Samo je njih pušio, jer je želio osjetiti pravi, slatkasto-gorki okus duhana. Zapalio je odmah drugu cigaretu; one su uvijek donosile smirenje živaca. Držao ih je u tabakeri, jer se na taj način zavaravao da će smanjiti dnevni broj popušenih, ali ispod trideset nije uspijevao doći.
Naravno, koautorsko ime Oktavijana Laurenčića ostaje; ali, po svemu sudeći, morat će dodati i ime Lidije Čičmil; ona je očito željela svojoj organizatorskoj karijeri dodati i nešto „konkretnije”. Premda mu nije bilo pravo, Mislav je uviđao da je to nužan uvjet. Odjednom je shvatio da je već duže vrijeme radio na tome da sam sebe ubijedi da pristane na taj kompormis. Jer tu se, dakako, nije radilo samo o glosama i izravnim izmjenama... Novac je bio u pitanju! Taj ga je uvid, umjesto da ga deprimira, naveo da pakosno razmišlja o Lidijinom izgledu i da kumulira nesvjesni bijes prema Oktavijanu. Jer Mislav nije volio introspekciju; nije za to imao vremena; žurio se etablirati.
Ipak, morao je s bijesom priznati, nije još uvijek bio u poziciji da sam može progurati svoju ideju, pa je čak imao i teške pregovore s urednikom svoje prve knjige poezije, i morao ju je srezati na razinu brošurice. Nagrada jedne književne općine za debitantsko djelo bi mu popravila rapsoloženje, ali kada mu je to izmaklo, premda mu je šef katedre davao naznake da je to „manje-više regulirano”, Mislav se osjetio prevarenim.
Novac! Bez novaca ne može progurati tekst, a ako ne progura tekst, ili barem ideju, ne može se namaknuti novce. U tom vrzinom kolu jedino što čovjeku treba jest „poznavati prave ljude”. Lidija ih je poznavala, njene su veze garantirale financijsku pomoć za scenarij, gotovo sigurnu produkciju tv drame u narednih 6 mjeseci, a otkup za narodne knjižnice objavljenog romana ili zbirke priča nazvanih po ovoj, „centralnoj”, ne gine.
Mislav se uhvatio u priznanju da mu je važnije doći do dvadesetak ili više tisuća kuna dotacije no sačuvati prvotni oblik djela. To je vidio kao nužno zlo za provincijalca u kulturi, i jedino je maštao o trenutku kaa će još živoj majci moći ponuditi stan u Zagrebu i veći uspjeh. Samo to, dok je još živa! Zapravo, već je prežalio sadržaj u koji se inače uživio; uostalom, njegov je lik ostao Mislislav i to je Hrvat koji slijedeći beatničke staze stanovitog šezdesetosmaškog pjesničkog uzora luta Amerikom, pronalazi Bukowskog i tu sazrijeva kao umjetnik. (Ne zaboravljajući na svoje podrijetlo, što je od velikog značenja!) I više od toga, pokazujući da je hrvatska književnost posve kompatibilna sa suvremenim strujanjima.
Oktavijan se dovoljno nauživao, zar ne?! Postupno je, tijekom ovih desetak dana koliko je izbjegavao otići vjerojatno sve zabrinutijem i začuđenijem čovjeku, sam sebe ubijedio da ne samo da ne treba žaliti barda i frenda, i ne samo da je uvježbavao razne varijante kako će mu to priopćiti, da je August pjesnik i zagrebački bohem „napredovao” te postao Charles Bukowski, službenik američke pošte, koji Mislislavu pripovijeda svoja sjećanja kako je umjesto mladih partizanki i skojevki i supruga friških partijskih funkcionara u Zagrebu nakon rata jebao Amerikanke i kalifornijske žene i cure, i da je umjesto šnapsa, lošeg vina i otrovne varaždinske poslijeratne šljivovice pio whisky i uzimao neke pilule za koje Laurenčić nije niti čuo?!, dakle ne samo da je to uvježbavao već je na neki način počeo mrziti starca. Time je na svjesnoj razini uspio maskirati osjećaj krivnje i straha pred čovjekom i osjećaj nelagode pred sobom. Ono što se o Bukowskom raspitivao FBI, to je baš dobro; to ćemo transponirati, Lidija i ja - mislio je Mislav - u prijetnje DB-a, kada su se neki rukovodioci tužili da im „pijani pjesnik” juri žene...
