Zoltan Danji
Svih devetnaestoro

Kada je odnosni čas došao, to jest u subotu, tačno u pet časova popodne, nasuo sam sebi viski i zavalio se u svoju fotelju. Naravno, nisam otišao na sastanak. Imao sam sasvim drugačije planove sa Mirčeom Budmilom i njegovim Hajdegerom. Moj je telefon, počev od šest časova, zvonio tokom cele večeri. Znao sam da je razočarani Budmil taj koji me traži (pošto je, blagodareći prokletom signalizatoru poziva, njegov mobilni telefon sačuvao moj broj). Naravno, nisam podigao slušalicu, pošto sam dobro poznavao dušu kolekcionara knjiga: znao sam da će, ukoliko ga sutra nazovem, pristati na sve.

Tako je i bilo. Pozvao sam ga narednog dana u pola osam, po stotinu puta zatražio od njega da prihvati moje izvinjenje, sa žaljenjem sam pominjao tetkinu mučninu, pozivao se na hitnu pomoć, bolničare i obećao mu da ću u dva časa popodne sa knjigom biti u njegovom domu, pošto sam na pozajmicu dobio tetkina kola. Kao što se i moglo očekivati - pristao je bez problema.

Sa sobom sam poneo i pozamašan ranac: vrata mi je otvorio Mirčea Budmil, koji je bio pomalo frapiran prisustvom istog, no kako je njegovo uzbuđenje uveliko nadmašivalo njegov oprez, on me je smesta uveo u dnevnu sobu. Polica za knjige bila je prepuna debelih leksikona i nemačko-rumunskih rečnika, bilo je i nekoliko svezaka u kožnom povezu, no centralno, počasti dostojno mesto, zauzimala je Hajdegerova edicija. Posadio me je za zastakljeni sto, ponudio me čajem koji se pušio iz srebrnog čajnika, te požurivao u smislu - ako bismo mogli preći na suštinu. Klimnuo sam glavom, sagnuo sam se do ranca i izvukao Phenomenologie und Theologie. Budmilov dah je zastao, lice mu se bez pokreta ukočilo i samo mu se u očima mogla zapaziti nekakva plahovita vatra onda kada sam mu pružio knjigu zlatastih korica. Čeznutljivo ju je dohvatio, opreznim pokretom svojih prstiju otvorio, pogledao posvetu, te se potom, duboko ušmrknuvši, zagnjurio među sred butina rastvorene listove. To je bio prilično slinav prizor - ja sam tada u najmanju ruku hteo da otpljunem - no tada za to nije bilo vremena. Na dobro promišljen način sam lagano stupio iza njega, kao da me tobož interesuje koliko je zadovoljan svojom tekovinom, a potom sam munjevito sa police koja se nalazila iza njega skinuo najdeblji leksikon i držeći ga sa obe ruke, odlučnim pokretom, njime po potiljku odalamio Mirčeu Budmila, brzo, čak dvaput uzastopno.

Dok je poluonesvešćeni Mirčea Budmil klizeći na pod ječao, ja sam sa njegove police za knjige u svoj ranac počistio svih osamnaest dedifikovanih Hajdegera, a potom sam sa zemlje podigao Phenomenologie und Theologie, te i nju spustio među ostale. Eto, dakle, svih devetnaest tomova bilo je na okupu! Svih devetnaest dedifikovanih Hajdegera, za koje mi je kragujevački diler, moj novoobogaćeni naručilac, obećao dvadeset hiljada dolara u kešu, uz momentalnu isplatu!

Nesrećnog Mirčeu Budmila ostavio sam tamo u dnevnoj sobi, sa stola sam uzeo samo njegov mobilni telefon i već sam se našao napolju pred kućom. Svojom kraljevski plavom "Zastavom" spokojno i mirno sam se umešao u za mene kao naručeni popodnevni saobraćajni špic, te sam već bio na putu za Beograd - sve je, dakle, bilo u najboljem redu, sve se odvijalo tačno prema planu. Nešto kasnije sam na jednom semaforu sa mobilnog telefona nazvao svog naručioca i sve još jednom utanačio. U pet ću biti kod "konja", rekoh mu, kao što smo se i dogovorili.

< Aleksandar Šaranac: Oni poput Vitgenštajna i Rasela | Aleksandar Šaranac: Sve dobre karte >