Iz Dnevnika prolećnog junaka Otadžbinskog rata uoči 2000. Godine

Bombardan

Prolećni junaci Velikog otadžbinskog rata uoči 2OOO. godine!

Vi

Goloruki lovci munja koji ste gledali i po tri duge odjednom na svetlom horizontu, stotine zvezda padalica, džinovske mostove što se rasprskavaju poput lego kocki i blato po kojem plivaju čelične grdosije, duboko udahnite i recite - "ded polako" ! Dosta je bilo, i onima kojima je ovo vatreno kršterije i onima koji se mogu nazvati veteranima sa "srpskim sindromom":

"Opa bako i, doviđenja u sledećem ratu!"

1. Kada ga sretnu poznanici i upitaju "kako si", ima za njih tipiziran odgovor: "Evo, upravo privodim kraju svoj život". Logično, svi to zapravo rade, sa svakim novim danom koji prežive - sve su bliži konačnom iščeznuću. Ali, otkud taj vedri pesimizam koji može da zagorča sretno podarene preostale dane ovozemaljskog bivstvovanja? Moglo bi se reći da je krivica, isključivo, njegova. Jednostavno, pre nekoliko meseci, na trenutak se zaboravio, opustio - čak zadovoljno i duboko uzdahnuo! - i kazna je stigla: pošast u obličju najglupljeg rata u kome se može učestvovati. Taj je rat, dakle, doživeo duboko lično, računajući da je on Njegov, da je on kazna za Njega, u određenom trenutku suviše opuštenog, zadovoljnog, za njega koji je dozvolio sebi da se zaboravi; u ovoj se državi, u kojoj se, nesretnim sticajem okolnosti rodio, pa u skladu sa sopstvenom lenjošću i ostao da životari, takve stvari jednostavno ne praštaju. Dozvoli sebi da, na trenutak, pomisliš da si zadovoljan, i kazna već sledi!

*

Kada pročita Besno prezime tog francuskog pisca, po kvalitetu prilično prosečnog, tog "osvedočenog prijatelja srpskog naroda", još jednog u skromnom nizu, mora da se nasmeje: šta on zna o Srbima uopšte, a kamoli o savremenoj srpskoj književnosti i tzv. sukobu realista i postmodernista? Besni Francuz, u maloj Srbiji, najzad, jednom u životu, postane "veliki pisac" i odmah strastveno zagovara realizam 19. veka - valjda misli da je Srbima tamo i mesto - i tovari na leđa postmodernista svakakve lažne i podmukle optužbe, sa svog sigurnog, neprikosnovenog trona dokonog "svetskog" pisca koji je "naš prijatelj", a zapravo - nema većeg (domaćeg) režimskog pisca od njega u ovom Besnom trenutku! Znaju li nerazumni ovdašnji čitaoci išta o budalaštinama koje on Besno propoveda? Smeje se i taj postmodernista u uniformi, dok sitne kapi kiše dobuju po fasadi nedovršene kuće na obronku slatke sremske planine. Osmatra on nebo, dok oko njega bradati i ćelavi, razdrljeni i pupavi, zadrigli trećepozivci istrajno mešaju svoje paprikaše i pasulje na otvorenoj vatri, a zatim, na njegovu dojavu "projektil iz pravca 6", dok ljigavo eksplozivno telo leluja tik iznad reke, pravo prema Mostu, bacaju varjače i poluodeveni, bez čizama ili bar bez pertli, skaču na dvadeset milimetarske trocevce i sipaju spasonosni otrov u neprijateljsko nebo. Pucaju svuda oko isturenog uniformisano postmoderniste ali, što bi se on brinuo, kada "ne veruje u realnost"? Da je samo jedan od pupavih trećepozivaca spustio cev za jedan milimetar, ode mu glava! Ali, o čuda, pala je raketa i odjekuju slavljenički rafali u noći. A ujutro, njivom, između topova, bazaju pijani tamburaši i pevaju... Tog se dana polje puni sitnom decom i babama koje donose vruće krofne, a jedan budalasti, ostareli rezervista postavlja trogodišnjeg dečaka na napunjeni i zapeti top, cevi uperene u kuću na čijoj goloj ploči dežura on. Srbija, zona sumraka i ostvarene postmoderne: to je prostor - definitivno, rekla bi i sama Linda Hačion, samo da je prisustvovala ovim scenama u kojima je glava mogla tako smešno odleteti, uz smeh naravno - debate, citiranja, partizanstva, izdaje i pomirenja. To definitivno nije bio pastiš, nego "oslobađajući izazov određenjima subjektivnosti i kreativnosti", delotvorni susret sa umetnošču (života) promenljive perspektive, višestruke samosvesti, lokalnog i proširenog značenja, jednom rečju - ostvareni prostor postmoderne. A svet se, on je sada potpuno siguran, definitivno raspao u krhotine koje nikakav realizam ne može više oblikovati u idealizovanu, pastoralnu, celovitu početnu pazlu...

*

Kada se sve završilo, bar u ovoj najezdi sezonskih ratova, mogao bi, kada bi ga neko pitao, da priča o jetkosti isluženog borca kojeg nijedan rat ne zaobilazi - a neće ni sledeći, siguran je - dok masa kukavica sedi u toplom okrilju doma, pod izlikom da su suviše potrebni i važni za civilni život, "koji bi se bez njih raspao". Kažu da se ne slažu sa politikom i da to nije njihov rat. Kažu da se slažu sa politikom ali da moraju da je sprovode i brane po raznim patriotskim frontovima, demonstracijama i slično, te sinje kukavice koje zaboravljaju da neko mora i da se bori! Ipak, ne želi da govori o tome. Mogao bi, i to je ono pravo, da se pozove na reči sjajnog, savršenog androida iz filma "Istrebljivač" koji, svestan da mora umreti, govori s ponosom i nadahnućem slabašnom ljudskom stvoru - igra ga Harison Ford -kakva je sve čudesa u svom kratkom ali robusnom životu video, nebeska čudesa u kojima je lično učestvovao i koja su nedostupna običnom ljudskom stvoru bar još hiljadu njegovih života. Jer, i on je video: beskrajna polja rascvetalih crvenih bulki, plamteće kugle koje se šetaju oko glave, sunce koje se ponovo rađa posle apokalipse, kravu koja ga juri po livadi zasutoj granatama, kokošku koja ga napada šest puta pre nego što mu sruši radio stanicu, babojebe, zlatna jutra u vinogradima, prdenje u blok, krstareće rakete iza leđa, bezbroj zvezda padalica, milion slavuja, bombe koje padaju zato što je izuo čizme, ludačke vetrove koji zamrzavaju prste usred maja, nestvarnu mesečinu, čarape sa držanjem, pola babu pola dedu, slatki san u memli podruma dok pacovi pretrčavaju preko glave uvučene u vreću za spavanje, komade čelika što lepršaju ispred očiju poput razigranih leptira, spavanje sa zmijama u vlažnoj rupi na poljančetu u zoni sumraka kraja milenijuma, Srbiji.