Lidija je sam đavao!, pomislio je Mislav i zapalio treću cigaretu te ponovno pozvao konobaricu; još jedna fanta i još jedan epsresso. Ma ne, naručio je stock, to je bilo i Lidijino omiljeno piće; ako mu se pripiša od tolike tekućine, onda neka se barem oraspoloži.
Ionako je odlučio: poslije sastanka s Lidijom – izravno k Oktavijanu Laurenčiću! Muški će mu objasniti, bez okolišanja, što je i kako je. Znate kako, Oktavijane, s Bukowskim dobivamo novce, pa i vi ste tako govorili, da trebamo tržišno razmišljati, ne?! Konobarica donese stock i espresso i Mislav sruči u sebe pola čašice tog pića koje uostalom nije volio onako kao Badelov stari vinjak, ali Lidija se jednom vrlo loše izrazila o svim pićima zagrebačke bohemštine, napose o vinjaku, i on se nije ni mogao sjetiti kada je prestao naručivati tu žućkastu rakiju od koje su pjesnici desetljećima živjeli... Lidijina je odbojnost prema tom piću u svim oblicima (čak i kada se zvalo Zrinski ) bila toliko jaka, da se Mislavu činilo da je njoj milije što je zamijenila pića no što se riješila barda Laurenčića. (Кojeg inače nije mogla podnijeti i zamjerala mu je „šovinistički” odnos prema ženama i njegovo podrobno opisivanje druženja s Maurovićem.)
Mislavu je stock brzo udario u glavu onako na prazan želudac, iz kojeg su brzo istekle gazirane fante i preslatke espresso kave, i već je osjećao da mu se pripišalo. Odgađao je još malo odlazak u zahod, i ponovno je dohvatio fascikl i stavio si ga u krilo, prekriživši noge; preletio je pogledom po terasi, Lidiju je mogao očekivati iz Cesarčeve ili iz Praške, ovisno o tomu dolazi li iz sjedišta televizije ili iz svog stana u Masarykovoj, i, držeći čašu Stocka u jednoj ruci, nasumice je drugom rukom prelistavao tekst dok mu je vjetar prijatno hladio čelo: gorjelo je od straha od susreta s Oktavijanom, to je znao, ali danas će mu reći, samo da se dogovori s Lidijom oko posljednjih primjedbi na tekst. Lidije nije bilo na vidiku. Opipao je disk, koji se selotejpom držao na poleđini korica, tu je sve ispravljeno i spremno za printanje. Opet se dao u čitanje.
Scena 123/7 u knjizi snimanja: studio.
Osobe:
Charles Bukowski
Mislislav Peterlić.
Scena počinje od zuma bijesnog Bukowskijeva lica, a onda se „dolly” brzo udaljava i obuhvaća pjesnika kako grabi pepeljaru
INSERT
Uplašeno lice Mislislava Peterlića
Charles Bukowski:
„Мotherfucker! What did you write here, that I threw a bottle of bourbon at you? What might people think of me, that I am a lunatic?!”
I tu sam sklopio fascikl, veoma zadovoljan i s veoma velikom potrebom za pomokriti se. Stock je bio popijen, i ja sam dobio hrabrost suprostaviti se Lidiji; treba ostati pri trećem licu!
