Makropolj 12., Gore u Obertauernu 2.

Oto Horvat
Roman na prvo čitanje

< Arpad Nađ Abonji: Gore u Obertauernu

Već dve nedelje je prošlo kako sam počeo, pa prestao da čitam, romansiranu i romantizovanu, verziju susreta svojih prijatelja. Već dve nedelje je prošlo kako sam počeo, pa prestao da čitam prve stranice, pa ipak danonoćno razmišljam o tom zimovanju i njegovim posledicama. Sada ima tome već skoro dvadeset i nešto godina da su se moji prijatelji Gerhard i Ula našli sa Karlom i Sofijom u hotelu Schütz.

Zašto je Gerhard imao potrebu da svoje dragoceno vreme – kog mu uzgred budi rečeno nije preostalo puno, ako je verovati poslednjem lekarskom izveštaju u koji sam ja kao njegov advokat imao uvid baš prošle nedelje – utuče u ovu naraciju o jednom nesretnom vikendu koji je duboko i neizbrisivo uticao na njihov budući, sada već prošli život, ako ne da pokuša naći smisao ili možda je tačnije reći da pokuša dati smisao tom tako banalnom i svakodnevnom i nesretno odabranom i provedenom vikendu u Obertauernu? Drugo pitanje koje mi se nameće jeste zašto je Gerhard poslao baš meni na prvo čitanje opis te njihove dramatične životne prekretnice? Mogao je čitav roman da pošalje na prvo čitanje svom agentu Magnusu, koji sigurno ima izoštreniji vid, istreniranije oko, istančaniji ukus i bolje poznavanje situacije na tržištu knjiga. Ja jesam neko kome književnost nije strana, za koga je književnost neodvojivi, rilkeovski deo života, iako sam po profesiji advokat. Ako kažem da sam studij prava započeo i završio, kao što sam na kraju krajeva preuzeo advokatsku kancelariju svojih roditelja u Minhenu zbog porodične situacije, odnosno zbog implicitne porodične ucene i perfidnog psihološkog nasilja mojih roditelja nada mnom kao i uostalom nad mojom sestrom Susannom i mlađim bratom Aleksandrom – mislim da sam uspeo da pojasnim svoje interesovanje za Bernharda, pa i svoje romane, koji u dobroj meri jesu prikriveni dijalog sa njegovim delima. Gerhard je mogao da pita Magnusa za mišljenje, Magnusa za koga ga ne veže ništa drugo nego jedan profesionalan odnos, možda i prijateljstvo, ali sigurno ne tako dugo i duboko kao što je naše.

Gerharda sam upoznao u osnovnoj školi, u realki, kako smo je zvali. Sećam se da sam tada često odlazio kod njega da bismo zajedno učili latinski, u stvari da bih od njega učio latinski, za koji je Gerhard imao i dara i interesovanja kao malo ko. Njegova starija sestra, Marianne, u koju sam, po nekom književnom opštem mestu, bio potajno i viteški zaljubljen, iako sam za dve glave bio niži od nje, bila je strastveni pušač i novinarka za Süddeutsche Zeitung i skoro svaki put bi, ukoliko je bila kod kuće kada bih stigao na čas latinskog, spominjala Grupu 47. Tek mnogo godina kasnije ću shvatiti o čemu je bilo reč. Verovatno sam već tada doneo odluku ili naslutio da je književnost deo mog života, koji ću biti prisiljen da živim samo na pola, sa velikom frustracijom nekoga ko ne može, ko je sprečen da razvije svoj talenat do krajnosti i uspostavi harmoniju. Ali ja sam slab karakter, povodljiv i lenj. Gerhard je već tada, u detinjstvu, počeo da piše. Osim na nemačkom, zabavljalo ga je da piše i na latinskom. Jedno vreme je smišljao epitafe za sve nas, njegove školske drugove, kao i za sve profesore škole, ali nakon što je profesor matematike Herr Lehmann nekoliko meseci kasnije preminuo, verovatno od starosti, jer je bio pred penzijom, Gerhard je naprasno prestao ne samo da smišlja epitafe, nego je uopšte prestao da piše pisma i pesme na latinskom. Prve prozne radove na nemačkom objavio je zahvaljujući poznanstvima svoje sestre Marianne koja ga je kao vrlo mladog upoznala sa svim važnijim piscima Grupe 47. Gerhard je bio i ostao uspešan pisac sa svim što uz to ide: slava, novac, žene, deca iz različitih brakova. Možda je moj sarkazam neodmeren i grub, ali barem ovde pred sobom mogu to da kažem, jer zaista imam ponekad potrebu da primetim da je Gerhard bio uspešan u pisanju romana baš kao i u pravljenju dece te iz toga proisteklih sudskih procesa za alimentaciju. Koliko mu ponekad zavidim na neizmernom talentu što se tiče pisanja, toliko mi ga je i žao što se tiče njegovog intimnog života. Imam utisak da je tu iz jedne tragedije, od jednog do tri čina, bez pauze dospevao u sledeću. Možda se njegov talenat hranio tim mnoštvom nasukanih brakova? Tim mnoštvom usputnih obožavateljki? U svakom slučaju sam se ne jednom pitao kada Gerhard stiže da piše i to takvim neumornim tempom. I kako uspeva da piše i takozvanu ozbiljnu književnost i žanje pohvale kao Apdajk ili Rot, a da je pri tome u stanju da piše i trilere za širu čitalačku publiku.

| Arpad Nađ Abonji: Jedna mala crvena i plava tačka >