Sudbina je strašna jer je nema

Prema Osvaldu Špengleru sudbina i uzročnost u istoj su proporciji kao vreme i prostor. Naime, kao što "uzročnost nema ničeg zajedničkog sa vremenom", tako i "prostor protivreči vremenu, iako vreme prethodi prostoru kao ono što je dublje i leži mu u osnovi". Da, sudbina i kauzalitet vladaju svetom, vladaju sistemom svega što postoji, pa i literaturom, makar se ona koprcala ili meškoljila na granici dvaju milenija, Borhes, pak, tvrdi da je vreme obmana, a Šopenhauer da je svet njegova vlastita predstava, dok je Hjum poricao postojanje apsolutnog prostora u kom svaka stvar ima svoje mesto. Kao i oduvek, tako i sada, pesnik je izgubljen u vremenu i prostoru: ako je cela priroda podjednako udaljena od beskonačnoga, ne postoji gde: ako su prošlost i sadašnjost beskonačni, ne postoji ni kada.

Nedostaje sudbina

Istovremeno ironičan i objektivan, u grčevitoj nakani da ukine sebe samoga, ostavljen od Boga, depersonalizovan i relativizovan, pripadajući više Tekstu negoli Svetu, današnji Autor jedva da je svestan smene tisuć-leća. Na kraju krajeva, što on ima s tim?! Ono što stvara, stvara za sebe. I svedoke. Pre svega, za onog najvišeg: Boga, dodaje bogoubica Niče, naš savremenik. Uostalom, u antičkom svetu sve je bilo usredsređeno na sadašnjost; ne beše, tada, ni časovnika. Svaki dan, svaki čas bio je proživljen za sebe. Nije bilo pogleda unapred niti vremenske perspektive. Platon je pričao šta mu padne na pamet - bez svesti o razvitku vlastitog učenja.

Mora se, ipak, akceptirati stanje sveopšte pustoši koja nas okružuje. Na kraju veka, na koncu milenija, pisac se, više nego ikad, sklanja u Tekst. "Nema ničeg osim teksta", reći će Derida. Ovo što se sada dešava, i na političkom planu, više liči na virtuelnu video-igru doli na stvarnost. Zar je fikcija, konačno, asimilovala realnost?! Mikrokosmos, nečiji zli san, prelio se u makrokosmos i produkovao haos. O tome Bodrijar, između ostalog, kaže: "Ono što se u osnovi odigrava nisu zbiljski događaji... Scena je pusta i prazna... Sve teče u jednoj praznoj cirkulaciji, sve funkcioniše, ali nema nikakvog uspostavljanja... Događaji su samo simulirani ili ih više nema". "Na šta još moramo da čekamo ako više ne moramo da čekamo" - upitao je Virilio. Sačekaćemo i taj dvadeset prvi vek, a ništa dočekati nećemo. Traganje za Bogom će se nastaviti; takođe, za Slobodom - krajnje neodređenim pojmovima. Ono što nedostaje jeste sudbina, a tako će i ostati. Još uvek nema ništa od kraja metafizike. Čak ni ovde. Čak ni sada. "Ima dosta metafizike kad se ne misli ni na šta" - podvlači Pesoa.

Vreme bez pamćenja

Živeći u vremenu bez pamćenja i bez mogućnog predviđanja, u fantomskom simulakrumu istorije, svikli na katastrofe, čuvamo se bilo kakvog idealizma. Pisac se suvereno batrga u svetu "bez središta (Derida), u intertekstualnosti teksta. Jer svaki tekst je palimpsest i obiluje citatima iz tzv. gostujućih tekstova. Književost se hrani književnošću - ustvrđuje Herman Majer. I stvarnošću, dakako - zapravo onim što je od nje ostalo. Tekst je ono što jeste (uporediti: "Ja Sam Koji Jesam"). I književnost i Bog su van vremena. Ali, pisac nije. Opterećen bremenom vremena i pustolinom prostora, često nemoćan pred aporijama memorije i očekivanja, usredsređen na, uglavnom nespokojnu, sadašnjost (Bernard Rasel: "Sadašnjost je neodređena, budućnost je realna samo kao sadašnja nada, prošlost je realna samo kao sadašnje sećanje"), povlači se u Tekst, u funkciju i fingiranje, nedvosmisleno autentičnije od fikcije i fingiranja stvarnosti i sveta. Naša sudbina je strašna jer je nema; jer egzistira u ne-stvarnosti. A vreme? Od njega smo načinjeni "Ono je" - kako veli Borhes - "plamen koji ne proždire, ali ja sam taj plamen".

Nedeljni Dnevnik, 17.09.1999.

Od poniznosti do jetkog prkosa, i nazad

I.

Prekretnicu vijekova XIX./XX. obilježili su naglašena raskoš građanskog sjaja i ubitačna pompeznost aristokratije što je samoj sebi pripravljala samrtnu odoru (bezrazložno uvrijeđeno) uzmičući pred kratkotrajnim trijumfom europske racionalnosti.

Sve što je tijekom obilježavanja prekretnice bilo novo i lijepo, a činilo se i trajnom vrednotom, tamni s pojavom zloduha do tada nepojmljivog ratnog razaranja iza kojeg Europu i svijet potresa sveobuhvatna gospodarska kriza, budući da izlazak iz beznađa (uistinu prividan) vodi opet putem rata, masovnog zločina i do tada neviđenog razaranja. Veći dio XX. stoljeća obilježen je sveprožimajućim osjećajem nepodnošljive nelagode, kao u romanu Zločin i kazna. Zločin postaje državnom paradigom, dramatično se uvećava zlo i broj traumatiziranih pojedinaca s dubinskim psihopatološkim ozljedama. Doima se da je pretežiti dio XX. stoljeće potpisao Hitchcock, hoće li prelaskom u treći milenij tomu doći kraj?

Duž tog puta u ljudskom su prahu i pepelu posijana nebrojena književna djela iznikla u dubokim brazdama kantovskog moralizma i hegelijanske utilitarne racionalnosti. Što ona znače, danas, uoči prekretnice na pragu trećeg milenija? Znamo li pouzdano koja su djela postala sastavni dio popudbine, a koja su nam - breme?

U knjigama su skrivena (i) neiscrpna bogatstva, all ljudima kao da nije stalo do njih. Pohranjena ondje čekaju (zar doista?) svog čitatelja uvijek zauzetog prečim poslovima. A ako se taj čitatelj jednoga lijepog dana, ipak, odluči zaviriti u književnu baštinu XX. stoljeća s čim će se suočiti? Što će od nje ostati i trajati?

Koliko su nam danas važne, osobito u Podunavskom podneblju, primjerice, zapadnoeuropske spisateljske relacije sa kojima su svojedobno tragali i uspostavljali ih Antun Gustav Matoš, Dezső Kosztolányi ili Ervin Sinkó, koliko će književnih vrednota što smo ih baštinili preko rukopisa Danila Kiša, Tišme ili Otta Tolnaija, preživjeti prelazak u treći milenij?