Tako da je Mislav opet krenuo pakosno kontemplirati o gospodični Čičmil kao osobi, komadu i njegovoj ulaznici u svijet komiteta za kulturu, uredničkih kolegija, žirija za dodjelu ovih i onih nagrada... Kao i uvijek kada bi trebao nekom dugovati kakvu uslugu, ili kada se, po njegovu mišljenju, trebao ponižavati i moljakati za ono što mu, opet po njegovu mišljenju posve legitimno pripada, Mislav je i nesvjesno taj nemogući sastav zahvalnosti, mržnje i zavisti pretvarao u pakosno tračanje i bagateliziranje osobe s kojom ima posla. Profesora je, tako, odavna smjestio u ladicu „ishlapjelih dinosaura što se vuku još iz bivšeg režima i otimlju kruha mlađim i sposobnijima”, iako mu se nastavlja ulagivati svakog božjeg dana, a Lidiji je pakosno brojio dlačice iznad gornje usnice i na osnovu stegnuta držanja na javnim skupovima i njene poslovne odjeće koja bi više pristajala bankovnoj službenici no „djelatnici u kulturi”, već ju je proglasio „frigidnom prenapuhanom potisnutom lezbijkom”, tako ujedno potiskujući i vlastiti jal što (još, ne još...) nije u prilici provjeriti sve te glasine o njenim krevetskim vještinama, zbog kojih je slinio. Imao je osjećaj da ga Lidija srozava na razinu lošeg šaka koji neprestance popravlja lošu ocjenu, i jedina mu je utjeha u tomu bila, što ju još zapravo nije vidio da nekoga njegove dobi drukčije tretira. Ponašala se doista kao da „posjeduje Zagreb”; Oktavijan mu je za djevojke koje su žarile i palile 50-ih i 60-ih govorio: „Hodale su kao da su oslobodile Zagreb...”, a Mislav, pun zavisti kada je jednom, samo jednom!, zavirio u Lidijin svježe adaptirani stan u Masarykovoj i kada je imao prilike pozdraviti s njenim tatekom, koji je uostalom platio sve te lamperije, hrastove parkete u sobama, točkasto osvjetljenje, najmoderniju kuhinjsku opremu, te mramorni pod s ugrađenim grijanjem u blagovaonici i na zastakljenoj terasi, Mislav je dakle u hipu sav Lidijin utjecaj pripisao tateku, direktoru „Školske knjige” (treba mu samo 3 minute hoda do radnoga mjesta, svinja mafijaška!, mislio je Mislav) i Lidijinoj velikodušnosti u krevetu, a bogme i u autima, uredima i drugdje, i duša ga je boljela što je poslije morao mami u Đakovo, vozeći se prljavom autobusu rame uz rame s puricama i bakicama, da bi se doma neiskreno hvalio „Mama, dobro mi ide; tako važne ljude sam upoznao, znaš, uskoro ćeš me gledati na telki svaki dan i baš sam bacio oko na lijep stančić u Zagrebu. Samo za tebe. Da budemo skupa da se mogu brinuti bolje o tebi...”. A mama bi ga samo željela nahraniti „nečim kuhanim”, „Baš lijepo sine, baš lijepo, sam' se ti ne umaraj mnogo i papaj dobro, budeš?!”
U zadnjih je tjedan dana počeo sanjati Oktavijanov sprovod... Daleko od toga da to tumači na kvazi-freudovski način kako - od pukoga straha od suočavanja s pjesnikom – to transformira u želju za njegovom smrću, ne, čudilo ga je to što se dva puta ponovila ista scena – u lijesu u kojem je bio Oktavijan, pokapalai su i – znao je iako nije zapravo vidio – fascikl sa njegovom, to jest njihovom novelom i scenarijem. I on je u snu začuđeno gledao oko sebe, ljudi u crnini su plakali, šmrkali, brisali noseve, ali kada je želio prosvjedovati, upozoriti da „nije normalno” zatrpati i fascikl, nije se čulo, ostajao je bez glasa... I jedino bi mu bilo žao rukopisa... Nakon par sati, od cijelog sna bi ostala samo mržnja prema Oktavijanu kojeg je sve više gledao samo kao teret i prijetnju... „Mi mladi iz provincije moramo svašta trpjeti...”, mislio je Mislav. Mahnuo je konobarici i poručio još jedan stock, ovog puta bez espressa, i otišao se pomokriti.
Dok se vraćao za stol na terasi Ban Cafféa, vidio je da je stock već donijet, da nitko nije ukrao fascikl (kome danas treba umjetnost?), a zvuk mobilnog telefona ga je odabranom melodijom ( Tata kupi mi auto ) obavijestio da to zove Lidija.
„Da?”
„Mislave, ti si?” A tko bi bio?, pomislio je.
„Da, gdje si? Čekam te...”
„Čuj, jesi li isprintao i pogledao sve ono...?”
„Jesam.” Slagao je.
„Ne mogu doći. S tatom sam na promociji novog i dopunjenog izdanja 'Mode', znaš ono, povijest i sociologija mode, Đurđe Bartlett i Tončija Vladislavića... Bit će i Severina tu, i Neven Ciganović...” Eto i splitska se mafija ugurava, a ja moram raditi kao crnac, pomislio je Mislav.
„Sve je vredu, Lidija. Čut ćemo se. Primjedbe inače prihvaćam... Idemo na prvo lice, ok?”
„Ma tak je, znala sam da ćeš biti pametan! Bok!” Klik!
