Makropolje/Tuvalu 3/2.
Snježana Rončević
Odblesak klasja 

U srči prozora zrcale se i naša lica, ovovremeno prepoznatljiva...
„Gledaj! Slični smo blesku mrtvih stvari, vaskrslih u raspukloj dužici
desnog oka, onog bliže zdrobljenom oknu koje pamti slabovidu plavet,
tek vodenboju jednako narisanu u nebu, vodi i zenici,
izmaklo sećanju, bezrođeno je ovo i svako vreme u kom smo pisali
po reci a pamtili po obali usude ljudi u gradovima, i ovom
kom se vraćamo tražeći ovde-onde, svuda... piljevinu žita, tračke...“
Tek odblesak klasja u pustoj žitnici, crtajući kažiprstom beleg kapije
kao brane otvorene, verujući da će rečna plima poteći kao more.