Što li će ostati od naših snova? Svakog jutra hlape, postupno se mješajući, stapajući i nestajući s okusom paste za zube i mirisom crne kave, dok mimo nas promiču nepoznate senke i zamiru tajanstveni zbrkani glasovi, s njima kao da zauvijek iz nas nestaju cijele galaksije riječi i rečenica, zaboravljeni već mirisi mastila, mastionice, lojanice, svijeće, petrolejke užgane u zimsko jutro? Ili ćemo ih, osobito ovdje, nanovo upoznavati?

Čini nam se, predugo smo svaki pojedinačno i svi zajedno bili izvana, na rubu i sada bismo svi unutra! Kud je to unutra? I što je unutra? Od čega se to unutra sastoji? Ta zar nije ondje još odprije sve ono što kanimo progurati u treći milenij? Bolje reći, podmetnuti mu? Pri tom se ponašamo kao da točno znamo kakav treba biti taj treći milenij? Doista, znamo li? Čemu još jedan dodatni opis onoga što smo pisali?

Zar pisci poput žilavih željezničara nikada ne odustaju od rute nebrojeno puta pređene? Nije li došlo vrijeme da se na Tisi ubuduće okupljamo samo radi pecanja? Biti ribič ne znači potopiti se u bezazlenost i prepustiti se pukom iščekivanju tajnovitih nanosa rječne struje.

II.

Samo dan nakon što je obukao uniformu Ervin Sinkó (1898.-1967.), u kupalištu Palić, bilježi u svoj dnevnik 16. III. 1917. godine: O ruskoj revoluciji sam ovde do sada slušao samo rečenice U smislu: Neka, se samo oni uništavaju, bar će ih biti manje. Ovde se u glasu ljudi čuje huk sova, a onamo, s one strane kao da se čuje jeka, zov novih čovečijih obećanja.

Kako je danas divno biti Bog! ¹

Nakon četvrt stoljeća, lišen umišljenosti i taštine, napaćen i iskusan, umakavši iz Moskve gdje se imao prilike uvjeriti kamo doista vodi zov novih čovečijih obećanja. Sinkó će u svoj Drvarski dnevnik zabilježiti bitno drukčije misli o ljudima zahvaćenim delirijem rata i revolucije o kakvoj je, svojedobno, mladićki strasno snio.

Godinu dana kasnije 1918. Miloš Crnjanski (1893.-1977.) kojeg privlače daleki svjetovi što se gube plavoj izmaglici sapisuje stihove koji će ući u knjigu Lirika Itake:

Ni jedna čaša što se pije,

ni jedna trobojka što se vije

naša nije.²

S bjesomučnim zahuktavanjem povratne sprege komunističkog i fašističkog totalitarizma, dva lica iste pojave, već u latentnoj fazi, besprizivno su padali u neizlječivu bolest vodeći pisci (do tada i zadugo još), najvažnijeg književnog naraštaja u suvremenoj madžarskoj književnosti. Najprije 27. siječnja 1919. umire Endre Ady (1877.-1919.), pa 11. rujna morfijem zatrovani, duševno skrhani Géza Csáth (1887.-1919.), slijedit će ih kancerom svladan preosjetljiv i prepametan Dezső Kosztolányi (1885.-1936.) kojeg je Danilo Kiš svrstao među deset najvažnijih evropskih pisaca XX. stoljeća. Attila József (1905.-1937.), Frigyes Karinthy (1887.-1938.) i. Mihály Babits (1883.-1941.) naprosto nisu bili u stanju da prežive proces što jednovremeno razara njihovo te tijelo i dušu Madžarske.

Bjelodano je nema tog poetičkog prostora koji može upiti cjelokupnost reakcije senzitivnih ličnosti na voljeni, a teškom bolešću zahvaćeni svijet i kada se u uvjetima Drugog svjetskog rata njihova zemlja razlije u svoje prijašnje, povijesne granice, idući ususret palićkom tramvaju u ranu jesen 1941. godine slijedit će ih izgnanik, bez krivice kriv, slikar Béla Farkas (1894.-1941.), sa svijećom u ruci. Već slijepom i gluhom i uzalud će mu Kosztolányi govoriti na uho svoju pjesmu Kis bordélház:

Picike kéjnök, ti, kiket kifestett

fantáziám, tiétek ez a dal,

egy férfitől, kinek az álma feslett

s útzélre vágta már a viadal.

Kis bordélyházam, túl az óperenciákon,

hadd lássa más is, nyíljék kapuja

s lépjen ki onnan százezer buja

kislány gyűrött-selyembe haloványon.

Sáros angyalkák, ti hűvelyknyi lányok,

piskótatestek, kapualjban állók,

idézzetek halálos éjeket,

és piszkos, parfümös ruháitokban

készítsetek mocsaras kéjeket.

Hegyes cipőcskétek bús vágyra koppan,

ha izzadt kéj mézibe forrotok,

gyönyört szaglász kis sáros orrotok.

A seggecskétek két, kis gumilapda,

és szörp a nyálatok ezüst patakja,

kéj, hogyha ültök s terpedt lábbal álltok,

aranyt pisiltek és habot kakáltok.

Ti vagytok nekem a láz és a vakság,

ti cukraim és gyilkos mérgeim,

tejen hízott kis rózsaszín malackák,

patkanykák, gyíkok, édes férgeim,

csiklandozzatok, ne hagyjatok árván,

takarjatok be, hogy senki se lásson,

violaszemetek legyen a lámpám,

a testetek legyen meleg kalácsom.

És hogyha majd őszen, lerongyolódva

az ablakotokon bezörgetek,

eresszetek be rongyos ágyatokba,

az agg költőnek adjatok helyet³.

Aretej Miroslava Krleže (1893.-1981.) tiskan je tek 1959. godine, mada je nastajao za dugih, stravičnih noći beskrajnog jesenjeg nokturna 1942., u Radišnoj 14 (kasnije Ulica Božidara Adžije) dok su predgrađem Zagreba i prema željezničkom kolodvoru praštali pucnji, kako sam Krleža piše u opsežnoj studiji u povodu ove drame, u čijem je središtu jedna od vječitih napetosti i nejednačina ljudskog roda nerješiv odnos između pameti i moćnika, inteligencije i vlasti. Jezivo osamljen i nikome pripadajući sred sveopćeg svjetskog pokolja, drugog po redu u rasponu od nepuna tri desetljeća, kojeg je gotovo isto toliko naslućivao i dramatično najavljivao, uzalud apelirajući na razum, Krleža je tekst ispisivao povlačeći paralelu između sudbina Areteja, znanstvenika i rimskog imperatorskog liječnika i jednog dalekog. maglovitog, u sibirskim mrzlinama izgubljenog Jurja Križanića (1617. ili 1618.-1683.), koji se odrekao vidobne karijere crkvenog velikodostojnika da bi utopistički naivno i opsesivno pokušao premostiti i spojiti sva slavjanska prostranstva i njihove različitosti, da bi dotrajavao ismijan i ponižen kao sibirski izgnanik početkom XVIII. stoljeća.