Jebem ti majku božju!, pomislio sam i nisam znao odakle mi sad to da prihvaćam prvo lice. Imao sam namjeru ovim tekstom osloboditi se sebe onako smušenog odmah nakon dolaska u veliki grad, a ne indentificirati se s tim likom. Trećim sam licem htio pokazati kako se zapravo distanciram od zabluda, nekih zabluda dakako, ali sad... Sad je gotovo. Opet sam se usrao i u kratkom sekundu sve što sam pripremao reći bacio kroz prozor. E pa ja sam zmotani bedak!
Sjeo sam za stol i preda mnom je bio stock. Popio sam ga na silu. Pozvao sam konobaricu koja me je već pomalo sumnjičavo gledala. „Račun!”, rekoh i objasnih „Ništa od sastanka!!” i potapšah fascikl kao da se pravdam što ločem već oko jedan poslije podne, a onda se počnem ljutiti na sebe, koji kurac se pravdam tamo nekoj djevojčuri iz pizde materine, k vragu, mogu piti kad hoću, kaj se moram ispričavati?! Opet dopuštam da mi strah kormilari ponašanjem. Pa sam bih sebe šutnuo kad čujem tako snishodljive rečenice. Da bih se iskupio za kukavičluk, dao sam joj manju napojnicu no što je očekivala. Umjesto ljutite začuđenosti, na njenom sam licu vidio podsmijeh i to me je samo još više iživciralo.
Dakle, gremo k Oktavijanu! Šetnja od Trga do njegova stana će me malo rashladiti. „Oktavijane, ovak smo to preradili! Novo je vrijeme!”, eto tak ću početi!, uvježbavao sam dok sam došao do kraja Praške i krenuo prelaziti Teslinu. Gust promet u Teslinoj me je otrijeznio. I počeo obeshrabrivati. “Budite naš Bukowski!... Ovak' je projekt siguran uspjeh!”
Dok sam se penjao svježe renoviranim stubištem u Berislavićevoj, suzbijao sam jal zbog toga što opet netko ima novce renovirati. Kada sam pozvonio, Oktavijanu je trebalo dulje no inače da mi otvori vrata i vidio sam da nije dobro raspoložen. Kao da je predosjećao loše vijesti. Možda već nekako i znade?! Srce mi je počelo bubnjati. Ali nije mogao znati. Vjerojatno ga je ponovno počeo mučiti neki dio organizma načetog godinama, siromaštvom u mladosti, raspusnim životom i pićem. Ipak je neprestance pušio svoju legendarnu lulu i nasmiješio mi se, ali vidjelo se da za nekakvu priču nema niti snage ni volje. Možda opet kronični bronhitis. Srećom ne živimo u XIX stoljeću, inače Oktavijana odavna ne bi bilo među živućima.
Ne ide ovo u prvom licu, uopće ne ide!, odlučio sam. To ću reći Lidiji, sve je to zbog onih stockova na prazan želudac...
Mislav je u hipu odlučio ništa ne reći, odustavši od svih pripremljenih objašnjavanja.
Pružio mu je fascikl s tom predzadnjom verzijom „biografije”, kako su po navici i iz umjetničkog sujevjerja nastavili zvati cijeli obimni rad.
Bard je uzeo hrpu papira i tmurno mu rekao:
„Ako si želiš kavicu, prosim te, pripravi si sam neku instant, danas uopće nisam dobro...”
„Sve je u redu gošpon Laurenčić . Da i vama nešto skuham? Onaj vitaminski čaj?”
„Niš ne vrijedi taj čaj. Vrući šnaps morti... Imam si ja svoje...” i pokaza rukom da dopola popijenu čašu crnog vina na stolčiću pored naslonjača što je Mislav tek tada primijetio. Poslije onolikih gaziranih sokova i espressa, nije mu bilo do kave, ali je ipak otišao u kuhinju ne bi li Oktavijanu dao priliku da sam otvori fascikl i upozna se s odlučnim izmjenama. Čovjeku s toliko životnog iskustva bit će jasno, mislio je.
