Makropolje 20., Na Kirkinom ostrvu 8/1.

Eva Veronika Kalapoš
Kao nekakvo granje...

< Vladislava Vojnović: Moja keva nije čitava | Vladislava Vojnović: ... >

Dragi dnevniče, već danima smo u izbegličkom kampu. Pušim pljugu jednu za drugom, dobijam ih od jednog tipa, zove se Fadi, ovde je sasvim sam, roditelji su mu ostali u Siriji. Reklo bi sa da nije mnogo stariji od mene, štaviše, možda je i mlađi, ali se nisam usudila da ga pitam. Kako vidim, ne voli zapitkivanje.

Nije mi odgovorio ni na moje dodijavanje zašto trpimo da nas ovako sateruju, kao životinje. Ustvari, bilo bi mi bolje da se ne bunim, jer će izaći na videlo da ne spadam među njih, da ne spadam nikuda, što se ne bi dopalo ni migrantima ni mađarskim vlastima. Doduše, dotične „vlasti“ ni sada ne čine ništa suvislo, osim što nas ne puštaju iz kampa, i dernjaju se zajedno s nama.

Ipak, nađe si i među njima po koji normalan lik. Jedan matorac, od minimum četri banke, uvek me prati kroz dvorište, od mesta gde spavamo do plastičnih nužnika. Smeši se vodeći me za ruku, pa me čeka dok ne obavim, da bi me onda dopratio nazad. Ne znam zašto to radi, isprva sam se čak i plašila, ali sad mislim da je baš lepo, što pazi na mene. Biće da me štiti od muških unutar kampa.

Ti muškarci su stvarno drugačiji od naših, vitki, žilavi, maljavi, čas se deru a čas nemo zure pred sebe. Fadi mi kaže – komuniciramo na engleskom, znanje mu je kilavo pa ponekad pribegava gestikulaciji – kaže da ne verujem ako čujem da oni siluju žene, jer to nije isitna. On, recimo, nikada nikoga ne bi silovao, čak ni da mu neko naredi. A ja ne razumem kako može nekome da se naredi da naudi drugom čoveku.

Ne znam dokle ćemo još biti ovde, i šta će biti s nama, jer niko ništa ne govori. Samo zurimo u onu blesavu bodljikavu žicu, a kad se raspitujemo nailazimo na ćutanje, naši čuvari ne smeju da nas informišu. Pre dva dana jedan muškarac ih je skoro napao; dozlogrdilo mu da spava na zemlji, njegovoj ženi i malom detetu bio je potreban ležaj. Ali, pošto nema dovoljno ležajeva, čuvari ga uzeše na nišan, i tek tada je ućutao. Naravno, ne mogu da nas pobiju, jer je ovo pravna država, ili već kako se kaže, pa ipak pred puščanom cevi svak umukne. I muškarac se smirio, a Fadi mi kaže da je u zavičaju imao dobro uhodan biznis, dok ga rat nije poterao zajedno s porodicom, i od tad ga niko ništa nije pitao. Čekamo.

Kad sam sama, jer džaba je ovde Fadi, ipak sam sama, ponekad se setim Ukija. Setim se i keve, ali ređe. Mada, nije to ona prava samoća, jer se ovde uvek nešto događa, cmizdri neko dete, svađa se neki par, neko pleše, galami ili se ljubi, i opet ima šta da se vidi i čuje. Fadi i ja se ponečemu baš slatko nasmejemo ali u potaji, da ih ne bismo uvredili, jer Fadi kaže da su to jako ponosni ljudi.

E pa ti ponositi ljudi se više od deset dana valjaju u blatu, bez prestanka pada kiša, a šatori na brzu ruku ne vrede ništa. Voda se sliva pod njih, a prodire i odozgo, tako da majke s malom dece spavaju sedeći, držeći decu u naručju. Njih najviše volim da gledam, mada se pritom pitam da li bi moji matori to učinili za mene. Da li bi keva zebla umesto mene, da li bi trpela da joj kiša lije za vrat, da li bi ćale spavao na hladnoj, vlažnoj zemlji, da ja ne bih to morala.

Fadi je jedne večeri pokušao da me poljubi, ali je to učinio krajnje smotano. Pevala sam mu, pošto me je stalno smarao, otkad sam se izrekla da volim da pevam, mada ovde nemam volje za to. Popustila sam samo zato da me već jednom ostavi na miru, jer ni ja njega ne davim da leči naokolo, samo zato jer je nekad želeo da bude lekar! Elem, povukli smo se u jedan budžak dvorišta, izbegavši sumnjičavi pogled čuvara četribanke, i tiho sam mu zapevala „Tamo daleko“. Blage veze nemam zašto baš tu stvar, jer uopšte nije u mom fazonu, keva zna da me izludi s njom, dok je onako falš pevucka u kuhinji, ali mi je zbog nečega baš ona bila u glavi. Bilo je čudno pevati je, kao da čeznem za zavičajem, poput vojnika iz te pesme, mada ne dolazi u obzir. Dobro je meni tu, a tamo kuda idem, biće mi još bolje. Germany! Svi to ponavljaju, kao da se radi o čarobnoj reči. Germany. Još malo pa Hanaan.

Dakle, kad sam završila pesmu, odnosno kad mi se glas utišao, jer ova pesma i nema pravi kraj, Fadi se naže i pokuša da mi nađe usta. Ali kako mi je glava bila sagnuta, nije dospeo do njih, a i bio je mrak, tako da me je njegov poljubac pogodio u obraz. Refleksno sam se trgla, ali sam se smesta i pokajala, jer sam pomislila, super, sad će da usledi vatačina, i stvarno mi niko ne preostaje osim čuvara četribanke, ali sa njim ni ovoliko ne mogu da se sporazumem. Zato sam brže-bolje pružila ruku, onamo, gde sam slutila da je Fadijeva glava, i privukla mu lice ka svom licu.

Sutradan izjutra nas je probudila dreka kraj šatora, na arapskom, turskom, engleskom i mađarskom. Bilo je zanimljivo slušati kako se ti različiti jezici stapaju u jednu gnevnu masu, i na tren se činilo da se ni najmanje ne razlikuju. Kao da je to što smo već ovako dugo ovde obična greška, odmah će na scenu da stupi čuvar četribanke, zatražiće oproštaj, lepo nas zamoliti da skupimo svoje stvari, i ispratiti nas preko granice. Tamo će nas prihvatiti, dati nam krov nad glavom umesto šatora, pristojne nužnike, hranu, piće, da bi nas stavili na voz za Germany, i to je to. Još najbolje bi bilo da nema posebno Srbije, Mađarske i Germany, već da se sve države sveta stope u jednu ogromnu carevinu, pa ako i govorimo na raznim jezicima, da se nekako razumemo, onako kao Fadi i ja.

Ali, to se nije desilo, već je usledilo obaveštenje da su prelaz definitivno zatvorili, i da bi nam bilo bolje da se vratimo, i na neki drugi način probamo da dospemo u Germany. Da se vratimo? Fadi i ja smo zapanjeno zurili jedno u drugo, dok su oko nas sve glasnije vikali, sada već i žene, a i deca su udarila u plač. Gledala sam u stražara četribanke, ali on mi nije uzvraćao pogled.

To se zbilo juče izjutra, i od tada me ne prati u nužnik, jer nema vremena: zajedno sa drugim stražarima nastoji da spreči da prolomimo ogradu. Prolom. Već smo se prolomili sa svojih mesta, i sada ovde ležimo razbacani se na sve strane, kao nekakvo granje.