Već tada Sibir? Ili vječiti Sibir? Zbog čega moćnici. oduvijek, misle da vidovite, umne i hrabre treba izdvajati i hladiti? Ili ih kao u slučaju Areteja zločinački perfidno postavljati pred ponor moralne dileme između neotuđivog prava na vlastiti život i sramne uloge trovača imperatorskih supruga i naložnica. U konačnom dramskom predlošku sam Krleža je eksplicite preskočio Jurja Križanića, dovodeći Areteja iz trećeg vijeka u godine predvečerje Drugog svjetskog rata, u hotel "XX century", kada su već Europom i svijetom krstarili izgnanici sličnih sudbina, koji nisu pristajali da pogaze svoj ljudski i moralni dignitet zbog čega su bili u prilici da biraju samo između smrti i bijekstva4. Izgnanici i danas krstare Europom, najviše ih je s jugoistoka. Zašto se niko od moćnika nije potrudio da pažljivo isčita Istvana Biboa, osobito tekstove o bijedi malih istočnoeuropskih zemalja?

O tom bezuvjetnom nestajanju lomni, preosjetljivi János Pilinszky (1921.-1981.) napisat će u pjesmi Jóhír:

Most sűllyedek oda, hol nincsen élet

Aztán elalszom meggörbűlve,

akár egy disznó embriója, vagy

egy záptojás eleven, gyönyörű,

angyalnál megszenteltebb ürüléke.

Majd azt mondják: elkárhozot.

Majd azt mondják: mennyekbe szált.

Csak én tudom: semmi se történt,

s minden megtörtént, mint Isten ölén,

mint Isten ölén vagy egy záptojásban ⁵.

Danilo Kiš (1933.-1989.) će do kraja života ostati ubezeknut bezuspješnošću čovjekovog pokušaja da pronađe svoje mjesto u svijetu, da ga razabere u nakanama Božjim i ondje odmjeri - s nožem u ruci. Poput Presuditelja Béle Kondora (1931.-1972.), uistinu je Késes angyal ispravio bi me povjesničar umjetnosti Béla Duranci (1931.)

Svi su oni dio mog zavičaja, onog nutarnjeg prije svega, i mojih djedova i majki i rano i trajno zavedenih i nasamarenih roditelja, i zavičaja koji više ne postoji, jer uistinu sjedim na groblju i zapisujem sudbine onih što su zauvljek otišli. U njihove korjene iz sveopćeg mraka dotječu načela i spoljašnjeg svijeta, u tom se okrilju rasprostrla kultura mog naroda i naših suzavičajnika. Ona je limes, jedina linija odbrane. Ipak, i tu je moguć prodor, pa po svoj prilici nikada neću steći jasnu predodžbu koliko dugo me kroz taj zavičaj slijede Kondor i njegov Presuditelj prikazan na platnu dimenzija 300 x 164 cm, nastalom 1968. u godini uzleta i sloma najvećeg entuzijazma mladog svijeta nakon Drugog svjetskog rat, do danas već utvarno rasprsnutog.

Presuditelj je - piše povjesničar umjetnosti Béla Duranci u svojim dnevničkim zabilješkama - kondorovski pandan Belom anđelu iz manastira Mileševe, živopisanom oko 1228., naslikan 740 godina posle velikog uzora, možda kao odgovor na pitanje: Šta ako se, jednom, Mileševski anđeo razljuti?!

"Kondor je bio žigosan pedeset i šestom: traje aktuelan i danas, osobenom leksikom i emotivnim nabojem; blizak je živopiscima prošlosti ali, po svemu sudeći, budućnost, nam se ni po čemu neće razlikovati od prošlosti. Anđeli će biti sve suroviji, odeveni slutnjom i teskobom. Spokoj lica Belog anđela mileševskog, izgubio se u nepovrat; on je, naime, verovao u ljudsko iskupljanje Hristovim mukama, nije znao da čoveku sleduje raspeće ali ne i uskrsnuće⁶".

György Konrád, (1933.) govor izrečen na sveučilištu u Freiburgu prožeo je s mnogo razumjevanja za nevolje cjelokupnog srednjoeuropskog podneblja što će se, bjelodano je, provući i u treći milenij:

Sedim u zabitom kutku bašte uz kameni zid, za orahovim stolom, pored razbokorene zove. Mirisni, hedonistički minimalizam, dobro je i ono čega ovde nema. Na primer, nema bombardovanja, jedino se ranom zorom čuje potmula tutnjava preleta bombardera.

Grabe prema cilju, i vraćaju se sa cilja, u tački preseka končanica na displeju optičkog nišana bukne plamičak, kao u dečjim kompjuterskim igricama, ako se blagovremeno pritisne odgovarajuće dugme. Odavde, iz ove bašte, imam utisak da ovaj rat vode neki starmali dečaci. Sada je na njih red, ovo je sad njihov šou, pokazaće na šta sve odlazi novac iz vojnog budžeta, to je sada njihova ispitna predstava. Uspevaju da pokažu svoja neumoljiva lica i fotografije srušenih novosadskih mostova.

U privatnim razgovorima širom Evrope mnogi se izjašnjavaju protiv bombardovanja, javno, međutim, to čine tek malobrojni. Oni koji su protiv, mogu biti proglašeni petom kolonom, izdajicama. Ne mogu sa simpatijama da posmatram kako najveće sile sveta vode vazdušni rat protiv jedne male srednjoevropske zemlje, ne mogu iz dana u dan s razumevanjem da primam k znanju izveštaje o novim vazdušnim udarima koji su do sada usmrtili više stotina ljudi, i za više decenija unazadili privredu južnog suseda. Ja sam tek šest nedelja NATO-građanin i, u takvom svojstvu, već pet nedelja bombardujem Jugoslaviju, mada to ne želim da činim. Ne tvrdim da je albansko stanovništvo na Kosovu napustilo svoje domove zbog bombardovanja, ali je činjenica da se početak njihovog masovnog egzodusa poklapa s početkom vazdušnih udara.

Sve do sada zapadne demokratije su značile nešto dobro. Sada pak znače da veliki biju malog. Mali bije jednog još manjeg. Onaj još manji zove u pomoć velike. Protiv velikih mali ne može da učini gotovo ništa, svoj nemoćni bes iskaljuje na još manjem. Tako da su veliki baš dobro zaštitili najmanjeg.

Nama su svi stanovnici Balkana prvi susedi, nevolje naših suseda su neizbežno i naše nevolje. Dva naroda polažu pravo na jednu teritoriju: fatalna je greška brkati nacionalističku retoriku sa ljudskim pravima. Nacionalizam je i to, kada dvanaestorica momaka u belim šeširima prebijaju jednog u crnom šeširu. Ali, ko im je dao pravo da to čine? Njihova savest? Imaju li bilo kakvo ovlašćenje utemeljeno u međunarodnom pravu? Ili im to pravo daje nekakvo hipotetično knjigovodstvo koje evidentira prihode i rashode ove akcije?