Dok je na plinskom štednjaku čekao da uvrije voda i žličicom pjenasto mutio instant kavicu, šećer i malo mlijeka koje je dugo mirisao i nije ni bio siguran da se nije ukvarilo a datum na pakiranju nikako nije uspio otkriti, mogao je kroz odškrinuta kuhinjska vrata vidjeti kako se Oktavijanu klati prekrižena noga u iskrzanoj šlapi dok prelistava „biografiju” prepravljenu po Lidijinim uputama (k vragu!; ono s Lovrenovićem sprovodom, je li dobro precrtao?!); povremeno bi otpio vino, i čulo se kako uzdiše i nešto mrmlja. Jamačno mu je bilo veoma slabo! Mislav ga je odjednom opet počeo mrziti i sve mu se zgadilo, i ta iskrzana šlapa i pocijepani šlafrok, i prljava kuhinja i nered, i sva ta zapuštenost jednog doma u kojem nema ženske ruke, i gdje vonja po staračkom znoju, i osjećao je sve to kao teret koji njemu, mladom pjesniku što je pred vratima slave uopće ne pripada, i dapače nepravedno ga opterećuje. Vrijeme mu je već otići!, pomislio je Mislav, posve već maskirajuči svoju grižnju savjesti i strah kipućom mržnjom prema legendi hrvatske književnosti.
Kada se pojavio iz kuhinje sa šalicom kave, Oktavijan ga je iznenadio pogledom, ne više umornim, već ozlojeđenim. Ali još više se začudio starčevim riječima.
„Stari gošpon Oktavijan više nije dobar?!”
Mislav je problijedio, odjednom mu se ponovo pripišalo – fante i espressa te par stockova su počinjali uzimati danak! – ali je ipak samo sjeo, počeo puhati u kavu, čekajući što će dalje biti. Tako je uostalom postupao i kada ga je pokojni otac grdio i uvijek kada bi se našao u kakvoj nevolji. čekao je da se onaj tko grdi istutnji. Trebao sam ipak nešto reći, pomislio je, dok je strah počeo rasti tjerajući mržnju u drugi kut podsvijesti...
Dobro, sve je pripisano Bukowskom. Je li moguće da Oktavijan nakon svega što je prošao u životu, španjolskog i partizanskog rata, višedecenijskog jebačkog života i svih književnih priznanja može to sada doživjeti kao takvu izdaju?! Pa zar još ima ambicija?, ohrabrivao je Mislav sam sebe, osjećajući da ga jedino mržnja prema starcu može osloboditi nepodnjošljive nelagode i straha. Zar nije dostatna satisfakcija to što mu se ime nalazi među koautorima? Prvi put nešto stvara nakon onog putopisa. A i honorar, mislio je Mislav, morao bi ga radovati i honorar.
„Dalek je to put, od Berislavićeve ulice do San Pedra u Kaliforniji...!”, reče Oktavijan. Sklopio je oči. „Groupie?! kaj je to?! Meni su dolazile omladinke, moleći me da mi popuše kurac! Maurović je zelenio od jala! Jedan predsjednik komiteta me umalo nije poslao na Goli otok zato kaj sam mu pojebal ženu. Njoj je trebal kurac, a gošpon je drkal na partijskim sastancima...!” Zatim je opet pogledao Mislava u oči, još zlobnijim pogledom negoli prvi puta.
„Whiskey?!”
Nasmijao se. Oči su mu kao na displayju naizmjence pokazivale prijezir i mržnju, činilo se Mislavu, premda su mu ta dva osjećanja jedno pored drugoga nalikovala oksimoronu. Kao da je starac prikupio nekakvu skrivenu snagu.
„A koji whisky, ako smijem upitati?!”, rekao je zlobno.
Mislav je bio toliko zbunjen tom promjenom kod starog pjesnika da se nije stigao ni uvrijediti.
„Mislim, svatko znade da je Bukowski lokao 'whi-sk-ey-e y '”, nasmijao se Oktavijan slabim ali pakosnim glasom, „no ako trebamo biti uvjerljivi, hajdemo onda reći marku, hm? Коji je to onda omiljeni Bukowskijev whiskey ?!”
To doista nisam znao. Zar je to bitno?!
„Ne znam, doista.”
„'Ne znam, doista ! ?'”
E sada se Mislav već počeo bojati. Postalo mu je veoma neugodno.
„Pivo mu je bilo Beck's. A whiskey?! Ha?!” Oktavijan je bio nesmiljen. Neki jeftini! Bilo koji, zaustio je Mislav reći, ali mu je starac prekinuo misli:
„А koje bi to godine moglo biti?”, pitao je Oktavijan. „Iz svega slijedi da je to bilo oko godine 1990, ne ?”
„Pa, da...”, оdgovorio je Mislav, preračunavajući ponovno u sebi. Gubio je tlo pod nogama.
