Makropolje 14., Na Kirkinom ostrvu 2/2.

Atila Balaž
Ne podnose free jazz

< Vladan Matijević: Ostrvo | Vladan Matijević: Možda nismo isti >

Nisam to razumeo. Nije da su mi mnogo nedostajale bubice što liče na lobanje i povrh toga ispuštaju jetku, smrdljivu tečnost, ali ipak: kako je moguće to da meni nije pripala ni jedna? Od tih sitnih SS-ovaca, što se roje u velikom broju, što su napadali u ogromnim formacijama, i prekrili svakoga ko im stane na put, kao da je izvorno njihov. Zastrašujuće dakle. Ako je oko čoveka svako gubav, samo on nije, ni to mu nije jasno. Nije da za sebe priželjkuje tu užasnu nevolju, ali ipak počne u njemu da se javlja ona nepodnošljiva sumnja da sa njim nešto nije u redu. Taj osećaj mu se ugnezdi u lobanju, tu se vrzma, pri čemu nastoji da buši sve dublje, direktno u centar srca. I ukoliko se suviše tamo dole toga nakupi, izgubljen si. Čak i među mnogo gorim mukama, kao pravi gubavac. Ili recimo radije, sušicu. Svejedno. Želeo sam da pitam baba Milicu o bubamarama, ona je već svašta videla, ili neku od njenih sestara, jer su one videle još i više od toga, ali nekako je izostalo. Mada je udovica prvaka Evrope u dizanju tegova valjda umela da objasni i to što sam slučajno zapazio na nekom susretu pisaca, da je na mađarskom ta buba bubakatica, dok je na srpskom bubamara.

Zašto li od Katalin postane Marija, ili obrnuto, kada odjednom, iz jednog jezika preleti u drugi? I usput ne naiđe na zatvoren prozor?

Imao sam jednog kršnog komšiju, bog da mu dušu prosti, u kraju su ga zvali Snagator, jer je kad god je mogao, dizao tegove na terasi, na očigled svih, a gumene karike bi stezao i onda kada bi išao u radnju po cigare. Dakle, ovaj čovek me je jednom, još u vreme velikog potopa, dozivao preko ograde. Predavao je biologiju u obližnjoj srednjoj stručnoj školi, i upravo mu je privuklo pažnju to, koliko puno kornjača mu je voda izbacila u dvorište. Prebrojavao ih je namrštenih obrva, zadubljen, poput onoga, ko osim vrsta, želi da utvrdi i odnos polova, no, kada me je ugledao, ipak je podigao glavu. Upitao me je da li znam koliko dugo kornjača može da živi bez glave? Priznao sam da se ne razumem baš previše u tu temu, na šta je skoro pobedonosno uzviknuo: šest meseci! Naime, glava im nije previše potrebna. – Stvarno neverovatno, pomislio sam. (!) Tako me dakle, nije iznenadilo da kada je naišla najezda bubamara, njega nije zatekla nespremnog. Odmah mi je ispričao, oslonjen na žičanu ogradu (koju je zabrinjavajuće savio, ali žustra želja za pripovedanjem ne poznaje ni granice, ni prepreke; ni materijalnu, ni duhovnu štetu), da su ove bube, koje se u narodu zovu bubamare užasa, zapravo azijske bubamare, i mi Evropljani smo ih uvezli iz Azije, jer su veoma otporne i intenzivno uni štavaju vaši. Pa napravili smo od sebe lakrdiju! Takoreći. Ovim autogolom prilično smo se zeznuli, jer su ove životinjice skoro neuništive, u jesen traže toplije krajeve, pa preplave sela i gradove. Odavde do Amerike. Ali ima kada se tek tako, iz nekog razloga, roje.

– I na Marsu bi valjda opstale – dodao je smejući se.

Nisam imao previše volje za ćaskanje, kao što ni inače nemam, ali sam pomislio, ipak ću ga upitati, šta misli, zašto ta mala sranja, toliku zaziru od mene, od mog dvorišta, od mog stana.

– Pa zar ne znate? – odgovorio je.
– Nemam pojma.
– Stvarno?
– Stvarno.
– Zato što ne podnose free jazz. Kod njih izaziva sterilitet.

Na to sam ja podigao glavu, ali nisam ništa video na njegovom licu. Gledao me je netrepćući, ne mrdajući, konačno: ni malo ne neprijatno.

Prevela Sandra Buljanović