Postoji jedna srednjoevropska solidarnost koja sve užase stavlja u isti red, i ne misli da je ovaj užas opravdan zato što ga čine naši saveznici, a onaj užas neprihvatljiv, jer ga čini zli neprijatelj. Srednjoevropljani, čak i ako nikad nisu bili u Jugoslaviji, na osnovu vlastitih životnih iskustava mogu da stvore adekvatnu sliku o njoj. Imamo rodbinu, imamo tamo prijatelje. Vojvodina je šareni etnički ćilim, putnik će tamo naići na Srbe, Mađare, Hrvate, Rumune, Slovake, na ljude koji jednako teško žive, njihova je muka, njihov je znoj u tom mostu. rafineriji, televizijskom predajniku, u svakoj kući. Siromašna zemlja, tu su još i stare ruševine, kakva je suluda ideja stvarati nove?

Srednjoevropljani većinom doživljavaju sebe kao male ljude, radije bi da prežive, nego da prave istoriju, te je stoga njihova pažnja prirodno na žrtvu usmerena, a ne na moćnike, i ne dopada im se ovo nadmeno, slepo udaranje. Zar zbog toga što jedan jugoslovenski građanin maltretira drugog jugoslovenskog građanina, treba iz vazduha, nasumice, ubiti trećeg? NATO se ljuti na Miloševića i usled nenamernih nusprodukata bombardovanja, proizvoljno ubijaju jugoslovenske građane. Kakva je to pravda? U čemu je etička osnova ovog vojno-kolektivističkog morala?

Čovek bez svojstava, porodica Tibo - ponovo su aktuelni. Oba romana govore, između ostalog, i o tome kako niko nije hteo Prvi svetski rat, ali da je do njega ipak došlo. Vraćamo li se polaznoj tački, duševnosti 1914- godine? U proleće ove, 1999. godine, u naše živote prodire i u njima metastazira jedan vojni moral jezik i ikonografija - osavremenjeni od dojučerašnjih, antimilitarističkih, levih radikala i zaogrnuti frazeologijom Ljudskih prava. Srazmerno tome. mladi ljudi su se naprasno uozbiljili i pokazali da sa njima nema šale, ali kakva su zla drugim naneli, ne mogu ni da zamisle. Preveo: Arpad Vicko.

Petér Nádasi (1942.)

Mala mađarska pornografija Pétera Eszterházija (1950.) osebujan je katalog laži; političkih, osobnih, tjelesnih, laži sustava, onih ideologijskih laži u kojima smo odrastali, gdje su se gnijezdili laž riječi, naša osobna laganja i samoobmanjivanja. Taj je Eszterházijev roman, uistinu, enciklopedija svih pobrojnih i nepomenutih laži, budući da je laž bila temeljna riječ u istočnoeuropskim socijalističkim zemljama. U njima je sve bilo toliko i suštinski lažno da naš doživljaj samih sebe i svijeta i nije mogao biti ništa drugo do jedna velika i sveobuhvatna laž. Od pada berlinskog zida približili su se javni i privatni govor, smanjena je ona nevjerojatno razdaljina između informiranja putem mass-media i onoga što smo kod kuće govorili, no kako vrijeme odmiče doima se da se ustinu promjenio samo način zavaravanja⁷.

U znak protesta zbog agresije NATO austrijski pisac Peter Handke napušta Katoličku crkvu ogorčen što je Papa tako dugo čekao da izrazi svoje rezerve prema agresorima objavljuje beogradski dnevni list Politika⁸.

"Ugledni austrijski pisac Peter Handke rešio je, kako saznajemo iz obaveštenih izvora u Beču, da pojača i još glasnije iskaže svoj odlučni protest, zbog agresije NATO. Ogorčen što je papa tako dugo oklevao da bi izrazio rezerve prema agresorima. Handke je odlučio da napusti Katoličku crkvu.

Nešto šire o ovoj svojoj odluci 56-godišnji Handke je rekao i nedeljniku Njuz koji izlazi danas u Beču.

'Papa je tek 12. dana rata protiv Jugoslavije u svojoj uskršnjoj poruci osudio bratoubilački konflikt, ali ne direktno, i ne napad NATO na jednu malu zemlju', navodi se u Handkeovoj izjavi.

'Ja, pisac Peter Handke, koji sam kršten. želim da saopštim da napuštam takvu Katoličku crkvu', dodaje Handke.

U tekstu na osam stranica ovog uglednog časopisa Handke, čija je majka bila Slovenka, objašnjava zašto voli Srbe, njihovu kulturu i manastire. On poziva i druge evropske i svetske intelektualce da iskažu svoju solidarnost sa malim ali hrabrim srpskim narodom. Otkrio je, kako saznajemo, da uskoro ponovo planira da dođe u Beograd i na Kosovo i da se pridruži hrabrima koji odolevaju bombama NATO."

I ako dođe da iskaže solidarnost Handke neće ovdje ostati da živi, nakon izvjesnog vremena vratit će se u Pariz gdje mu je obitelj, na sigurnom. Moja obitelj nije na sigurnom, o njoj Peter Handke neće ništa napisati, njega zanimaju samo bombe koje ovdje padaju, o njima kani pisati prigodan tekst, dakako, za odgovarajući honorar. To što ja desetak godina zarađujem mjesečno 200 DM, a sada već ni toliko - Handkea nije briga. Uistinu od jednog Handkea ništa drugo i ne očekujem nego da napiše tekst u kojem će zastupati stajalište da moja obitelj i ja trebamo ovdje ostati i (od)braniti svijet koji će me plaćati 200 DM mjesečno, ili manje od toga - da bi Handke imao o čemu pisati.

Što da ja učinim i znak protesta zbog neupućenosti protkane licemjerjem i prijesnom glupošću vrlog austrijskog pisca Petera Handkea. Svojedobno, dok su pojedine beogradske novine objavljivale njegov tekst o ratu u Bosni naivno sam se nadao da prevoditelj nije razumio cjelinu rukopisa, ili bira djelove koji odgovaraju urednicima tiska, a kada sam od prijatelja dobio Handkeovu knjigu⁹ uvjerio sam se da ne griješi prevoditelj već spisatelj.

Wo schlafen deine Kindern, Peter? Einmal hier, einmal dort? Was essen deine Kindern, Peter? (75. str.)