„I to u San Pedru, ne ?”
Mislav je šutio. Ako je bilo „oko godine 1990”, ona je dakako bilo u San Pedru.
„Оnda kada je već bio sretno oženjen Lindom ?!”
Mladi pjesnik je pokušao – posve neprimjereno, dakako, a i blesavo, što mu je bilo jasno čim je progovorio – sve prevesti na šalu:
„Nemojte, gošpon Oktavijan, pa što ste vi sve radili dok ste bili nakon rata oženjeni Jarmilom, i vi ste sami o tome pričali, pisali, pjevali... ha ha”, kiseli mu je osmijeh zastao u grlu kada ga je bard prostijelio pogledom. Da je mlađi samo nekoliko mjeseci ubio bi me na licu mjesta!, pomislio je i osjetio još veći strah. Trnci su mu se penjali kralježnicom poput velikih, crnih mrava koje je često viđao u starčevoj neodržavanoj i prljavoj kuhinji.
„Što ti znadeš o mojoj Jarmili, balavac?! Mužek bezobrazni!”
Iako je Mislavu bilo posve jasno da je bilo više nego neprimejreno da u tom kontekstu spominje pjesnikovu prvu pokojnu bračnu družicu, gotovo da se uvrijedio.
„Čuj, Brutek...! Bukowski nije živio u stanu u San Pedru. Već u kući. To ti je bila stambena četvrt, mužek jedan ignorantski! Nije mogao tek tako otići i posuđivati šećer. Oženio je Lindu 1985. Pa se je prema tomu već skrasio. Smirio. Whiskey je prestao piti. Samo finog vinceka je pio. Obožavateljica nije bilo kao nekoć, razumiješ? Žena je bila tu. Ako si mislio na onu fotografiju, onu crno-bijelu na kojoj si tatek Buk drži u krilu onaj mršavi, pijani i napušeni curetak i draška joj dražicu, to ti je bilo samo za magazin... Bukowski nije rabio droge, idiote! I čuj, ako misliš da me on može naučiti nečemu u pogledu pičke, tu si se zajebal... Pa ja sam 7 godina stariji od njega! To kaj smo mi delali u Parizu i Berlinu prije rata to je jebačka akademija i za Millera i za Bukowskog! Durrellu kapa dolje, ali on je za tebe ioanko nepoznanica, ne?! Mi smo za vrijeme rata bolje tucali no Miller u dokolici u Parizu. I na koncu konaca, u ulici u kojoj se u ‘tvojoj verziji' nalazi ‘ljekarna', idiote, uopće nema ljekarne. Rekel sam ti, to ti je hiža, ne stan. Smijat će ti se. Bedak! Kak ti zamišljaš Bukowskog, uopće?! Kaj si zinul? Misliš da rista Oktavijan nema pojma?! Pitaj me kak se češlja pička, pizdek jedan nezahvalni!” Nakon kratke stanke tijekom se koje čulo samo starčevo dahtanje, dodao je:
„Da je radnja ostala u Zagrebu osamdesetih, ne bi morao objašnjavati automate za kondome...budalo!”