I u XX. stoljeću ispisana su djela koja su se usprkos svojih vrijednota zagubila u kovitlacu vremena, pomenimo samo opus Béle Hamvasa, jednovremeno dok su nastajale čitave knjižnice - ni o čemu. Popunjene ozbiljnim i debelim knjigama što su ih pisali, i još uvijek ih pišu, ozbiljni i debeli autori, koji su za njih primali, a i ubuduće će primati ozbiljne i debele novce te, prestižne nagrade od ozbiljnih i debelih kritičara. Ovog časa, a ni inače, ne mogu se sjetiti ni jedne od tih knjiga, ali sam se osvjedočio da su svi ozbiljni i debeli pisci važni točno onoliko koliko se važnima predstavljaju svojem okruženju. Ponekad ih gledam na državnoj televiziji kako između sebe govore o pisanju kao privilegiranom obliku postojanja dok pod svaku cijenu žele ostaviti dojam da strasno žude za mirom na mjestima gdje se oduvijek ratovalo, dok popunjavaju prazninu gnevom, dok nesputano uživaju u uništenju iza kojeg ostaje - praznina.

1. Ervin Šinko: Fragmenti iz neobjavljenog subotičkog dnevnika 1916.-1917., Rukovet, godište XXX., 1/1984., str. 14.-21.

3. Kosztolányi Desző: összegyűjtött versei, Szépirodalmi könyvkiadó, Budapest, 1964, 739. old.

4. Usp. Milovan Miković: Aretej, Subotičke novine godina XLV., broj 37. od 15. septembra 1989., str. 10.

5. Pilinszky János: Öszszes versei, Osiris Kiadó, Budapest, 1996. 143. old.

6. Usp. Bela Duranci: Beleške iz dnevnika (IV), Rukovet, XXXVIII., broj 1-2/1992., str. 127.-166.

7. Usp. Milovan Miković: Može li se napustiti laž? Rukovet, godište XXXV., 1/1989., str. 130.-135.

8. Politika, godina XCVI. broj 30693., 8. april 1999. str. 24.

9. Peter Handke: Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien, Zweite Auflage, Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 1996.

Obrisi velikih i krvavi uresi malih ideja

Izreka prošlosti je uvijek proročanska izreka:

samo kao graditelji budućnosti, kao znalci

sadasnjosti vi ćete je razumjeti.

Fierdrich Nietzsche

Čini se kako je tek nakon uvida i obradbe relevantnih duhovnih činitelja moguće ponuditi jedan suvisao govor o onome što se sve očitovalo u stoljeću koje danas kruni pretposljednju godinu svojega trajanja. Iz toga se rakursa onda može ponajbolje uvidjeti i moguće svakovrsno nasljeđivanje mnogo čega, pa i povijesno-duhovnih taloga, iz stoljeća kojemu je svršetak na ivici. Jer, samo se očitovano može nasljeđivati. No, narav očitovanog ima svoje duboke korijene u povijesti i različite razloge svojega postojanja. Ono, pak, što se nasljeđuje od očitovanoga, vrijednosno promatrano, može biti za nasljednike, kao što je i naslovom ovoga skupa određeno, pod vidom bremena, očito po nečemu prijepornoga, ili pak kao popudbinsko - nešto što je čovjeku, pa ako hoćemo i čovječanstvu, mnogoliko potrebno poradi budućnosti. Naime, nešto bremenito nije samo po tomu bremenito što je teško ili teretno, već ono sadržava u sebi i stanovitu dimenziju drugojačije problematičnosti, dok popudbina pretpostavlja apriornu vitalnu korisnost, rekli bismo gotovo nužnu, u funkciji vlastita održanja...

Naše je temeljno pitanje što je to što u nasljedstvo nosimo iz stoljeća velikih diskontinuiteta, tragičnih po svojim posljedicama. Također, značajnim nam se čini i pitanje može li se uopće govoriti o nečemu (pre)nosivom u vremenu i dobu kada je onaj tko (pre)nosi, to jest (pre)nositelj, danas i ovdje dobrano ovladan košmarnim odnosom kada je u pitanju recepcija bitnog i trajnog u povijesnoj mijeni, te kada je skoro izgubio svijest o potrebi i važnosti promatranja događaja ali i, što je važnije, procesa s dulje vremenske distance. Ovdje ćemo samo uzgred spomenuti kako je u nas, barem je tako do sada bilo, na djelu u kulturnoj javnosti svakakvo odsustvo promišljanja i uopće kritičkog odnosa spram mijena u stoljeću koje će uskoro biti iza nas. A ovaj je skup samo izuzetak koji potvrđuje ovo pravilo. I na koncu, ali ne i manje značajno, zanimljivim se nadaje još i sljedeće pitanje: sve ono što je eventualno i otvoreno za prijenos tko, kako, poradi čega i kamo prenosi.

No, krenimo redom. Odredi li se naše stoljeće na izmaku kao stoljeće velikih i radikalnih diskontinuiteta, čini se, kako se neće previše pogriješiti. A rekli smo, i ono diskontinualno daje se sagledati tek kada odredimo stanje stvari, ili uvidimo koje su to bitne sastavnice, da parafraziramo Jaspersa, duhovne situacije vremena, te ih usporedimo s onim što je ranije postojalo. I tako, kada se upitamo od čega ili spram čega su na djelu u XX. stoljeću diskontinuiteti, tri se glavna smjerokaza ukazuju. Ovi se otkloni, naravno, ne trebaju uzimati posve odvojeno, niti se s njima onda treba operirati kao sa zasebnim momentima, budući da su oni međusobno isprepleteni. Takvi umreženi, oni su u temeljima epohe u kojoj se dramatično i brzo živi.

Prvi korjeniti otklon od ranije zatečenoga, a time i moguće nasljedovnog, imamo u razmahu i svekolikom oživotvorenju ideje da je ono novo nešto vrijedno po sebi. Mislilo se tijekom ovoga stoljeća kako je nastupilo vrijeme da se mora krenuti u ispoljavanjima i realiziranjima svih segmenata života iz početka - od razumijevanja i određenja smisla života, preko produkcije u umjetnosti, pa do uređenja društva. Naime, ono što jest novo, po vlastitoj se prirodi, razumijeva(lo) kao nešto što u sebi apriori sadržava i ideju nužnog počinjanja iz početka, uz istodobno olako odbacivanje bilo kakve vrijednosti staroga. Možda se ovo grozničavo htijenje za uvijek i svagda novim može razumjeti iz kraha ideje o povijesnom napredovanju, ideje koja svoj vrhunac dostiže u XVIII. stoljeću, a sredinom prošloga ulazi u prijepor, da bi se na koncu, uvidjevši kako budućnost ne mora biti isključivo bolja, čovjek bez oslonca u povijesti našao u užasu stojeći pred zlosutnim ambisom sadašnjosti. Pogled u budućnost nije bio promišljen, jasan i smion, već se budućnost osvajala surovim hrljenjem u nepoznato. Bez odgovora na pitanje odakle, bezglavo se hitalo unaprijed bez pravog odgovora na pitanje kamo.

Dakle, jedna je od bitnih značajki suvremenog svijeta težnja za nijekanjem ili čak ukinućem staroga, to jest tradiranoga. Osjećanje potrebe za raskidom s dosadašnjom poviješću gotovo je opće prisutno. Sama povijest ove ideje nije baš toliko stara, i seže u početak Novog vijeka. Vjerojatno je u djelu Francisa Bacona "Novi organon" ponajprije postavljena u svojemu najeksplicitnijem obliku. No, prvo je svoje snažnije predstavljanje, snažnije barem što se tiče neposrednih posljedica po čovjeka, imala u Francuskoj buržoaskoj revoluciji. Međutim, u ovom stoljeću ona vrhuni i vrlo suvereno gospodari. U trolisju vremena, kojega čini prošlost, sadašnjost i budućnost, u ovome je stoljeću dominantna opsjednutost onim sada, što dovodi do zaglušujuće buke iz sadašnjosti o sadašnjosti. Istina, to sada je gdjekad bilo i u varljivoj funkciji budućnosti, kao što je slučaj u fašizmu i komunizmu. Ali, prošlost je uvijek bila manje vrijedna, izuzev slučaja kada je posredno krijepila (ne ulazeći sada u vrijednost te potkrepe), ono sada, kao što je to slučaj u nacionalističkim ideologijama. U stanju takvih stvari, posve je razumljivo zašto na učestalosti u javnom diskursu dobivaju pojmovi primitivan i zaostao, koji su osobito frekventni u označavanju prilika i pojava iz povijesti, a vrhune, čini se, u sintagmi "mračni srednji vijek".

Napomenuli smo: ideja da se mora činiti nešto novo nije samo bila prisutna u desetak umjetničkih pravaca s početka ovoga stoljeća, koje ovdje ne bismo navodili, nego je ona ujedno bila i jedna od stožernih ideja u projektu gradnje društvenog sustava u komunističkom učenju, ideologiji koja je oživotvoreno postojala više od pedeset godina u svim državama panonske regije. I danas ovu ideju zatičemo, istina ne u oblicima koji smjeraju na ovladavanje posvemašnom zbiljom, već je prisutna u rafinirano presvučenim oblicima u različitim aspektima života čovjeka. Na primjer, općenito je interes za staro, za povijesno posve zamro. Ili, rad i operiranje tehničkim pomagalima poradi opstanka čovjeka izvodivi su ukoliko se usvoje saznanja koja nemaju moment povijesne ukorijenjenosti. Spomenut ćemo i računalo, čija uporaba pretpostavlja stalno nova znanja. No, čini se kako je moda ovdje suverena kraljica -svaka sezona nudi nešto novo... Riječju, samo ono što je novo postaloje istinito, kakoje to rekao Jaspers, a stalnost je danas jedino još zadržana u samome mijenjanju onoga uvijek novoga.

Naravno, istrajavanje u i na novom je uvijek kratko, jer inače ne bi bilo novih novina. O ovome, u kontekstu govora o prilikama u umjetnosti, možda najbolje govori i svjedoči kratkovjeko trajanje i samoga pojma moderna, višeslojnog pokreta u umjetnosti s prijelaza prošloga u ovo stoljeće, koji je i iznio u žižu interesa istrajavanje u umjetaičkom stvaranju na novim osnovama bez nekih značajnijih veza ili odnosa sa starim. Naime, ovaj je pojam za nešto više od pola stoljeća zamijenjen pojmom postmoderna. Bude li se i nadalje živjelo i stvaralo u svijetu umjetnosti uz težnju za novim, pitamo se hoće li uskoro uslijediti umjetnički projekti čija će oznaka biti postpostmoderna!

Druga linija velikog diskontinuiteta u XX. stoljeću daje se pratiti u gubljenju vrijednosti umskog činitelja u životu čovjeka, koje gdjekad ide čak i do nijekanja umske djelatnosti, te svođenju višeslojnih ljudskih duhovnih mogućnosti na pragmatično-kalkulantski moment racionaliteta. Na djelu je, da se poslužimo Heideggerovom sintagmom, "računajuće mišljenje", mišljenje osobite vrste koje ne akceptira i ne promišlja smisao što u svijetu vlada, to jest postoji.

U prvoj polovici prošloga stoljeća iznijeti filozofski sistemi u sebi su kao glavnu pretpostavku imali upravo ideju uma kao suverenog gospodara čovjekova života, čega je najpoznatiji reprezent Hegelova filozofija apsolutnog duha. Um je ondje razumljen kao superiorna moć sintetičkog poimanja života i zbilje, te je kao takav nudio čovjeku istinite odgovore na pitanja i izazove života, vremena i svijeta, dok je razum, određen kao moć analitičkog razlaganja, bio u službi pomoći umu. No, ova se predodžba takve čovjekove strukture duha i načina spoznavanja počela potkopavati već sredinom prošlog stoljeća Schopenhauerovim učenjem o dominaciji volje, te koncem prošlog stoljeća i Nietzscheovom filozofijom nihilizma, da bi svoje potpuno ukinuće, barem kada je u pitanju funkcija na teorijskom planu, doživjela otkrićem uloga i značaja nekih iracionalnih momenata u životu čovjeka, prije svega kroz učenje Sigmunda Freuda. Naravno, tomu je u znajačjnoj mjeri pridonio i jedan sociološki činitelj, a to je nezaustavljivi razvoj i povećanje uloge tehnike u čovjekovom opstanku, razvoj koji je toliko uzeo maha da se slobodno može reći kako je svijet XX. stoljeća postao apsotutno tehnički.

Dakle, bogata se misaona i spoznajna sposobnost čovjeka svela na suhu pragmatičnu racionalnost, koja svoju puninu očituje u tehnologiji - ustrojenom racionalnom sistemu kojim vlada proračun. I tu je osnovni paradoks tehnologije. Naime, krajnje pragmatično i racionalno, kao funkcionalni sistemi, bili su ustrojeni koncentracijski logori, isto kao i bolnice. No, ne mala razlika je u rezultatima ovih racionalnih ustroja, što nam je više nego dobro poznato, osobito na primjerima iz ovoga stoljeća. Drugim riječima, hoćemo reći kako razum, ukoliko sam ravna zbiljom, ima dosta ograničenu vrijednost. S druge strane, gubitak je uloge i djelovanja uma, kao regulativnog principa čovjekova života, donio i gubitak svojih proizvoda. Recimo, iz zbilje su gdjekad nesta(ja)la osnovna načela ideje humanizma. U ovome kontekstu situiramo, čini se legitimno, i ideju smrti Boga. Jer, s ukinutim umom u svevlasti razuma, čovjek gubi iz vida i Boga: razum u svojim krhkim učincima spoznaje nikada ne dolazi do ideje Boga. To je privilegij angažiranja uma, činjenica koja je poznata još iz srednjovjekovne filozofske misli. Naoko obezbožen svijet samo je privid, budući da je Bog u XX. stoljeću promijenio samo mjesto boravka. Kako se to uobičajeno kaže, Bog se spustio na zemlju u obliku fetiša i kumira materijalne naravi.