Mislav je odlučio otići. Gorio je u licu. Ali to nije bilo sve. Mješavina srama i bijesa bila mu je neizdrživa. Međutim, uslijedio je konačni udarac:
„I kurac ne ide nalijevo, pimpeku bez muda, već udesno kod pravih jebača!”, i počeo se smijati, ali ne više slabašno, već nekako histerično, nikad ga Mislav nije čuo da govori ili se smije tako dubokim glasom. Tu nešto nije bilo u redu. Oči su mu se sjajile, i na tren je pomislio da je u životnoj opasnosti. Da ga bard možda kani i ubiti! Napravio je korak-dva unatrag i pošao k vratima, želio je što dalje od pobješnjelog čovjeka. Oktavijan kao da ga je htito spriječiti otići i neobično naglo je ustao iz naslonjača, uspravio se kao nikada prije dok su skupa radili i razgovarali i šetali i – ukočio se, a zatim trgnuo. Bio je to trzaj koji je Mislav nedavno vidio na jednom rock koncertu, takorekuć prije tri tjedna – u Močvari gdje je na nagovor kolegice A.F. s odsjeka za kroatistiku, docentkinje i nekadašnje punkerke otišao ne bi li pokazao da sa svojih 30 nije beznadežni slušalac Tonyja Cetinskog i Ede Maajke. Osim docentkinje tu je bila i njena sedamnaestogodišnja kćerka koja ga je svo vrijeme gledala s podsmijehom, te – na njegovo iznenađenje još jedna docentkinja, J.M., inače ne samo stručnjakinja za njemu posve nerazumljivi barok već i mega-popularna spisateljica. Njezina su predavanja bila tako posjećena da se Mislav grizao od muke i jala gledajući na svojim satovima samo štrebere i nezainteresirane debile što su potpisima u iskaznici htjeli nadomjestiti znanje. I ne samo što glazbu uopće nije razumio, i što umjesto da dokaže da je „u trendu” nije uspijevao skriti nelagodu, već ga je pogled na Britance neobična imena Foul Geese rastužio. A tek Mađari zvani Digep , poslije njih?! Bili su to riste, stariji od njega desetak a neki i tridesetak godina, i Mislav se u svemu tomu, u svoj toj buci osjetio istodobno i star i mlad, nepristao, nikad prije nije čuo za ta imena, a kada mu je docentkinja A.F. rekla „isti Leibach ne?!” on je blesavo kimnuo glavom iako ga je za Leibach bolio pimpek. E tu je dečec koji je namještao mikrofone za slijedeći bend nakon Engleza, dakle za te Mađare po imenu Digep , izveo psinu s navodnim strujnim udarom, i to je bilo jedino što ga je uzbudilo, umalo nije skočio na binu a docentkinji a napose njenoj kćerki to je bilo veoma smiješno. I ta mu je scena, sada dok se Oktavijan grčio pred njim, odjednom uletjela u glavu, radnički kombinezoni Mađara su ga sjetili na očev kombinezon iz tvornice opeke „Trudbenik” u Đakovu, odjednom je osjetio tugu što mu pokojni otac neće vidjeti kako je uspio u životu, sjetio se posljednjeg dana očevog rada u tvornici, odlaska liječniku, sjetio se prijevremene mirovine zbog srca, angina pektoris, smučili su mu se starci rockeri i sjetio se i domaće predgrupe, „Šumski” su se zvali i bili su također stariji od njega a ipak veseliji, i sve mu je za tren postalo besmisleno, na trenutak je pomislio da se i Oktavijan šali kao dečec u Močvari, odjednom se sjetio i odvratnog smrada nekih klobasa koje je jedan član Digepa bio iznio na scenu, taj vonj kao da je osjetio i sada, došlo mu je izbljuvati se, a kada je grč u trbuhu prošao i sve mu se razbistrilo, konačno je shvatio da je Oktavijan Laurenčić upravo doživio moždani udar, bard kao da je čekao da Peterlić to shvati, upravo se tada strovalio na naslonjač i u tom je usporenom trenu Mislav vidio oblačić prašine što se podigao iz prljavog zelenog-plavog prekrivača koji ga je uvijek podsjećao na neki veliki ruski šal, ali nikada nije stigao pitati za takve sitnice. Oktavijan se i dalje svako malo zatresao ali ne više tako jako kao dok je stajao. Oči su mu bile ukočene i otvorene i uperene u Mislava. Ovaj nije imao kamo uzmaknuti od optužujućeg pogleda. Nije se usuđivao prići i nekako pomoći plašeći se tih očiju. Razum mu je govorio da je u pitanju moždani šlog, te da mora barem nešto pokušati, barem ga pokriti prekrivačem da spriječi gubitak tjelesne topline i odmah pozvati hitnu pomoć, ali se plašio tog pogleda punog mržnje. Mislio je da ako se okrene da će starac opet zdrav i pun elana skočiti na noge i zadaviti ga! Stajao je tako možda minutu. Trzaji su bivali sve slabiji. Oktavijan je ruke držao pred sobom kao da, na primjer, drži kolut vunice dok je bakica preko puta namotava na klupko, ili kao da pruža ruke policajcu da mu stavi lisičine. Mislav je mogao čuti slabašno i isprekidano disanje. Konačno je hodajući unatrag došao do telefona u predsoblju i pozvao hitnu pomoć.
Imao je goleme muke objasniti teti operaterki o čemu je riječ. „Šlog ili se samo onesvijestio?!”, pitala ga je tri ili četiri puta. Na kraju je Mislav u mješavini bijesa i očajanja rekao: „Gospođo, kada bih to sve znao, ne bih zvao liječnike, već bih ja radio u hitnoj medicinskoj pomoći!” „Ne morate biti bezobrazni, gospodine! Mi radimo u vrlo teškim uvjetima, znate, i niste jedini, uostalom kola stižu najkasnije za dvadeset minuta!”