I, na koncu, treći diskontinualni moment sadržan je u naglom rastu prostora posredovnih odnosa u ispoljavanju života u suvremenome društvu. Gotovo se ni jedno udovoljenje potrebe danas ne može ostvariti bez nekog oblika posredovanja! Sjetimo se samo slučaja Kafke i njegovih likova u svijetu posredovanih odnosa među ljudima. A ranije prisutni neposredni oblici ispoljavanja potreba, interesa, htijenja i želja jednostavno su nestali s povijesne scene. O tome Heidegger dobro govori u svojemu eseju "Opuštenost", na motivu čovjekova gubitka, kako on kaže, sraslosti s tlom, to jest neposredne, tople i prijemčive ukorijenjenost u okružje života.

Usporedni su i popratni procesi unifikacije i globalizacije, koji, među ostalim, dovode u pitanje sudbinu umjetnosti malih naroda, što se kazuje na jeziku, čini se, bez perspektive. Nadalje, život u društvu XX. stoljeća, organiziranom kao veliko poduzeće koje funkcionira na principu posredovanosti, donio je na prijestolje i gomilu ili masu - obezglavljenog pojedinca kao puku numeru i broj, koji u zbroju u odsutnim trenucima može biti ne malo opasan. A svjedočanstava toga je bilo i previše... Refleksija ovoga motiva, bila je dobro elaborirana u našim zavičajnim književnostima.

No, suvremeni se čovjek u kompliciranim mrežama svijeta tesko ili uopće ne snalazi, teško mu je dokučiti što se sve oko i s njim zbiva, kako se i u čemu se događa njegov život. Jednostavno, u gusto isprepletenom vrtlogu svijeta u ovom stoljeću čovjeku se doima neshvatljivim ono što se zbiva. Kao takav, iščupan iz kontinuiteta, čovjek je XX. stoljeća krvavo očitava(o) svoju povijesnu izgubljenost i nesnalažljivost. Novo je probudilo nekritičku pošast, istina prividne, samodovoljnosti, koja je naravno daleko od antičke autarkije. Pohranjena kroz sujetu, jer imponira biti na tronu neprikosnovenosti, nekritička svijest o vlastitoj vrijednosti pridonijela je tomu da je čovjek u ovom stoljeću gordo umislio kako je prava povijest počela upravo od njega. A samo nadmena osionost može izazvati takvu količinu smrti koje smo vidjeli u proteklih 100 godina. Ili su, pak, to tragični odrazi nespretnih reakcije bića koje se osjeća višestruko, ali temeljno, ugroženim. Uveden u zgotovljen svijet pravila, putem represivnih sistema uvlačenja, gotovo mehanički ukalupljen čovjek XX. stoljeća igrao je i još uvijek igra na uspostavljenim matricama koje u biti ne razumije. Zašto? Jednostavno iz razloga što je izuzetno kompleksni svijet silnica koje ga određuju, zbog posredovanosti, za čovjeka, koji misleći samo računa, zbraja i oduzima, neuhvatljiv. I tu leži osnov svih i svekolikih užasa suvremenog čovjeka, kojega je, čini se, bolje ocrtao Emil Sioran od Alberta Camusa ili Jean Pol Sartra. Užas da se živi u svijetu kojega ne razumije, kojega ne može kontrolirati i kojega teško može mijenjati, a koji nema u sebi trajniju osnovu.

Usmjerimo li sada nakratko pozornost na kulturnu produkciju u našem zavičaju, vidjet ćemo da su samo obrisi tih velikih pitanja imali nekakvog svog elaborativnog prisustva u ovdašnjim književnim, i uopće umjetničkim i filozofskim, prinosima. Svestranija i dublja recepcija takve drame suvremenoga čovjeka bila je skromna, ili bolje rečeno preskromna. Tek tu i tamo, kod najsvjetlijih primjera... A kada je toga i bilo, bilo ga je sa zakašnjenjem. Tako se i dalje naša lokalna kulturna povijest pokazuje kao povijest kašnjenja. Jer, to nije od danas ili jučer, što naravno nije nimalo utješno. Ova prosudba vrijedi i za ostale dijelove društvenih procesa. Prisjetimo se samo da je više od pola stoljeća zakasnio odjek građanske revolucije u panonskim zemljama, a nacionalni romantizam više od stoljeća i pol još je i danas u nas u značajnoj mjeri prisutan u svim diskursima, pa i književnim.

Sdruge strane, gotovo se kao nužnost javlja značajka, koja vrijedi i za domenu oficijelne kulture ovdašnjih prostora, zatvaranja i ograđivanja u provincijalni tor malih djela te samodopadnih i samodostatnih spisateljskih minijatura. Jer, istina je načelne naravi da zahtjevnih stvaralačkih prodora za velike ideje u provincijama nema. A ako ih i ima, tada se plaća previsoka cijena. Čini se da za to nema boljih primjera od Danila Kiša, Béle Hamvasa ili Ágnes Heler. Ali, zanimljivo je također da su utjecaji malih, običnih, svagdanjih i dominirajućih ideja iz svijeta, čak i u kulturi, ali i velikih zlodjela, prisutni bili i kod nas, i to u dosta velikoj mjeri, pa i pri kraju ovoga stoljeća. I u tome se ne razlikujemo od drugih. Pored toga, poticaji onoga što je veliko uvijek su dolazili sa strane, a ovdje su ih prihvaćali samo iznimni stvaratelji, koji su gajili stav otvorenosti spram toga. Naravno, to krijepi sljedeća istina: veliko raste samo kod onih koji su spremni tako i djelovati - nepomirljivi sa stanjem stvari, sumnjajući i pitajući se, u kontaktu s najvišim dosezima duha vremena postaju dionici stvaralačkih razgovora s aktualno bitnim, što rezultira istinskim umjetničkim djelom. To su oni beskompromisni, koji ulažući sebe u gradnju ne očekuju ništa, pa ni to da će postati magovi "umjetnosti" u svojim palankama. Vođeni nepatvorenim umjetničkim nagonom svoju su zadovoljštvinu vidjeli jedino u stvaralačkom činu. A najsvjetliji primjeri iz naših zavičaja pokazuju kako su u biti taj imperativ postiza(va)li samožrtvovanjem. To napose vrijedi kada je riječ o ovdašnjim tugaljivim provincijskim odnosima u kulturi. Jer, ne smijemo zaboraviti, na primjer, da je Kiš pravo priznanje za svojega života dobio vani, i na koncu ipak umro u Parizu...

I na koncu da rezimiramo. U svijetu XX. stoljeća na djelu je posve nov i viševrsno problematičan položaj čovjeka. Spram izazova koje je susretao, ne samo da nije najbolje odgovorao, već je svjedočio svoje ne malo povijesno posrnuće. Stoga nam za popudbinu (pre)ostaju gdjekoji svijetli pabirci, što nije nimalo ohrabrujuće. A bremena je iza nas i previše. Kao, uostalom, što je i slučaj u svakodnevlju života na koncu XX. stoljeća i II. milenija.