Kada je spustio slušalicu, plašio se odmah prići Oktavijanu dok se istodobno plašio okrenuti mu leđa. Svo vrijeme dok je telefonirao krajičkom oka je promatrao starčeve ispružene noge koje su se mogle vidjeti iz predsoblja garsonijere.
Mislav je nekako skupio i razuma i hrabrosti i vratio se u sobu. Pokrio je Oktavijana prekrivačem s drugog naslonjača i tada je na podu spazio prevrnutu čašu od vina. Podignuo ju je i onda je na pisaćem stolu vidio buteljku vina. „Tga za jug”, to je vino koje mu je zadnji puta donio. Odnio je čašu na stol, nekako mu se u svoj toj zabuni posve glupavo učinilo da „treba” staviti čašu pored buteljke. Tada je pored pisaćeg stroja Underwood opazio fascikl tamnocrvene boje, s naslovom ispisanim penkalom, starinskim slovima, drhtavim rukama i smjesta je prepoznao Oktavijanov rukopis, Za Mislava .
Nije odolio, premda su mu kroz glavu prošle svakakve misli o otiscima prstiju i da ne treba ništa dirati, jer je u strahu već predviđao neku vrst istrage. Ipak je dakle otvorio fascikl i vidio uredno otipkani list papira. Bila je to, koliko je mogao uočiti, nova verzija oporuke. Bio je to nalog koji je trebalo ovjeriti. Srce mu je zakucalo brže, krv mu je jurnula u glavu i jedva je razaznavao slova: „Pri punoj svijesti i zdrava razuma i ni od koga nagovoren, odlučujem unijeti ovu izmjenu u oporuku. Ovlaštenje odvjetniku... da unese izmjene...
U uzbuđenju je Mislav jedino uspio shvatiti da je riječ o nekakvoj – očito tajnoj – fundaciji koja potječe još od prijeratnih berlinskih dana (slijdei adresa tada osnovane komunističke ćelije), u kojem su Berlinu Otto Bihalji, Ivan Gol, Tokin (sve zagrebački zenitisti , dakle ipak je istina?!, mislio je Mislav) Krleža (nemoguće!), Arthur Koestler, Manes Sperber i Andre Malraux preko svoga učenika Andrea Gida („kako se taj metiljavko kasnije odrekao komunizma!”, sjetio se Mislav što je Oktavijan Laurenčić govorio), te konačno i Oktavijan Laurenčić po nalogu Kominterne osnivali komunističku ćeliju Hitleru pred nosom. A Krleža navodno nije nikada bio u Berlinu, i uvijek je tvrdio da je sirot poput crkvena miša. Manesov je brat bio glumac Milo, igrao je i u filmu o Jamesu Bondu „Špijun koji me je volio”, i on se je iz Londona brinuo o fondu. Prema oporuci, to su bili novci od Kominterne, narasli nakon rata od kamate, a poslije Milove smrti 1992. i smrti Otta Bihaljija 1993, sve je ostalo navodno socijalno ugroženome Oktavijanu... Glavnina bogatstva nastala je prodajom umjetnina iz zaostavštine pokojnih komunista...
Dakle ipak je ono što mu je Oktavijan pijan pripovijedao bilo istina. Novci u inozemstvu... „Nikad nisam sreo siromašnog ljevičara...!”
Onda je došao do slijedećeg lista papira:
Izmjena: Cjelokupnu svotu od 740.000 eura ostavljam dragom prijatelju i mladome kolegi Mislavu Peterliću, koji mi je uljepšao život u zadnjih godinu dana svakodnevnim posjetamaa, razmjenama mišljenja, a napose radom na zajedničkom scenariju za film „Biografija hrvatskog Wernera”, čime mi je omogućio da kroz lik Augusta Lovrenovića još jednom osjetim ono što sam mislio da sam zauvijek izgubio – radost stvaranja, te da sebe vidim kao lik na filmu, toj umjetnosti nad umjetnostima.”
I dugo nakon što je hitna pomoć stigla i dugo još nakon sprovoda kome je nazočila cijela naša kulturna elita, mrmljao je Mislav Peterlić sebi u bradu „sedamsto tisuća franaka...sedamsto tisuća franaka...”